Na čijoj je strani Bog?

Kada se ukrste svjetonazorska, politička, vojna koplja, kršćani, koji vjeruju da se bore za pravednu i dobru stvar (bez obzira na sredstva), često jednako tako vjeruju da je Bog u toj borbi ”na njihovoj strani“. Ta gdje bi drugdje bio ako je stvar pravedna, dobra i ispravna?!

A onda, ne samo da vjeruju da je Bog ”na njihovoj strani“, nego vjeruju i da se bore u Njegovo ime. No, povijest je svjedokinja što se događa kada narodi, ili velike skupine ljudi, imaju li uz to i političku moć, imaju Boga ”na svojoj strani“…

Bog nema strana da bi mogao biti na jednoj ili drugoj strani. To je jasno, čitamo li pomno biblijske tekstove, čak i kada Hebreji slave pobjede nad drugim narodima u situacijama kada nemaju dostatna ljudska sredstva za takve pobjede pa ih pripisuju Božjoj intervenciji sebi u korist. Uostalom, ne brine li jednako za Jišmaela i Keturine sinove kao i za Ichaka, čak i kad Hebreji to ne čine?!

Kada se u javnom životu neke zemlje kršćani zalažu za ono što zovu ”kršćanskim vrijednostima“, često se pozivaju na božanski autoritet koji navodno legitimira njihovu borbu za te, ”vrijednosti“, najčešće moralnog reda, bez obzira na sredstva. A božanski autoritet nalaze artikuliran u Svetom pismu.

Bog nema strana da bi mogao biti na jednoj ili drugoj strani. To je jasno, čitamo li pomno biblijske tekstove, čak i kada Hebreji slave pobjede nad drugim narodima u situacijama kada nemaju dostatna ljudska sredstva za takve pobjede pa ih pripisuju Božjoj intervenciji sebi u korist

No, budući da Sveto pismo tumače selektivno, izvan biblijskoga konteksta, te često, ako im to odgovara, razumiju doslovno ono što nije rečeno doslovno i obrnuto: preneseno ono što je rečeno doslovno.

Dobar primjer za to je traženje opravdanja za osudu osoba drukčije seksualne orijentacije od heteroseksualne. Kršćani će posegnuti za bojovnom zastavom primjerice u Lev 18, 22 (”Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota“), zanemarujući činjenicu da je redak napisan u kontekstu govora o području koje pripada kultu.

Ili, pak, kada je riječi o masturbaciji, za ulomkom Post 38,1-11 u kojem se osuđuje činjenica da je Onan prosipao svoje sjeme, zanemarujući činjenicu da se ne osuđuje sam čin prosipanja, nego prekid loze, genealoškog niza. Primjera koliko hoćete.

S druge strane, zapovijed ljubavi prema svim bićima mnogi kršćani nerado razumiju doslovno. Pa kadikad sebe izuzimaju od te zapovijedi kada je riječi, primjerice, o ratnim sukobima.

Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga.

U tome su suglasne sve monoteističke religije: judaizam, islam i kršćanstvo. A ipak, svjedoci smo politizaciji religija kakva dopušta relativizaciju zabrane ubojstva.

U naše će vrijeme revni katolici u svom govoru protiv, primjerice, pobačaja, biti dosljedni logici ljubavi prema Bogu i njegovu samoočitovanju, ali u mnogim drugim slučajevima će ju napustiti. Katolički moralisti će odobravati nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca, pa čak i sudjelovanje u ”pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.

Kada se ukrste svjetonazorska, politička, vojna koplja, kršćani, koji vjeruju da se bore za pravednu i dobru stvar (bez obzira na sredstva), često jednako tako vjeruju da je Bog u toj borbi ”na njihovoj strani“. Ta gdje bi drugdje bio ako je stvar pravedna, dobra i ispravna?!

Zapovijed ljubavi u temeljima je Deset Božjih zapovijedi, ili bolje rečeno Deset besjeda budući da zapovijedi nisu izrečene u imperativu (primjerice: ”Ne ubij“!) nego u futuru (”Ubijati nećeš“), što ima znatne posljedice po teološku interpretaciju: naime, ne moramo poštivati zapovijedi da bismo ”zavrijedili“ Božju ljubav, nego ukoliko živimo istinski povezani s Bogom, sa samima sobom i s bližnjima, zapovijedi i nećemo kršiti.

I upravo je to razlog zbog kojega se Isus u evanđeljima uopće ne bavi moralnim pitanjima. Hoćete li naći u njegovim riječima određivanje kakve moralne norme? Je li ikad govorio o tomu što je u području morala dopušteno a što zabranjeno? Je li ikad spomenuo moralne norme kada je riječi o intimnom, seksualnom životu ljudi?

Ne, nije.

Ne, dakako, zato jer moralne norme nemaju svoj raison d’être. No, njegovi su zahtjevi mnogo radikalniji nego što bi ijedna moralna norma mogla biti: tiču se ljudskog srca i njegovih nakana.

Nije li se u svojoj Besjedi na gori ražestio govoreći o ljudskom razmišljanju o moralnim normama (Mt 5, 20-48) te afirmirao da je jedina norma koju nam daje ta da budemo ”savršeni kao što je naš Otac“ (Mt 5, 48) koji ”daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima te da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,45)?

Isus izvrće logiku ljudske pravde. Ne daje opće pravilo, nego četiri puta u nizu daje neobične, paradoksalne naputke kakvi svaki put iznenađuju, skandaliziraju: umjesto uzvraćanje udarca, okretanje drugog obraza; umjesto parničenja, davanje posljednje odjeće; umjesto jednu, hodanje dvije milje; umjesto ustezanja, davanje onome tko zaište (usp. Mt 5,40-42).

Promotrimo li izbliza Isusovu retoriku, primijetit ćemo da svoje primjere smješta u ograničene, rijetke i nevjerojatne situacije, svaki puta rasvijetljene činom što bismo ga obično nazvali pretjeranim: okretanje drugog obraza, dok na svijetu ima toliko obespravljenih skupina ljudi, čini se pasivnošću; dati posljednju odjeću, znači sam ostati gol; ako hodati milju znači hodati pod teškim teretom i vjerojatno na zahtjev poslodavca koji ne plaća, što li tek znači hodati dvije milje; ako li onaj tko nema gotovo ničeg pozajmljuje na svaki upit, neće mu ništa preostati i od čega će živjeti.

Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga

Koje su to onda nove mogućnosti i nova pravila kojima, posredstvom paradoksalna govora, Isus hoće probuditi našu etičku imaginaciju?

Čini se da nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga!

Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika velikodušnosti.

Svaki od ovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv.

Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja.

Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku te nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu i da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički.

Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka. On nas reorijentira dezorijentirajući nas.

No, kako nas to dezorijentira, što u nama dezorijentira i u kom smjeru? Dezorijentira nas svojim paradoksalnim, ekstremnim govorom, a ”dezorijentira u nama ne toliko našu volju (ona je naša sposobnost da bez oklijevanja slijedimo jednom odabrani put, da bivamo poslušni poznatom zakonu) koliko imaginaciju, tj. našu sposobnost da budemo otvoreni novim mogućnostima, da otkrivamo drukčiji način viđenja stvari i, podučeni iznimkama, prihvaćamo nova pravila.

Isus u evanđeljima uopće ne bavi moralnim pitanjima. Hoćete li naći u njegovim riječima određivanje kakve moralne norme? Je li ikad govorio o tomu što je u području morala dopušteno a što zabranjeno? Je li ikad spomenuo moralne norme kada je riječi o intimnom, seksualnom životu ljudi?

Dakako, pitat ćemo: kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Gdje naći znakove ove ”nove ekonomije“? Na osobnom planu, u području kaznenog zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus?

Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih? Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja?

Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više.

Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti.

Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ”nova stvorenja“ do ”punine rasta Kristova“.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora