Papa nudi alternativu suvremenom bezumlju

Papa Lav XIV. je i svojom prvom enciklikom pokazao da je pravi papa za naše vrijeme. On je, a to je neobično za instituciju koju predstavlja, tako toplo aktualno istovremen. Crkva bi to i trebala biti, ona je zajednica ljudi koji ne osuđuju, nego prihvaćaju, razumijevaju i djeluju putem medija ljubavi. Bitna karakteristika ljubavi je besplatnost – ona ništa ne košta, nema cijenu i nije na tržištu.

Ljubav čini razliku između klerikalnosti i eklezijalnosti. Klerikalnost, teološkim rječnikom rečeno, pripada grijehu, ona je destruktivna jer razara zajednicu, otupljuje joj vrijednosti i reducira je na borbene ostatke požude, častohleplja, dominacije i duhovne tiranije.

Eklezijalnost je nešto sasvim drugo – ona počiva na konceptu zajedništva koje nikoga ne osuđuje i svima, bez kalkuliranja, daje priliku da budu ono što, u moralnom smislu, trebaju biti.

Klerikanost isključuje eklezijalnost, eklezijalnost klerikalanosti daje priliku da uoči grešku i da povrati izgubljeni vrijednosni status. Sebe doživljavam kao antiklerikalnog i eklezijalnog čovjeka. Tko ne shvaća razliku, neka pogleda stavove sadašnjeg pape i usporedi ih sa stavovima hrvatskih biskupa zaraženih kugom nacionalizma i klerikalizma.

Naravno da svi biskupi nisu isti. Nadbiskup Mate Uzinić je antiklerikalni nadbiskup. On se ne razlikuje od pape, na istoj su liniji, ali se razlikuje od biskupa koji boluju od nacionalizma i klerikalizma. Ono što Papa zastupa na razini univerzalne Crkve, to čini Mate Uzinić na razini mjesne riječke Crkve. Papu i Matu prihvaćaju eklezijalni vjernici, ali i osobe autonomije razuma bez iskustva vjere. Vjera nikome ne smeta, ali vjernicima i sekularnim osobama smeta instrumentalizacija, degradacija i militarizacija vjere.

”Magnifica humanitas” enciklika je koju bi svaki katolik trebao pročitati, i ako nakon toga čitanja osjeti nemir i neslaganje, nije katolik. A ako netko može pročitati ovu encikliku i nastaviti ploviti vodama nacionalizma i klerikalizma, zahvaćen je hipokrizijom.

Prije pisanja ove kolumne pročitao sam naslov posvećen jednom hipokrizijskom kršćaninu (neću mu navoditi ime jer hipokrizija oduzima osobni značaj reducirajući ljudski život na život organizma) o tome kako se nada da će sezona biti loša zato što u Hrvatskoj neće biti stranih radnika. Budući da se ovakvi likovi bez vrijednosne strukture neprestano množe na podlozi kršćanstva, potrebno je samo reći da kršćanstvu nitko nije stranac.

Lav XIV. o tome piše, ne iznoseći ništa novo, on samo ponavlja kršćanski nauk da je svaka osoba stvorena na sliku i priliku boga. Bogu nitko nije stranac, a kršćani koji u svijetu vide strance, najprije boga pretvaraju u stranca. Nije njima stranac neto tko dolazi iz Afganistana ili Nepala, njima je stranac onaj tko sebe daje u prilikama kruha i vina.

Transupstancijacija i figura neprijatelja ne idu skupa. Bog je svima domaćin, u njegovoj blizini nitko ne može biti stranac.

Papa izrijekom kaže: ”Tko iskorištava božje ime da bi opravdao terorizam, nasilje ili rat, izdaje njegovo lice”. Da je samo napisao ovu rečenicu, sve bitno bi rekao o kršćanstvu i hipokrizijskoj instrumentalizaciji kršćanstva. Lav XIV. ide korak dalje tražeći od vjernika da razoružaju sve što su naoružali – od riječi do umjetne inteligencije.

Hrvatski biskupi bi od vjernika trebali tražiti da razoružaju i sjećanje. Skandalozna je i poražavajuća činjenica hipokrizijske pomame za militarizacijom sjećanja u Hrvatskoj.

Mlade smo uveli u taj protuhumani i protukršćanski projekt militarizacije. Ako ne dekonstruiramo, ako napokon ne zaustavimo i ne odbacimo militarizirano sjećanje, sva je prilika da će, u pjesmama opjevani kamen ili maslina, biti kršćanskiji od ljudi kojima smetaju strani radnici ili srpsko kulturno-umjetničko društvo koje, primjerice, ovih dana u Zadru pleše srpsko kolo.

Porazno je da se militarizirani pripadnici hrvatskog naroda pozivaju na kršćanstvo kako bi Srbe držali u stanju vječitog poraza.

Pravedni rat je onaj koji ne traje, pravedni rat je dokinut, a osloboditeljskog rata nema ako nisu svi slobodni i ako nije sve slobodno. Hrvati razumiju da se slobodom Srba mjeri sloboda u Hrvatskoj, baš kao što kršćani znaju da se slobodom nekršćana mjeri sloboda kršćana.

Ovo je razlog zbog kojeg se Uzinić zalaže za građanski odgoj izvan Crkve, ne i u Crkvi. Mjerom slobode onih izvan Crkve, mjeri se sloboda u Crkvi. Ne shvaćaju ovo svi, pogotovo ne hipokrizijski kršćani militariziranog sjećanja.

Sjećanje na neprijateljstvo rezultira militarizacijom osobe koja se sjeća, a kada jedan narod militarizira sjećanje, postao je gubitnik. Kada kršćani militariziraju sjećanje, ubijaju sliku božju u sebi. Slika božja, naprotiv, oprašta i oslobađa – bez oružja.  Potrebno je i za društvo ljekovito da se upravo danas čuje jasan kršćanski glas koji odbija rat prihvatiti kao novi sakrament.

Sakramentalnost rata pripada blasfemiji, to je hereza našeg stoljeća Toj herezi se suprotstavlja tako da se razvije dvostruki dijalog. Prvi dijalog je onaj intimni, on se odvija u savjesti kršćana koji su dužni komunicirati s nikad naoružanim Kristom, da bi potom mogli uspostaviti izvanjski dijalog s ciljem razoružavanja svijeta.

Papa je svjestan toga da smo kulturu dijaloga, mira i prihvaćanja prognali favoriziranjem ”kulture moći” koja počiva na neprestanom prizivanju i dozivanju rata.

Rat prizivaju gubitnici. Ne događa se ovo samo u Hrvatskoj, ovo je porazno obilježje našeg svijeta – normalizirali smo rat, a normalizacijom rata kršćanstvo postaje ludost. Lav XIV. u militariziranoj kulturi moći zaziva dobro poznatu i u kršćanstvu prokušanu metodu. To je, dakako, metoda ”ludosti križa”.  On moralnom ludilu suprotstavlja ludost praštanja i ljubavi.

Kršćanska civilizacija, na koju se tako rado pozivaju huškači destrukcije, nije nešto što se zbivalo u prošlosti, ona je, prije svega, temeljno opredjeljenje da našu sadašnjost učinimo dostojnom budućnosti u kojoj ćemo se razotkriti pred uskrslim Kristom.

Slika božja se usavršava u moralnom smislu svjesna svojih ograničenja. Transhumanizam i posthumanizam, a suvremeni nacionalizam pripada derivatu ideologije transhumanizma, počiva na ideju svladavanja ljudskih prirodnih ograničenja kako bi se uspostavila ”kultura moći” i kultura moćnih.

Kršćanstvo, naprotiv, sukladno govoru ”ludosti križa”, poštuje ljudska ograničenja. Slika božja je svjesna ”krhkosti”, ona ne bježi od krhkosti, smatra je konstitutivnim dijelom onoga što osoba jest u svijetu. Bog je, uostalom, patnjom, smrću i uskrsnućem pozvao na krhkost iz koje se uspostavljaju zdravi odnosi s ljudima i bogom. Tko to ne shvaća, tehnologijom savladava vlastita ograničenja, ali ujedno, a to je najporaznija činjenica suvremenosti, razvija ”nazadovanje srca”.

Enciklika Lava XIV. je enciklika napredovanja srca, nju treba pročitati. Ona otvara sve bitne teme – od položaja radnika i migracija do umjetne inteligencije i zaštite okoliša.

Ohrabrujuće da u vremenima socijaldemokratskog pozerstva imamo papu koji s kršćanskih pozicija nudi alternativu suvremenom bezumlju.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ubojstvo u Drnišu: oporbeni drijemež za Luku
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Gospodo iz oporbe, teren vas zove
    •  Vrijeme je da započnemo s radikalnom kritikom oporbe
    •  Imperativ pape Franje je imperativ neumornog praštanja
    •  Ne može se istovremeno biti s Trumpom i s Isusom Kristom
    •  Plenković je, pred Trumpom, kukavica sa zavjetom šutnje
    •  Pišem za ljude koji su vlasnici moralne odgovornosti
    •  Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu

> Svi tekstovi ovog autora