Svastika trajno na Poljudu?

Novine i portali proteklih dana donose vijest o tome zašto je maskirani napadač u jakni s nacističkim znakovljem uletio sa šipkom u ruci na poljudski teren i neometano jedno vrijeme, bodren Torcidom, naganjao glavnoga suca utakmice Marija Zebeca! Masno otisnuti naslovi vrište: Zašto je Dominik Mamić…

Ma koga normalnoga briga zašto netko uzme palicu i utrči na utakmicu? Zar postoji i jedan jedini opravdan razlog za divljaštvo i primitivizam što godinama s tribina tjera stvarne ljubitelje nogometa i djecu koja bi to tek jednog dana trebala postati?

Umjesto da se zgražaju što je jedan takav mladić, Splićani bi rekli momak, brže iz zatvora izašao no što je u njega ušao, njemu i njegovu bratu koji policiji prijeti tužbom daje se prostor koji bi trajno trebao biti punjen osudama, gađenjem, prezirom i traženjem drakonskih kazni za one koji propagiraju nasilje, siju bijes i mržnju po sportskim borilištima – a ne nekim budalaštinama mlađahnoga nasilnika.

Veliku većinu onih koje su primitivci i divljaci protjerali trajno sa stadiona baš briga je li još jednog Mamića iziritirala sudska odluka i dosuđeni penal. Oni hoće svoje sjedalice natrag. Hoće davno prošlo vrijeme kad su na utakmicu bez straha mogli povesti osmogodišnjeg sina.

Umjesto da se zgražaju što je jedan takav mladić, Splićani bi rekli momak, brže iz zatvora izašao no što je u njega ušao, njemu i njegovu bratu koji policiji prijeti tužbom daje se prostor koji bi trajno trebao biti punjen osudama, gađenjem, prezirom i traženjem drakonskih kazni za one koji propagiraju nasilje, siju bijes i mržnju po sportskim borilištima – a ne nekim budalaštinama mlađahnoga nasilnika

Ne odnosi se to samo na Hajduk. Nije to isključivo odlika ponašanja na nekad zbilja prelijepom gradskom stadionu, na poljudskoj, sad već ocvaloj, ljepotici (slobodno možemo reći stadionu riječkog arhitekte dr. Borisa Magaša, jer je pokojni akademik godinama radio baš u Rijeci), već i na drugim nogometnim borilištima.

No povremeno mi se čini da je onaj odurni znak pod kojim su načinjeni najodvratniji zločini u povijesti čovječanstva, ona svastika noću urezana u travu, trajno obilježila Poljud i grad kojemu je ovo arhitektonsko čudo svog vremena Magaš poklonio. Šteta. Split je nekada bio grad!

Gadi mi se, naravno, a znam da nisam jedina u gradu na Rječini, i primitivno hukanje Hamzi Barryju s Armadinih stolica u gledalištu. Sramim se da su ti i takvi ljudi moji sugrađani, da dolaze iz grada u kojemu su nekad studirale na stotine studenata druge boje kože iz Sudana, Nigerije, Libije… Bili su možda kolege njihovim očevima na Pomorskome, Strojarskom, Medicinskom fakultetu…

Svatko tko želi mućnuti onim što u glavi ima mora biti zgrožen mišljenjem da bi takav primitivizam mogao bodriti i pokrenuti ekipu za koju navijaju – HNK Rijeku. Predsjednik tog kluba, onaj kojega su Splićani nakon utakmice “počastili” bocom u glavu, uspješnu poslovnu karijeru načinio je upravo u Nigeriji!

No, ruku na srce, ništa mi manje nisu odbojni sportski dužnosnici, ministri i političari svih fela koji nisu u stanju kad im se “pod njušku stavi krušku”, divljake, nasilnike i opasne stadionske huligane nazvati zasluženim imenima.

Po meni su oni nasilnici, kriminalci, huliganska bagra kojima su navijačke skupine tek paravan za nekažnjeno divljanje i ksenofobiju. Pritom te, koje političari nazivaju Torcidom ili Armadom svejedno, ni najmanje nije briga za posljedice po klub u koji se kunu i koji tako silno ljube da mu uz sve financijske i ine poteškoće svako malo priušte nove novčane kazne i nemogućnost da uprihoduje novac od ulaznica.

Povremeno mi se čini da je onaj odurni znak pod kojim su načinjeni najodvratniji zločini u povijesti čovječanstva, ona svastika noću urezana u travu, trajno obilježila Poljud i grad kojemu je ovo arhitektonsko čudo svog vremena Magaš poklonio. Šteta. Split je nekada bio grad!

Čovjeku dođe da se ubije kad nakon desetljeća nereda i divljanja po sportskim terenima čuje političare i sportske dužnosnike kako, birajući svaku riječ kao da se obraćaju dojenčadi, a ne sirovim divljacima koji nemaju hrabrosti ni lice pokazati dok “brane čast kluba”, zamuckuju ono dosadno: mi bismo trebali, mi moramo, mi ćemo… i uvijek iznova ne učine ama baš ništa!

Mi ne trebamo ništa, mi smo debelo zakasnili! Zašto uvijek trebamo, moramo, a ne činimo, pa samo zato što su spomenuti divljaci itekako pogodno tlo za uzgoj i širenje mržnje, jednom nacionalne, a sad sve više i regionalne, koja bezidejnim hrvatskim političarima ogrezlima u svojoj osrednjosti vrlo često ustreba za odvraćanje pažnje od njihovih kontinuiranih neuspjeha.

Ušima da ne povjeruješ kad čuješ kako ministar unutarnjih poslova, mostovac Vlaho Orepić reagira na napade. Veli ministar, čija je ostavka tražena nakon poljudskih zbivanja: “Ako Torcida stoji iza napada na djecu, sram ih bilo!”

I bude nas sram što ministar nakon strašne sačekuše automobila s riječkim registarskim oznakama, u kojoj je nastradao i kombi pulskih registracija prepun djece koja su se vraćala s rukometne utakmice, sve što ima reći o toj strahoti što se u noći sa subote na nedjelju zbivala u blizini Senja je ukor kakav se daje prvašiću koji kopa nos!

Dio navodnih počinitelja ovog vikend užasa inspiriranog nogometnim i regionalnim antagonizmima priveden je u riječki istražni zatvor. Riječ je o trojici mlađih muškaraca, nautičaru, studentu i profesoru. Ovo zadnje zanimanje, kad ga povežemo sa snenom djecom u kombiju na putu kući, za Labin, možda najrječitije govori koliko smo bolesno društvo u ovih dvadeset i kusur godina postali.

Što mislite kakve će generacije odgojiti takav jedan profesor ukoliko se pokaže da je priveden dio stvarnih počinitelja zločina, zločina inspiriranog samo i isključivo mržnjom?

Zar je odista nemoguće da nakon “poljudske katastrofe” zajedno pred kamere i mikrofone stanu obje nogometne ekipe, i ona riječka i ona splitska, i poruče divljacima s tribina: “Ne dozvoljavamo nasilje u naše ime, ni hukanje, ni palice, ni parole koje omalovažavaju i vrijeđaju protivnika!”?

Vremenom smo oguglali na pirotehniku, baklje, tučnjave, stupidne parole ćirilicom na tribinama. Postalo je normalno da se od maskiranih napadača u jaknama s nacističkim oznakama traži obrazloženje zašto su uzeli palicu i krenuli na suca, ali zar smo zaista svi postali takvi monstrumi da nam je svejedno što su proživjela djeca u kombiju i ljudi odgovorni za njih. Zar ministar unutarnjih poslova nije trebao biti zgrožen, zgranut, zatečen, jasno i glasno osuditi napad na djecu tko god ga počinio?

Zar je odista nemoguće da nakon “poljudske katastrofe” zajedno pred kamere i mikrofone stanu obje nogometne ekipe, i ona riječka i ona splitska, i poruče divljacima s tribina: “Ne dozvoljavamo nasilje u naše ime, ni hukanje, ni palice, ni parole koje omalovažavaju i vrijeđaju protivnika!”?

Djeca su se vraćala s rukometne utakmice; zar nitko od hrvatskih rukometnih reprezentativaca, bivših i sadašnjih selektora, nije našao za shodno javno osuditi takvo što i slikati se s malim Istranima iz kombija pulskih registracija. Zar nam je zbilja sve svejedno? Zar nas ni stradanje nevine djece ne može potaknuti da nešto učinimo prije no što se ogavna svastika ureže u čitavu zemlju?

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora