Ne bojte se, mi ubijamo nježno!

Aktualna i uvijek iznova prisutna kontroverza u Sjedinjenim Američkim Državama, a posebice u njezinim republikanskim državama — oko pitanja izaziva li smaknuće smrtonosnom injekcijom humanu i bezbolnu smrt — podsjeća me na životnu priču koju mi je moja pokojna baka ispričala prije mnogo godina.

U godinama ratnog ludila Drugoga svjetskog rata mnogi njezini susjedi u selu bili su pogubljeni od strane lokalnih gospodara rata, njihovih dojučerašnjih susjeda. Jedan od njih, po zanimanju liječnik, s užitkom je ubijao svoje žrtve odstranjivanjem njihovih glava piljenjem. Dok je izazivao dugotrajnu i mučnu smrt, šaptao bi svojim umirućim žrtvama na uho, kao da ih tješi: ”Ne bojte se, doktor će ubiti nježno.”

Tog davnog zločina na Balkanu sjetio sam se ponovno kad sam prije nekoliko dana čitao o tome kako je Tony Carruthers, dugogodišnji osuđenik na smrt u saveznoj državi Tennessee, milostivo dobio jednogodišnju odgodu smrtne kazne budući da je pokušaj njegovog pogubljenja prekinut nakon dugotrajnog mrcvarenja. Naime, službenici izvršenja smrtne kazne nikako nisu uspjeli pronaći venu.

”Bilo je to strašno gledati”, pokušala je objasniti novinarima osuđenikova odvjetnica Maria DeLiberato. Uplakana je izjavila da se Tony Carruthers ”mučio i jaukao”. A odvjetnica Amy Harwell opisala je taj neuspješan pokušaj pogubljenja ”primitivnim mučenjem”. ”Taj je pokušaj pogubljenja bio noćna mora od početka do kraja.” (1.2.3.)

Nakon agonije neuspješnog mučnog umiranja, koja je trajala devedeset minuta, izvršenje smrtne kazne bilo je obustavljeno, a Tony Carruthers je ”velikodušno” dobio jednogodišnju odgodu ponovnog podvrgavanja izvršenju smrtne kazne. Tko zna, nakon oporavka od prošlotjedne traume, sljedeći puta će službenici usmrćivanja pokušati odraditi seansu pogubljenja malo nježnije — možda strijeljanjem ili električnom stolicom?

Zagovornici smrtne kazne u Americi odavna umiruju javno mnijenje tvrdnjom da zatvorenici pogubljeni smrtonosnom injekcijom uopće ne pate. Kažu da njihov odlazak više nalikuje blagom potonuću u dubok san. To se postiže, tvrde oni, primjenom kemijskog koktela koji ponajprije izaziva san, a tek nakon toga izaziva oduzetost mišića i uzrokuje srčani zastoj. Osoba koja prolazi kroz pogubljenje navodno nije niti svjesna trenutka svoje smrti. Zagovornici smrtonosne injekcije tvrde da je riječ je o vrlo velikodušnoj izazivanju smrti za one koji ”ionako zaslužuju umrijeti”.

Želio bih ustvrditi da temeljno pitanje u slučaju uporabe smrtonosne injekcije, ili bilo kojeg drugog načina izvršavanja smrtne kazne, nadilazi raspravu o tome odgovara li naš ”najprijateljskiji” oblik pogubljenja svojim tvrdnjama. Jer, s moralnog i duhovnog stajališta nema razlike izvodi li se smaknuće razapinjanjem, utapanjem, spaljivanjem na lomači, odrubljivanjem glave, električnom stolicom, uz suradnju streljačkog voda, smrtonosnom injekcijom, ili zagrljajem i poljupcem. Ono i dalje ostaje prisilna, nedobrovoljna i nametnuta smrt — nešto okrutno i ružno.

Ubijati nekoga nježno, bez obzira na razlog, ne uzdiže smaknuće na neku dobrohotniju razinu. Što se nježnije provodi, to postaje zlokobnija, gotovo odzvanjajući sadističkim umirujućim glasom onog Frankensteinu nalik liječnika s Balkana koji je ubijao tepajući: ”Bez brige, prijatelju, učinit ćemo to nježno!”

Protivljenje smrtnoj kazni u svim njezinim oblicima ne znači da se vlastima i njezinim ustanovama osporava pravo da kažnjavaju kriminalce primjenjujući puni opseg zakona. Postoje pojedinci koji su počinili najodvratnije zločine protiv drugih ljudskih bića. Oni moraju odgovarati za svoja zlodjela. No, glavno pitanje u traženju pravde za one kojima je nanesena okrutna nepravda nije jesmo li razvili savršeno sofisticirane i nježne mehanizme pogubljenja. Umjesto toga, trebali bismo se pitati postoje li načini na koje osvetničke metode pravde možemo zamijeniti onima koje otkupljuju, obnavljaju i preobražavaju zločinca u korisnog i zdravog sudionika društvene zajednice.

U društvima koja se ponose svojom privrženošću načelima demokracije i duhovnom ukorijenjenošću u kršćanstvu, potraga za boljim i humanijim putem trebala bi postati nešto najvažnije.

Naše razumijevanje da je Bog konačno i potpuno progovorio o sebi i o nama po Isusu Kristu trebalo bi nas dovesti do spoznaje da konačne nadahnjujuće smjernice za oblikovanje našeg stava prema smrtnoj kazni ne bi trebali određivati drevni zakoni ”oko za oko”, nego Osoba Isusa Krista, koji nas uči da tražimo i zagovaramo pravdu kroz sredstva pokajanja, oprosta, pomirenja i obnove.

Poučeni Isusovim karakterom, koji svoje sljedbenike nadahnjuje da ljube ”svojega bližnjega kao samoga sebe”, i odbacuju grijeh a ne grešnika, trebali bismo početi uviđati da legalizirano ubijanje — čak i najgorih zločinaca — nije Isusov način zadovoljenja pravde.

Smrtna kazna, provedena na bilo koji način, ne nosi božanski pečat, nego pečat osvetničkih barbarskih obreda ubijanja i plemenskih odmazdi.

Nastaviti ih opravdavati pozivanjem na starozavjetne prakse danas bi zasigurno izazvalo Isusov prijekor: ”Zbog tvrdoće njihova srca Mojsije im je dopustio da tako čine, ali zbog mene biste danas trebali znati bolje…”.

Ponajprije, američki kršćani i njihovi politički vođe koji se danas itekako vole hvaliti svojim navodno nadmoćnijim kršćanstvom, morali bi znati da, umjesto da se drže cinične prakse držanja zatvorenika osuđenih na smrt u čekaonicama smrti deset, petnaest, dvadeset i više godina, dok čekaju svoje pogubljenje, daleko bi dostojanstveniji i etički uzvišeniji put bio pretvoriti sve to vrijeme, energiju i materijalna sredstva u oblik namjerne i odgojne kazne — moralno i duhovno otkupljujuće, potencijalno preobražavajuće i usmjerene prema obnovi.

I što reći na kraju o ”velikodušnosti” jednogodišnje odgode izvršenja smrtne kazne koju je Tony Carruthers dobio kao utješnu nadoknadu za preživljeni smrtni strah i muke nedorečenog umiranja? Nije li takva odgoda zapravo svakodnevni nastavak mučnog pokušaja pogubljenja s kojim će u sljedećih godinu dana Tony Carruthers morati svake večeri odlaziti na počinak, svake noći o tome sanjati, i svakog jutra ustajati iz kreveta svjestan da nastavlja živjeti noćnu moru iščekivanja drugog poluvremena smrtonosne seanse?

Nije li takva odgoda svojevrstan ciničan i sadistički šapat onog već odavno umrlog liječnika, seoskog gospodara rata s Balkana: ”Ne boj se, mi ćemo to ovoga puta odraditi polako i nježno…”?

______________________

1.    Index, 22. svibnja 2026. https://www.index.hr/vijesti/clanak/pogubljenje-ubojice-u-sadu-prekinuto-nakon-sat-vremena-odvjetnica-grcio-se-i-jaukao/2794771.aspx /

2.    ACLU Statement on Tennessee’s Torturous Execution Attempt of Tony Carruthers, 21. svibnja 2026. https://www.aclu.org/press-releases/statement-on-tennessees-torturous-execution-attempt-of-tony-carruthers /

3.    Statement of Amy Harwell, First Assistant to the Federal Public Defender of the Middle District of Tennessee https://s3.amazonaws.com/membercentralcdn/sitedocuments/tnbar/tnbar/0610/3114610.pdf )

 

Houston, 27. svibnja 2026.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne zaboravimo hrvatskog mirotvorca Franju Starčevića
    •  Sveti rat kršćanskih nacionalista SAD-a: Jer Bog tako hoće
    •  MAGA kršćani: novo lice stare vjerske nesnošljivosti
    •  Hrvatska treba prihvatiti iranske izbjeglice!
    •  Naš neprihvaćeni poklon izbjeglicama u Slavonskome Brodu
    •  Ne krivimo izbjeglice
    •  Izbjeglice nisu teroristi

> Svi tekstovi ovog autora