novinarstvo s potpisom
Prije godinu i pol dana Ridley Scott vratio se znanstvenoj fantastici nakon tri desetljeća izbivanja – i počastio nas Prometejem. Dojmljiva vizualizacija i naslijeđena dobra volja pomogle su filmu da postane financijski hit, ali nisu mogle prikriti uočljiv izostanak pojma o priči koja bi se njime htjela ispričati. Prometej je bio krasno upakirana poklon-kutija, iznutra prazna.
Možda se Scott time konačno prokazao kao neautorski redatelj, puki tvorac uprizorenja presudno ovisnih o lucidnosti scenarista. Ipak, zasluženu naklonost studija Fox upotrijebio je potom kako bi svoje vještine stavio u službu jednoga od najzahtjevnijih scenarija zadnjih godina – Savjetnika, prvoga djela Cormaca McCarthyja napisanoga izravno za prenošenje u filmski medij. Uvelike podredivši svoje vještine pripovjednoj ambiciji velikana američke proze, Scott je povukao možda najpošteniji potez koji ugledan filmaš spornog autorstva u Hollywoodu uopće može povući.
Savjetnika je stoga nužno shvaćati i kao dio McCarthyjeva opusa, djelo južnjačke, duboko pesimistične gotike čiji se pravi autor odriče svakog pretendiranja na melodramu – to vezivno tkivo uobičajenoga holivudskog pripovijedanja – te poduzima aktivne korake na štetu lakog razumijevanja inače dojmljive radnje koju iznosi. Savjetnik je filmski ekvivalent sadržajno teške knjige čiji se ulomci višekratno iščitavaju i tjeraju na razmišljanje. Samo, budući da u kinu nema daljinskog upravljača s tipkom za premotavanje, a svi zajedno ionako imamo naviku filmove doživljavati pasivno, Savjetnik prolazi kroz multiplekse razmjerno nezapaženo, ne izazivajući filmofilsku gorljivost na kakvu bi inače imao potpuno pravo. Nisu više šezdesete.
Tematski, ovo je dosad najozbiljniji pogled američke kinematografije na stvarnost što vrije odmah južno od granice s Meksikom – na kartele koji upravljaju gradovima kakav je Ciudad Juárez, ”najnasilnije područje svijeta izvan proglašenih ratnih zona”, kako to ljubazno opisuje Wikipedija. Otmice, sakaćenja, odrubljivanja glava i ine nepojmljive brutalnosti svakidašnjica su u tom dijelu ekonomije Juáreza, gdje ljudski život vrijedi tek onoliko koliko može pridonijeti trgovanju drogom.
Tom se tematikom lani pozabavio Oliver Stone u Divljacima, ali na taj su film pogubno utjecali disparatni odnosi njegove socijalne osviještenosti i sklonosti agresivnom pripovijedanju prema donekle drugačijim ciljevima tekstualnog predloška, romana Dona Winslowa. U Savjetniku na svu sreću takva nesklada nema.
”Savjetnik” iz naslova filma – američki pravni savjetnik, odvjetnik dovoljno lošega imovinskog statusa da i dalje po službenoj dužnosti zastupa stranke odlukom suda – odlučuje ući u jednokratno poslovanje s kartelima, financirati isporuku droge iz Juáreza u SAD kako bi se domogao lake zarade. Novac mu, naime, treba za kupnju više milijuna vrijednog dijamanta za zaručnički prsten kojim će zaprositi voljenu ženu.
Stisnimo pauzu na tom virtualnom daljinskom upravljaču za kino. Motivacija glavnog lika možda je najslabija točka Savjetnika: dok je za radnju nužno da glavni lik bude materijalist sa skupim autom koji se napokon zaljubio i želi to iskazati dovoljno skupim poklonom, scenarij traži i da on bude slijep od najromantičnije moguće ljubavi – što su donekle nepomirljive karakterne osobine s kojima čak ni golem trud Michaela Fassbendera ne uspijeva uvijek izaći na kraj. Barem Scott od samog početka ne taji kamo će voditi te likove: kad ih upoznajemo, oni vode ljubav ispod bijele plahte koja jasno asocira na mrtvački pokrov, a kamera se pod nju zavlači tek kad Savjetnik kaže da će ga odatle morati iznijeti na nosilima.
Kao i uvijek kod McCarthyja, iskrena ljubav nosi najpogubnije moguće posljedice. Savjetnik ide čak dotle da svome naslovnom liku oduzima status protagonista: čim se odluči upetljati u posao s drogom, on postaje pijun u mnogo složenijoj partiji šaha. Njegov pomagač Reiner ne prolazi mnogo bolje, jer premda je iz iskustva naučio ne presezati u ambiciji prema kartelima, ne vidi da je svojom vezom s ambicioznom Malkinom dopustio uvođenje remetilačkog faktora u posao.
A Malkinina je strategija višeslojna: kad mislimo da je njoj stalo tek do onih nekoliko Savjetnikovih milijuna s početka priče, otkrivamo da je sposobna posegnuti i za desecima milijuna vrijednom pošiljkom oko koje se zaplet vrti – a potom i da je njezin stvarni plijen još za cijeli red veličine veći. McCarthy i Scott ne zamaraju se točnim iznosima u svemu tome: ne zamaraju se previše čak ni cijelom pričom o načinu na koji se iz poslovanja s kartelima može oteti golem novac a da pritom karteli ostanu neoštećeni i zadovoljni. Dojmljiva je to radnja, zapravo, i izravno predočena vjerojatno bi oduševila poklonike trilera. Ali ispripovijedana je posve eliptično.
Cilj autorskog dvojca koji stoji iza Savjetnika nije sama radnja, nego refleksije njihovih likova na nju. Osim Savjetnika i njegove voljene Laure, svi oni iznose duge, rječite traktate u kojima u isti mah obrazlažu sami sebe i lažu samima sebi više nego što manipuliraju drugima.
Tako oblikovan, film posjeduje začuđujuće hipnotičnu snagu: nitko osim središnjega ljubavnog para tu nije ni glup ni slijep za okolnosti u kojima se nalazi, a ipak ne može učiniti ništa da promijeni slijed zbivanja kojemu je pridonio. Savjetnik će frustrirati gledatelja koji očekuje proaktivno ponašanje od naslovnog lika, ali i zaintrigirati svakoga tko prihvati njegovu pasivnost kao zadanost radnje i krene dobro slušati sve što ostali likovi govore – i prešućuju.
Scott velikim dijelom trajanja filma pušta svoj ansambl i McCarthyjev dijalog potpuno u prvi plan, ali dopušta si dvije sekvence u kojima mu režija i montaža tvore bravurozne pandane gotovo posve izostavljenom dijalogu. U takvoj strukturi filma nerazmjerno veliko breme odgovornosti počiva na glumačkom ansamblu – a premda su muški likovi listom izvanredno odglumljeni, s glumicama je Scott imao manje sreće. Penélope Cruz kao Laura gotovo i nema lik, tek skup naivnih karakternih osobina, nedovoljno uvjerljivih u ženi njezinih godina. S druge strane, Cameron Diaz jedva uspijeva ostaviti dojam vrhunske predatorice i manipulatorice koji scenarij od nje traži – koliko god joj se Scott trudio pomoći kostimima i tetovažama.
Ne mogu se oteti dojmu da bi glumica malo jačega kalibra pružila Savjetniku upravo to čvrsto žensko uporište oko kojega bi svi ostali djelići slagalice mnogo čvršće sjeli na mjesto: Charlize Theron, recimo, barem u ime isprike za trud ulupan u Prometeja.
Ipak, bez obzira na Cameron Diaz, Savjetnik je jedan od najsloženijih i najzanimljivijih filmova godine, kao i dosad najozbiljniji pogled Hollywooda na realnost vlastitog divljeg Juga. Ujedno je riječ i o jednom od najboljih filmova u karijeri Ridleyja Scotta, možda upravo zato što to nije samo njegov autorski film. A sve će to vjerojatno postati jasno tek kad ga se bude moglo gledati u manjim dozama, s pravim daljinskim upravljačem u ruci.