Velečasni Baja u Mercedesu ili: ”Ima se, može se”

Oh Lord, won’t you buy me a Mercedes Benz? 
My friends all drive Porsches, I must make amends. 
Worked hard all my lifetime, no help from my friends, 
So Lord, won’t you buy me a Mercedes Benz?…

Nijedna pjesma nije citirana na društvenim mrežama ovih dana kao “Mercedes Benz” pokojne Janis Joplin iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U njoj prerano preminula pjevačica Boga moli da joj kupovinom Mercedesa dokaže svoju ljubav. Znam da je u mladosti pjevala u crkvi, no ne znam je li vozila Mercedes.

Čisto sumnjam s obzirom na život kakav je vodila, ali pouzdano znam kako je Bog jednom drugom “pjevaču” uslišio molitve. Omogućio mu, eto, da vozi, čini mi se, već treći Mercedes. Stvarno je velik taj Bog ili mu je od rocka i bluesa draže samo ono “Oj, Mjeseče, bekrijo…”!

Nijedna pjesma nije citirana na društvenim mrežama ovih dana kao “Mercedes Benz” pokojne Janis Joplin iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U njoj prerano preminula pjevačica Boga moli da joj kupovinom Mercedesa dokaže svoju ljubav. Znam da je u mladosti pjevala u crkvi, no ne znam je li vozila Mercedes. Čisto sumnjam s obzirom na život kakav je vodila, ali pouzdano znam kako je Bog jednom drugom “pjevaču” uslišio molitve

Kako si drugačije objasniti da tako obilato ljubav pokazuje i Mercedesima opetovano daruje raspjevanog župnika?

Riječ je, naravno, o Andriji Vrbaniću iz Ivanovca u blizini Osijeka. Župniku i članu pjevačke skupine “Baje”, koja odnosi nagrade na Bećarfestu.

O Slavoncu o kojemu su se mediji i društvene mreže do užarenosti raspisale zbog kupovine godinu dana starog Mercedesa E klase i nakon upozorenja pape Franje da ga boli kad vidi svećenike i časne u skupim modelima automobila. Mercedesa koji brat-bratu košta k’o višekatnica u iseljenoj i opustošenoj Slavoniji.

O glazbenim i inim ukusima, pa ni onim svećeničkim i Božjim, se ne raspravlja. I nećemo! Nek’ svatko sluša što mu uhu i srcu godi. Meni, koja sam rasla i formirala se u doba zabrana, u mraku socijalizma, nek’ je, eto, Janis Joplin, a mom vršnjaku baji Andriji Vrbaniću bećarac i – mirna Bosna (naravno ako uklonimo sve salvete na sto metara od političara). Pošteno!

Ni riječ neću napisati kontra bećara i bećaraca, pa makar otpjevali i najseksističkiji stih na svijetu.

O glazbenim i inim ukusima, pa ni onim svećeničkim i Božjim, se ne raspravlja. I nećemo! Nek’ svatko sluša što mu uhu i srcu godi. Meni, koja sam rasla i formirala se u doba zabrana, u mraku socijalizma, nek’ je, eto, Janis Joplin, a mom vršnjaku baji Andriji Vrbaniću bećarac i – mirna Bosna (naravno, ako uklonimo sve salvete na sto metara od političara). Pošteno! Ni riječ neću napisati kontra bećara i bećaraca, pa makar otpjevali i najseksističkiji stih na svijetu

Napatili su se brižni po socijalističkim tvornicama, na zasađenim oranicama, na vršidbama, berbama i kolinju, pa nek’ sad barem pjevaju u sav glas kad ničeg više (a uskoro i nikoga) nemaju.

O drugim stvarima, onima koje su mimo šokačkoga šešira i tradicionalne glazbe drage ovom župniku, neprestance valja progovarati. O njima se ne smije i ne može šutjeti, nedopustivo je ma koliko taj ljubitelj skupih automobila novinarima davao na znanje kako je dio novca za automobil namaknuo tužakanjem novinara Glasa Slavonije i 24 sata.

Htio je valjda reći: Nema majci kod mene onoga “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom”. Nije lako prikupiti tristo ili tristo i pedeset tisuća kuna za polovnu E klasu.

No stavimo na tren crni humor u stranu; našem je župniku, naime, srcu jako prirastao ustaški pozdrav.

Pokličem “Za dom spremni”završava mnoge svoje postove na Facebooku bez obzira na to je li na svoj zid podigao fotografiju obilne trpeze kojom bi se moglo nahraniti omanje selo, čestitao Dan domovinske zahvalnosti ili tek iskazao neizmjernu sreću što se kazališni trg u Zagrebu ne zove više po Josipu Brozu Titu, za vrijeme koga se valjda nije moglo nakriviti šešir i zapjevati iz sveg glasa “Bolje da me prate tamburaši, nego stare babe s očenaši”.

Novca zahvaljujući župljanima i njihovim donacijama, ali i svima nama koji iz proračuna financiramo i rad Katoličke Crkve – neosporno ima. Nema, međutim, ni minimum suosjećanja i obzira kad je u sirotinji i beznadežnosti kojom je okružen spreman sjesti za volan Mercedesa E klase i bahatiti se k’o pravi baja po Ivanovcu… Ima se, može se!

Sve taj završava spornim pozdravom. Ne ostavlja ni na trenutak u dvojbi koje mu je razdoblje u povijesti Hrvatske srcu priraslo. Svoj stav podcrta povremeno i štampanim, uvećanim samoglasnikom karakterističnim za isto povijesno razdoblje. Nek’ se zna dok traje vjerodostojno “Zna se”.

Toliko je zaljubljen u prošlost, i ne samo kad je tradicionalna glazba u pitanju, da očito nije u stanju vidjeti i osjetiti sadašnjost, suosjećati s bijedom izmorenom, gladnom Slavonijom i svakako dijelom svojih župljana, pa novinarima odgovara: “Ako imam novca, zašto se ne bih vozio u Mercedesu?”

Novca zahvaljujući župljanima i njihovim donacijama, ali i svima nama koji iz proračuna financiramo i rad Katoličke Crkve – neosporno ima.

Nema, međutim, ni minimum suosjećanja i obzira kad je u sirotinji i beznadežnosti kojom je okružen  spreman sjesti za volan Mercedesa E klase i bahatiti se k’o pravi baja po Ivanovcu… Ima se, može se! Baš me briga što sam župnik, baš me briga za druge ili, kako bi to u mraku socijalizma slušana Janis rekla:“No help from my friend”.

O, Bože, bekrijo, gdje si zoru sakrio!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora