novinarstvo s potpisom
Tužba i pravno sljedništvo NDH
Navodna tužba u Americi protiv Republike Hrvatske kao pravne sljednice NDH izazvala je na političkoj šahovnici Milana Jajčinovića (njegova kolumna, Večernji list, subota, 18. ožujka o. g.) rušenje figura i elementarne političke logike. Tvrdi je desničar ustao u obranu teze kako Hrvatska nije sljednica NDH.
Pa, naravno da nije! Kako bi i bila, ne samo zbog Ustava koji među ishodišne osnove naše države navodi (između ostalog) ZAVNOH, ne i NDH; ZAVNOH upravo nasuprot NDH. Uostalom, Hrvatska je, iako to Ustav posebno ne ističe, pravna sljednica bivše SFRJ koja, jasno, nije bila sljednica NDH.
Zato je i logično da se nekakvo pravno sljedništvo u odnosu na NDH ne može naknadno uspostaviti. Osim toga, korijene hrvatske državnosti iz vremena Drugog svjetskog rata nisu postavile ustaše već partizani na ZAVNOH-u.
Kvazidržava koju su osnovale ustaše držeći se Hitlerovih i Mussolinijevih skuta neslavno je propala, ona kojoj je temelj ZAVNOH nije.
Tužba protiv Hrvatske, ako je i ima, nema nikakvih izgleda na uspjeh, ne samo zato što današnja Hrvatska nije pravna sljednica NDH, već i zato jer Hrvatska kao država pred sudovima u SAD ima imunitet (ovdje nije mjesto pravničkim detaljima).
Nepotvrđenu vijest da je u nekoj tužbi Hrvatska označena kao sljednica NDH uzrujala je Jajčinovića. U maniri mudrog, desnog ustašofila iskoristio je priliku da gotovo ritualno negira ne samo pravno sljedništvo Republike Hrvatske i NDH (s pravom), već i bilo kakvu vezu Hrvatske i ustašluka. Nije mu problem ustašovanje, samo je bitno da ga tako ne zovemo.
Ritual mu je forma bez sadržaja, prigodno iznošenje floskula koje bi, kao, trebale pokazati da današnja Hrvatska nema ništa s ustašama i ustašlukom.
Da, Jasenovac je sramota, ali…. Jajčinoviću, nema ”ali“ kad se govori o megazločinu u Jasenovcu. Je li tko preuveličavao broj žrtava ili ne, govorio ovo ili ono, svatko tko drži do dostojanstva žrtava, ali i dostojanstva Hrvatske, neće to koristiti kao razlog za relativizaciju zločina.
Jajčinović ide i dalje. Kaže, ja sam kriv što sam, upozoravajući na ustašku zmiju u Knesetu (i u drugim domaćim nastupima) dao ideju tim zlim momcima iz židovskih, srpskih i romskih krugova da bi mogli stvoriti kakvu poveznicu, pa i onu o pravnom sljedništvu između današnje Hrvatske i NDH.
Ustaška zmija postoji
Da, ustaška zmija postoji, danas bi to trebalo biti očito svakome. Ali, uvijek sam isticao, Hrvatska nije bila, nije sada i ne smije nikada postati ustaška država.
Onaj tko ne vidi insignije zlosretne propale pronacističke države, tko ne vidi grafite, oglase, plakate, FB objave koje slave NDH i njene vođe, tko ne prati ultradesne portale, novine i emisije na nekim lokalnim TV, poput Dnevno.hr ili Bujice, tko ne vidi nazive ulica u čast Budaku, slavnom po onoj ”Srbe na vrbe“, kukasti križ na Poljudu, uzdignutu Šimunićevu desnicu, crnokošuljaše koji marširaju centrom grada, izljeve mržnje prema Srbima, ali i Hrvatima antifašistima i mnoštvo drugih ustašofilskih pojava mora da je potpuno slijep i gluh.
Ili ih naprosto ne želi vidjeti.
Onaj tko ne vidi i ne čuje ništa s bogatog proustaškog repertoara radi zlo Hrvatskoj. Taj, ne onaj tko upozorava na ustašku zmiju, Hrvatskoj pljuje u lice i čini je slabom na kritiku da je sklona zločinačkom ustaškom režimu.
Da je Jajčinović rasni novinar-analitičar, a ne siroti desni propagandist, znao bi da za povezivanje Hrvatske i ustaštva nisu krivi oni koji upozoravaju da ustaška zmija sikće, nego oni koji zmiju skrivaju, tetoše i maze. Da Jajčinović nije jedan od tih, da je pravi domoljub koji Hrvatsku želi kao antifašističku, ne bi bilo onoga ”ali…“
A umjesto nas koji upozoravamo na ustašofiliju napao bi vlade (bez obzira na boju) koje su dopuštale da širom zemlje niču spomenici s ustaškim insignijama, što su dopustile da se sruše spomenici junacima antifašističke borbe, pa i one vrhunske umjetničke vrijednosti. Napao bi Plenkovića i predsjednicu Grabar-Kitarović što odmah nisu uklonili blasfemični ”ZDS“ iz Jasenovca, spriječili postrojavanja crnokošuljaša i skrnavljenje velike pobjede u Domovinskom ratu ustašovanjem na proslavi Dana pobjede u Kninu.
Napao bi one koji ustaše nazivaju ”hrvatskom vojskom“, umjesto da ih jasno označe kao politički i vojni pokret izdajničke naravi, kao one koji su revno služili Hitleru i Mussoliniju i cijeli rat šurovali s četnicima, srpskim pandanom izdajništva.
Tuđmanov antifašizam
Svakako i one koji su iz rodne kuće predsjednika Tuđmana u Velikom Trgovišću uklonili svaki trag njegovog partizanskog ratnog puta umjesto da budu ponosni na njegov antifašizam.
Da, napao bi i one koji, kad su već dali mirovine ustašama, vojsci države koje Hrvatska nije sljednica, nisu našli načina da bar na primjerenoj simboličnoj razini obeštete žrtve tih ustaša-umirovljenika.
Neovisno o pravnom (ne) sljedništvu, recimo, barem sagradivši novu sinagogu u Zagrebu, u Praškoj, gdje su ustaše srušile staru.
Ili, što ne raspali po onima koji su odlučili vratiti imovinu koju je komunistički režim oduzeo ne samo žrtvama komunizma, nego i ustašama ili ratnim profiterima, koji su tu imovinu oteli ponajviše Židovima, umjesto da imovinu vrate onima od kojih je imovina oteta za ustaškog režima.
Zato, jasno je, sramotnu etiketu profašističke države koju često srećemo u stranim medijima i političkim kuloarima nisu priskrbili kritičari ustaške zmije, već oni koji je ne vide ili se prave da je nema, prije svih političari, novinari i intelektualci koji tetoše zmiju, skrivaju je, čuvaju i negiraju. Upravo kao Jajčinović.