Što je to zapravo Matvejević govorio?

Sedamdeset kad je učitelju bilo
Zaželio se mira, ta bio je već star,
Al zlo se i opet osililo,
A dobrota iscrpla kap po kap;
I on uze sandale i štap.

B.Brecht

U svom miniviewu (Novi list 29. 7. 2010.) predsjednik Udruge hrvatskih sudaca g. Đuro Sessa tvrdio je da je Predrag Matvejević suodgovoran za obmanu hrvatske i međunarodne javnosti koja je mogla povjerovati da bi Matvejević, na osnovu presude suda u Hrvatskoj, presude koja eksplicite spominje kaznu zatvora od 5 mjeseci, u tom zatvoru mogao i završiti.

Taj stav prema pravorijecima sudova u Hrvatskoj, pomalo neobičan za predsjednika Udruge hrvatskih sudaca, mogao bi se pravdati činjenicom da je presuda izrečena na Općinskom sudu u Zagrebu krajem 2005., a svi, uključujući dodatne rokove u vezi s uvjetnom kaznom za ponavljanje Matvejevićevog krivičnog djela, istekli su krajem 2008. godine.

Uz to, dio Matvejevićevog krimena je, po g. Sessi, u tome što se namjerno nije žalio na presudu i time doveo hrvatsko pravosuđe, a i samu Hrvatsku, na međunarodni stup srama.

Neki drugi renomirani stručnjaci za pravo i ljudska prava u svojim kritikama Matvejevićevog ”krivičnog djela” i Matvejevića samog još su mnogo eksplicitniji. Tako se bivši predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i bivši član HHO-a g. Vladimir Gredelj zgražavao (Večernji list, 14. 6. 2010.) nad perfidnošću Matvejevića koji je: ”iskoristio svoju progonjenost kako bi prodao više ‘Mediteranskih brevijara’. Matvejević je osudio sam sebe da bi ispao žrtva. Istina je da ga je Općinski sud proglasio krivim, međutim imao je mogućnost ulaganja žalbe, a okolnosti su bile takve da bi nekoliko dana nakon ulaganja žalbe nastupila zastara i sve optužbe protiv Matvejevića bi otpale.”

Ne postoji garancija, ni teoretska ni iskustvena, da netko tko je pisac ili, općenito, visokoobrazovani intelektualac neće ujedno biti podoban apologet vlasti, da neće stvarnost prikazivati, bez obzira na činjenice, samo u funkciji nekog višeg cilja, ukratko, da neće, prema mišljenju onih koji takvo ponašanje osuđuju biti moralna ništarija

Dakle, bivši predsjednik UHS-a više-manje zamjera Matvejeviću što se nije pouzdao u praksu da mnoge presude hrvatskih sudova odlaze u zastaru!

Poznati viktimolog, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu, bivši ministar vanjskih poslova, bivši ministar pravosuđa, prvi predsjednik Odbora za ljudska prava HAZU, Zmaj korčulanski IV (kao član Družbe Braće hrvatskog zmaja) prof. dr. Zvonimir Šeparović, u članku ”Kleveta je ozbiljan zločin” (objavljeno na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća 26. 6. 2010.) je napisao: ”(Matvejević) uzletio je u svojoj mržnji na hrvatsko i Hrvate…. on iskazuje totalnu odanost četničkom srpstvu”.

Da bi potkrijepio svoju tvrdnju da je Matvejević počinio klevetu, što je ozbiljan zločin, prof. Šeparović je citirao prof. dr. Zdravka Tomca, ”domoljuba koji zna što piše i govori”: ”Ono što Matvejević govori zapravo je bit ideologije velikosrpskog nacionalizma i zlatnih pravila nacističke propagande, on brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta” (Fokus 26. 4. 2008.).

A što je to zapravo Matvejević govorio?

Članak zbog kojeg je dobio 5 mjeseci uvjetne zatvorske kazne, s rokom kušnje 2 godine, govori o ratnim stradanjima u BiH, a dio zbog kojeg je tužen je sljedeći:

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu , jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao ”vožda” (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao ”vrhovnika” i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao ”posrbicama” te, zajedno s njima, mnoge druge.

Spominjanje Pešorde odnosi se na Pešordin članak u kojem ovaj proziva P. Matvejevića i pisca Abdulaha Sidrana, koji je proveo rat u bombardiranom Sarajevu, i naziva ih ”posrbicama gorim od Srbina”.

Suđenje Matvejeviću zbog klevete koja je, po pisanju prof. Šeparovića, težak zločin, što Šeparovića ne sprečava da u sljedećoj rečenici iznese, ničim potkrijepljene, mnogo teže optužbe na račun Matvejevića nego što ovaj iznosi na račun Pešorde, kao i neke reakcije na to suđenje, bacilo je malo svjetla i ocrtalo duboke probleme pravosuđa u Hrvatskoj, probleme koji nisu od jučer i koji neće nestati sutra.

Suđenje Matvejeviću zbog klevete koja je, po pisanju prof. Šeparovića, težak zločin, što Šeparovića ne sprečava da u sljedećoj rečenici iznese, ničim potkrijepljene, mnogo teže optužbe na račun Matvejevića nego što ovaj iznosi na račun Pešorde, kao i neke reakcije na to suđenje, bacilo je malo svjetla i ocrtalo duboke probleme pravosuđa u Hrvatskoj, probleme koji nisu od jučer i koji neće nestati sutra

Rašireno je uvjerenje da sporna presuda nije izvršena ne zato jer je pravda, po mišljenju predsjednika UHS, dobro zaštićena institucijom zastare (takvih) sudskih odluka, nego zato što je Matvejević bio i ostao ugledni pisac i osoba međunarodno poznata.

Postoje deseci i deseci jednako tako, a koji puta i mnogo gore, nepravednih presuda kojima su sudovi čak oslobađali zločince, osuđivali žrtve, a kritike nakaradnih presuda sankcionirali kao klevetu.

Od, nažalost, brojnih primjera takvih presuda kod kojih se radilo o ”običnim” hrvatskim građanima i gdje, začudo, institucija zastare nije djelovala navedena su dva, više kao argumenti.

U Novskoj je, u studenom i prosincu 1991., jedna grupa pripadnika HV-a pobila u pljačkaško-likvidacijskim pohodima po gradu više civila, muškaraca i žena, od koji je jedna bila jedva punoljetna, na izuzetno brutalan način. Počinioci su uhvaćeni, ali ih sud oslobađa upravo kriminalno i namjerno pogrešnom primjenom Zakona o oprostu.

Drugi sud odbacuje zahtjev bliske i slučajno preživjele rodbine pobijenih za odštetom uz antologijsko objašnjenje da su pripadnici HV-a ubojstva počinili izvan radnog vremena te država za taj teroristički čin nije odgovorna; odgovorne su žrtve kojima, sudskom odlukom trećeg suda, država godinama uzima trećinu mizerne mirovine na račun sudskih troškova.

Sud u Trogiru je osudio novinara Vladimira Matijanića na globu zbog klevete suca Roberta Pešutića. V. Matijanić napisao je 1999. članak u kojem pokazuje da je Anto Đapić svoj magistarski rad gotovo u cijelosti prepisao iz knjige svog mentora Borisa Kandarea. Na osnovu tog članka podnesena je tužba i pokrenut sudski postupak na Općinskom sudu u Splitu protiv A. Đapića i B. Kandarea zbog krivotvorenja magisterija.

Sudac Pešutić donosi oslobađajuću presudu uz obrazloženje ”nije sporno da je Đapićev magistarski rad gotovo u potpunosti plagijat Kandareovih ranijih radova”, ali je ”velik dio znanstvenih radova na našim sveučilištima prepisan, pa nitko zbog toga kazneno ne odgovara”.

Na tu presudu Matijanić reagira jednim kritičnim člankom na račun suca Pešutića, a na to Pešutić tuži Matijanića za klevetu. Na kraju ni Đapić ni Kandare nisu kažnjeni za ozbiljan pokušaj prevare, a ni Pešutić nije kažnjen za ozbiljnu klevetu brojnih ljudi koji pošteno pišu znanstvene radove na našim sveučilištima; kažnjen je jedino novinar koji je krivotvorenje otkrio, a o kleveti kritički pisao.

U tužbi protiv Matvejevića, koju je sud prihvatio, posebno mu se stavljalo na teret kvalifikacija ”kvislinški”. Istina je da bi se moglo raspravljati je li usporedba s kvislinškim piscima na mjestu; jednako tako dalo bi se naći argumenata da su spomenuti pisci samo slijedili politički main stream koji je vladao u njihovim zemljama 1990-ih

U tužbi protiv Matvejevića, koju je sud prihvatio, posebno mu se stavljalo na teret kvalifikacija ”kvislinški”. Istina je da bi se moglo raspravljati je li usporedba s kvislinškim piscima na mjestu; jednako tako dalo bi se naći argumenata da su spomenuti pisci samo slijedili politički main stream koji je vladao u njihovim zemljama 1990-ih.

Ne postoji garancija, ni teoretska ni iskustvena, da netko tko je pisac ili, općenito, visokoobrazovani intelektualac neće ujedno biti podoban apologet vlasti, da neće stvarnost prikazivati, bez obzira na činjenice, samo u funkciji nekog višeg cilja, ukratko, da neće, prema mišljenju onih koji takvo ponašanje osuđuju biti moralna ništarija.

A da oni koji takva ponašanja osuđuju imaju problema s institucijama društva, uistinu nije ništa novo. Još je Sokrat stradao jer se nije htio žaliti na besmislene optužbe koje su iznesene protiv njega pred pravosudnim institucijama atenske demokracije. Kroz ovih 2400 godina pravosuđe je značajno napredovalo; sada bi presuda kojom je Sokrat osuđen pala u zastaru.

(Donosimo raniji osvrt Zorana Pusića u spomen na nedavno preminulog Predraga Matvejevića).

    •  Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
    •  Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
    •  Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
    •  Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
    •  Krik slobode
    •  Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
    •  Pitanje Milanoviću "o tome"
    •  Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
    •  Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
    •  Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora