Stožer ne poštuje vukovarske žrtve

Tužnoga 25. kolovoza 1991. godine počelo je neprekidno (tromjesečno) granatiranje grada. Prema podatcima vukovarske Opće bolnice 1624 osobe, a među njima 12 djece, ubijene su u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine, a ranjeno je više od 2500 ljudi. Prema podatcima Ministarstva zdravstva 19 100 civila bilo je na području Vukovara 19. studenoga 1991. godine, 420 ranjenika i bolesnika bilo je na dan okupacije u vukovarskoj bolnici, broj branitelja grada ni u jednom trenutku nije bio veći od 2000, a 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, ubijeno je na Ovčari 20. studenoga 1991, dok je 91 % ukupnog broja stanova na gradskom području uništeno ili oštećeno. Brojevi su to koji opisuju tragično stradanje Vukovara.

 

”Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine, pod nogama se osjete ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina”, riječi su kojima je u svom posljednjem javljanju iz vukovarskog podruma legendarni izvjestitelj Siniša Glavašević opisivao razoreni grad. Glavašević je, sa sugrađanima, među kojima je bilo i oko dvije tisuće djece, proživljavao ratne strahote.

 

Na Dan sjećanja Glavaševićev sin Bojan, dijete vukovarske tragedije, danas odrastao mladić, šef kabineta ministra branitelja Freda Matića, odlukom tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i sam se našao u onoj, tzv. nevukovarskoj Hrvatskoj. Odmah se oglasio pretužnom porukom na svom profilu na Twitteru: ”Nitko mi ne može oduzeti Vukovar. On je moj, koliko god to nekome smetalo. U svome gradu ne trebam ničiju ‘gostoljubivost’ jer nisam gost. Koliko onih koji su mi danas priječili put i nazivali me ‘nevukovarskom Hrvatskom’ ima člana obitelji koji je završio na Ovčari?”.

 

Vojni analitičari davali su Vukovaru tri dana za obranu, no Vukovar se nije dao tri mjeseca. Nakon toga sravnjen je sa zemljom, poklan, razbijen, uništen i zgažen. No nitko nije uspio zgaziti dostojanstvo vukovarskih žrtava, do jučer, na 22. godišnjicu pada herojskoga grada. I to su uspjeli učiniti baš onakvi tipovi iz tzv. vukovarske Hrvatske koji su službenim hrvatskim vlastima zapriječili dolazak u Kolonu sjećanja. A što su to huškači očekivali?

 

Da će Ivo Josipović i Zoran Milanović fizički nasrnuti na one koji su im zapriječili put? Državni je vrh otišao na Ovčaru i ondje zapalio svijeće i položio vijence u počast stradalima. Ni u jednom trenutku nije im palo na pamet natezati se s onima koji su bili spremni i nasrnuti na njih, a dio ih je to vjerojatno i priželjkivao.

 

”Prošle godine nisam davao izjave u Koloni, mislio sam da neću ni ove, ali mislim da smo dužni objasniti zašto ove godine ne možemo položiti vijence. Jednostavno, nasilu ne ide. Na ovakav način može se organizirati svatko tko to želi i toliki broj ljudi može okupiti onaj tko ovo doživljava kao utakmicu. Ovo za mene nije utakmica. Neka se igraju sami”, rekao je Milanović.

 

Vidljivo potresen bio je i predsjednik države Ivo Josipović. Kako je odmah komentirao jedan politički analitičar, zabrinjavajuće je što su i njemu, Josipoviću, koji se do sada uvijek isticao miroljubivim porukama u kojima je pomirivao zavađene, apelirao na razum – zabranili da se pridruži povorci. Izrazio je svoju beskrajnu tugu. Iskreno, onako iz srca, drhtavim glasom.

 

U Koloni sjećanja ”vukovarske” Hrvatske bili su i generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Damir Krstičević. Prije godinu dana, nakon izlaska iz haškog zatvora, Gotovina je praktično mobilizirao zavađenu Hrvatsku šaljući poruke mira i oprosta, odbijajući uvlačenje u bilo kakve političke smicalice i korištenje u dnevnopolitičke svrhe. U Vukovaru je sada mirno promatrao kako predsjedniku i premijeru, dakle, demokratski izabranima voljom naroda, oni koji sebe smatraju većim Hrvatima od drugih zaprječuju put.

 

”Danas se nije trebalo dogoditi da jedni na druge nabacuju blato”, revoltirano je izjavio Branko Borković, Mladi Jastreb, jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika, osuđujući zabranu državnom vrhu da se pridruži Koloni sjećanja.

 

”Ovo je jedinstven narod koji odaje počast i poštovanje poginulim Vukovarcima, koji nisu poginuli samo za svoj grad nego i za Hrvatsku”, kazao je, već uobičajeno, onako iz prikrajka, HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko. Zaboravio je pritom napomenuti kako se još od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru upravo HDZ svojski trudio raspirivati mržnju prema aktualnoj vlasti, i to na osjetljivome vukovarskom području. Nevažno je jučer bilo to što vlast u mnogo segmenata ne radi dobro svoj posao, ali Dan je sjećanja trebao apsolutno i potpuno biti izuzet od bilo kakvih političkih borbi. To je barem minimum minimuma kao pijetet prema žrtvama.

 

Ovo što se jučer dogodilo u Vukovaru besramno je pljuvanje po žrtvama čije ime nismo dostojni ni izgovoriti. Možda bi bilo deplasirano reći da je to pljuvanje po cijeloj Hrvatskoj. Ne, ovo ljudi koji su živjeli poput životinja tri mjeseca u podrumima, gladni, žedni, prljavi, iščekujući svaki trenutak kamu kojom će biti dokrajčeni, NIKADA nisu smjeli doživjeti! Mnogi od njih i nisu. Onima koji jesu, izražavam osobno ispriku, sramim se. Uime onih koji bi se trebali sramiti. Ali, oni to ionako ne razumiju.

 

Oprostite nam, žrtve Vukovara i svi Vukovarci!

    •  Visokorizična nedjelja za budućnost
    •  Živeti kao sav normalan svet
    •  Teškom mukom do odricanja
    •  I u SDP-u kontrolirani izbori
    •  Za Toyote imamo, ali za vrtiće ne
    •  Dosta je gaženja po žrtvama
    •  Sramota koja ostaje urezana u povijest
    •  Ne postoji ''vukovarska'' i ''nevukovarska'' Hrvatska!
    •  Ustavni sud za referendum o braku
    •  ''Posao'' srpskih agresora dovršili hrvatski domoljubi

> Svi tekstovi ovog autora