Hajdemo o Titu do kraja utvrditi činjenice

Nedavno sam se dotaknuo teme o promjeni imena Trga maršala Tita – i tu sam se samo zadržao na onoj ideološkoj nebulozi koju širi Crkva, a po kojoj je prvo potrebno srediti društveni moral ovim krajnje simboličnim činom i onda tek prijeći na rješavanje pitanja vrtića, odlaganja otpada i slične probleme u Zagrebu.

Sad bih trebao otići i korak dalje, pa reći što načelno mislim i o Trgu i o osobi po kojoj se taj trg nazvao. I imam gadan osjećaj da ću onime što kažem naljutiti i lijeve, a vjerojatno još više desne.

Pripadam generaciji (rođen 1966. godine) koja je već bila prilično gluha na tadašnji vladajući narativ o “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”.

Točno, i nas su primili u pionire, pa onda u omladince, i nas su učili svim partizanskim ofenzivama, čak smo imali i prilike slušati ljude koji su u tome izravno sudjelovali. Pa, ipak, slabo se to nas primalo, više su na nas utjecali novovalni bendovi nego sva komunistička litanija.

Točno se sjećam gdje sam bio onog dana kad je on umro – kao i svaki normalni pubertetlija bario sam cure u susjednom bloku. Par dana kasnije stajao sam na platou blizu Kuće cvijeća kao jedan od stotinjak pionira Jugoslavije koji su se došli oprostiti sa svojim vođom. Uzgred rečeno, svih stotinu nas je došlo iz moje osnovne škole u Novom Beogradu, bili smo već naviknuti dočekivati Tita u raznim prigodama

Raniji bendovi poput Korni grupe, Indexa i sličnih obavezno su imali i neku pjesmu o Titu i Jugoslaviji – grupe koje smo mi slušali ne samo da nisu pravile takve pjesme, nego su prilično jasno i kritizirali komunizam i titoizam.

Ipak, priznajem, kad govorim o Titu, ja to nekako teško mogu razdvojiti od mog tadašnjeg sretnog djetinjstva i rane mladosti.

Točno se sjećam gdje sam bio onog dana kad je on umro – kao i svaki normalni pubertetlija bario sam cure u susjednom bloku. Par dana kasnije stajao sam na platou blizu Kuće cvijeća kao jedan od stotinjak pionira Jugoslavije koji su se došli oprostiti sa svojim vođom.

Uzgred rečeno, svih stotinu nas je došlo iz moje osnovne škole u Novom Beogradu, bili smo već naviknuti dočekivati Tita u raznim prigodama.

Uglavnom, stajali smo s pesnicama na čelu i bilo nam je dosadno, a strahovali smo i da će se netko od sve muke početi smijati.

No, neću lagati, mene je vijest o Titovoj smrti rastužila, a i zabrinula zbog glasina da će nas sada napasti Rusi. Svi su bili iskreno žalosni, moji roditelji su plakali, odlazio je svijet u kojemu su oni doslovce proveli najveći dio svog svjesnog života.

A onda su se nakon narativa o najvećem državniku svih vremena počele pojavljivati potpuno drugačije priče.

Prvo se krenulo govoriti o Golom otoku, pa onda o njegovom tlačenju jugoslavenskih naroda. Sjećam se kako sam negdje na prvoj godini studija svom prijatelju rekao kako će nakon bijele mitologije sada na red doći crna.

Iako 20-godišnjak, već mi je tada to bilo sasvim jasno – i bio sam u pravu. Uskoro je Tito postao najveći demon koji je ikada poharao ove prostore – diktator, srbomrzac, antihrvat, jedan od najvećih svjetskih zločinaca.

I danas naletim na one koji su negdje guglali da je Tito jedan od 10 najvećih masovnih ubojica.

A onda su se nakon narativa o najvećem državniku svih vremena počele pojavljivati potpuno drugačije priče. Prvo se krenulo govoriti o Golom otoku, pa onda o njegovom tlačenju jugoslavenskih naroda. Sjećam se kako sam negdje na prvoj godini studija svom prijatelju rekao kako će nakon bijele mitologije sada na red doći crna

Srbima se sada više sviđa Draža nego Tito, mojim Hrvatima – sudeći barem po spremnosti da pozdravljaju sa ”Za dom spremni” – Ante je bliži srcu nego Josip.

I dok se HDZ na državnoj razini nećka što učiniti s pločom na kojoj je ustaški pozdrav, u Zagrebu bez ikakvog krzmanja, u koaliciji s bivšim SDP-ovcem Bandićem i vlastitim prebjezima, Hasanbegović i Esih kidaju ploču s natpisom Trg maršala Tita.

I uistinu je povijesna ironija da čovjek koji se borio protiv Hitlera i Staljina na kraju simbolički strada od Bandića, Hasanbegovića i Esih – osoba koje nikakva povijest neće upamtiti ni po čemu.

No, bio bi red da sada i otvorenije kažem što mislim nezahvaćen bilo nostalgijom za svojim djetinjstvom, bilo svime onime što se događalo na ovim prostorima nakon što je Tito umro.

Kao prvo, ja samo mogu vapiti da jednom zasvagda pristupimo svim povijesnim temama – uključujući i ulogu i značenje Josipa Broza – strogo se držeći provjerenih činjenica. I inače se s poviješću u Hrvata (i Srba, i Slovenaca, itd.) jako manipulira, a na ovoj temi valjda i ponajviše.

Nema nam druge nego se vratiti činjenicama – tko, kada, što, koliko, zašto, bez ikakvog pokušaja mijenjanja povijesti.

Ako, primjerice, govorimo o pobijenima na Križnom putu – onda, što je točnije moguće navesti tko su bili ti ljudi, koliko ih je pobijeno, itd.

Ne mogu se oteti dojmu da su i neki naši eminentni znanstvenici poput svojedobno Žerjavića štimali ove brojke (u Žerjavićevom slučaju one su bile jednake brojci pobijenih u Jasenovcu). Kad se ljudi budu naučili razmišljati činjenično, onda će mnoge naše rasprave jednostavno prestati. Tada ćemo moći i smisleno razgovarati o pitanju naziva glavnog zagrebačkog trga.

U etici sam i dalje pod jakim utjecajem Habermasa, uporno branim poziciju da je neophodna otvorena rasprava kompetentnih sudionika. Ne onakva rasprava u kojoj će netko biti odmah optužen za titoizam, antihrvatstvo, antiteizam – ili, s druge strane – za povijesni revizionizam, fašizam, klerikalizam, itd.

Idemo raspravljati argumentima, bez etiketiranja bilo koga, pa da onda vidimo dokle ćemo doći.

Ja samo mogu vapiti da jednom zasvagda pristupimo svim povijesnim temama – uključujući i ulogu i značenje Josipa Broza – strogo se držeći provjerenih činjenica. I inače se s poviješću u Hrvata (i Srba, i Slovenaca, itd.) jako manipulira, a na ovoj temi valjda i ponajviše

Moj mali doprinos raspravi bio bi prijedlog da se razgovara o nekoliko činjenica – za koje bi, pretpostavljam, mnogi rekli da su banalne. Ali oko kojih smo i dalje vrlo daleko od konsenzusa.

1. Tito je predvodio antifašistički pokret koji je svojom hrabrošću i organiziranošću znao dobiti i priznanje od samih Nijemaca. Bitke poput onih na Neretvi i Sutjesci spadaju u najsvjetlije stranice ratne povijesti ovih prostora.

2. Tito je najodgovorniji za zločine koje su partizani počinili nad pripadnicima poraženih postrojbi i civilima u prvim mjesecima nakon završetka rata. Reći da on nije znao ili da je to bilo protiv njegove volje jednostavno ne drži vodu, jer od Tita stvaraju ili neznalicu ili slabića – što on definitivno nije bio. Nadam se da će povijest egzaktno utvrditi broj pobijenih i da će svi nevini biti rehabilitirani.

3. Tito nije kriv za obnovu Jugoslavije – jer po međunarodnom pravu Jugoslavija nije ni prestala postojati. Saveznici nisu priznali nijednu državu koja je nastala Hitlerovom agresijom, a Tito je učinio to da Jugoslavija više ne bude kraljevina i da narodi dobiju određeni stupanj državnosti. Koliku je državnost on htio dati narodima – to je pitanje na koje bi povjesničari trebali dati odgovor.

4. Tito je u Jugoslaviji zaveo diktaturu, koja je postala osobito oštra u kontekstu sukoba sa Staljinom. Ne postoji opravdanje za uvođenje Golog otoka, a jasno je kako na njemu nisu završili samo oni koji su navijali za Staljina. Nakon tog sukoba diktatura je postajala sve blaža i kudikamo podnošljivija od one u Rumunjskoj, Mađarskoj, Češkoj, Sovjetskom Savezu, itd. Ipak, slanja u zatvor sudionika Hrvatskog proljeća – kao i brojni drugi politički progoni – bili su jasni znak nepopustljive diktature.

5. Tito je zaslužan za brzu industrijalizaciju i ekonomski napredak Jugoslavije, ali isto tako i za stagnaciju i krizu koja je krenula još početkom šezdesetih godina. On nikada nije bio spreman zahvatiti problem u korijenu i odbaciti nedefinirani oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju pod maskom nekakvog samoupravljanja.

6. Tito je bio najpriznatiji državnik s ovih prostora u svijetu. Rekoh da sam bio na njegovoj sahrani – pa se sjećam svih onih delegacija iz cijeloga svijeta koji su ga došli ispratiti. Tito je bio borac protiv blokovske podijeljenosti, premda je on upravo iz te podijeljenosti politički dosta profitirao.

Ja sam, naravno, spreman poslušati argumente da ove navedene činjenice nisu baš činjenice.

Želim na kraju reći da, premda sam liberal (starog kova, za kojega i dalje postoje vrijednosti istine, slobode i sreće), nisam naivan da npr. izjednačim sve totalitarizme kako nam je ovih dana iznova sugerirano.

U etici sam i dalje pod jakim utjecajem Habermasa, uporno branim poziciju da je neophodna otvorena rasprava kompetentnih sudionika. Ne onakva rasprava u kojoj će netko biti odmah optužen za titoizam, antihrvatstvo, antiteizam – ili, s druge strane – za povijesni revizionizam, fašizam, klerikalizam, itd. Idemo raspravljati argumentima, bez etiketiranja bilo koga, pa da onda vidimo dokle ćemo doći

Dodajem i ovo – da je sada 1941., ja bih otišao u partizane, a da je 1945., ja bih otišao iz Jugoslavije.

Ako mogu dodati ovome još jedan vrijednosni sud – uza sve svoje mane Tito nipošto nije zaslužio da ga se stavlja na razinu Draže Mihajlovića ili Ante Pavelića, jer on je imao potpuno pravilan odnos prema fašizmu kao najvećem zlu ljudske povijesti.

Ali to su moji stavovi, a ja očekujem da ćemo se prije svega baviti činjenicama.

Činjenicama do kojih, koliko vidim, nije stalo ni doktoru povijesti Hasanbegoviću.

Tek onda ćemo moći davati i moralne prosudbe poput pitanja hoćemo li kod Tita gledati više na njegove pozitivne ili na negativne osobine.

Sve su to pitanja koja nadilaze kapacitete vodećih političara u zagrebačkoj Skupštini.

I da ne zaboravim – svoj ateizam nisam pokupio od Tita; nas dvojica, vjerujte mi na riječ, o tome nismo nikada razgovarali.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora