Tko je ubio Zvonka Bušića? Domoljubi! A Dujmović zarađuje

Tko je ubio Zvonka Bušića? Ja nisam, jer nisam ni cinik ni domoljub koji konzumira Dujmovićeve kolumne i knjige, a Bušića su ”ubili” cinici i domoljubi. Čulo se to prilikom predstavljanja originalne ideje Dujmovića da zaradi ne baš male pare: tako što će ”pravim Hrvatima” progovoriti kao alter ego Zvonka Bušića i optuživati nepoćudne da su krivi za smrt ”heroja” Bušića, da je metak koji si opalio u glavu ”šamar svima nama”.

Knjiga “Tko je ubio Zvonka Bušića?” autora Tihomira Dujmovića, koja je nastala istodobno s radom na istoimenoj predstavi, promovirana je 8. ožujka 2018. u dvorani Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu gdje se, kako je uobičajeno za trajanja službe zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, lansira i izlaže kojekakvi nacionalistički šund. Djelo su uz autora predstavili novinar i publicist Milan Ivkošić te mlada hercegbosanska analitička ”neokonzervativna zvijezda” Marijan Knezović.

Kako i priliči, ceremonija adoracije Zvonka Bušića nije mogla proći bez blagoslova Kolinde Grabar-Kitarović s obzirom na to da joj je Dujmović najdraži novinar.

I super mi je kada Milan Ivkošić kaže da je Zvonko Bušić ”stavio znak jednakosti između sebe i Hrvatske” i da je ”u tom znaku otišao u nebo”. Veličanstveno mi je i kada Dujmović ističe da nas Bušić uči ”kako se boriti za Hrvatsku do kraja”. Jer ispada po kazivanju tih vrlih domoljuba da se valja boriti tako da si sprašiš metak u tintaru ili da popiješ otrov u sudnici

Promocija knjige je i reklama za predstavu kojom Dujmović afirmira člana obitelji u usponu i kreće u turneju. Scensku adaptaciju predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića” potpisuje Robert Kurbaša, koji nastupa u ulogama Zvonka Bušića i novinara, dok se u ulozi Julienne Bušić izmjenjuju Ana Vilenica i Lucija Dujmović. Praizvedba  je održana u petak 9. ožujka 2018. u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka.

”Priča je to o idealizmu kojeg više nema” kaže Dujmović koji medije koji nisu prepoznali mučeništvo Bušića kao vrhunaravnu stvar naziva ”prokletima” i ”jugoslavenskima”. O idealizmu koji su promovirali Franjo Tuđman, Slobodan Praljak i, na nedostižnim visinama, Zvonko Bušić je, dakle, riječ.

I super mi je kada Milan Ivkošić kaže da je Zvonko Bušić ”stavio znak jednakosti između sebe i Hrvatske” i da je ”u tom znaku otišao u nebo”. Veličanstveno mi je i kada Dujmović ističe da nas Bušić uči ”kako se boriti za Hrvatsku do kraja”. Jer ispada po kazivanju tih vrlih domoljuba da se valja boriti tako da si sprašiš metak u tintaru ili da popiješ otrov u sudnici.

Vrhunski mi je kada Dujmović vidi Hrvatsku kao ”božanstvo”.

Ne moram zaista više sebe braniti niti opravdavati kada kažem da u hrvatskoj živi fašizam. Fašisti daju najbolje argumente za tu tvrdnju. Pritom se pozivaju na Boga i zazivaju Božju pomoć, a propagiraju samoubojstvo kao uzvišen način dokazivanja ljubavi i sebedarja.

”Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”, rekao je Dražen Budiša na dan Bušićeva samoubojstva i dodao je kako je ”očito sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje bilo lakše nego izdržavati hrvatsku zbilju”.

”Ovo je besmisleno, dao je život nizašto!”, ogorčeno je nakon tragedije rekla shrvana udovica, i teško da je u manje riječi mogla stati biografija čovjeka koji je za Hrvatsku dao cijeli jedan život, sve što je imao. I dao ga ”nizašto” (Tako je stvar sumirao kolega Boris Dežulović).

Naš problem je u tome što politiku, od one državne koju diktira Grabar-Kitarović do crkvene koju nameće Josip Bozanić, kućepazitelj ”Crkve u Hrvata”, žele oblikovati oni koji bi 1941. išli u ustaše, a 2018. ustaštvo rehabilitirali, makar u pločama i grbovima, makar u metodama i političkoj filozofiji

Zvonko Bušić je bio idealist, ali i terorist. Otmica zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin, jest čin terorizma, ali i nevjerojatno idiotski plan.

Može li Bušićev ”idealizam” umanjiti činjenicu da je zastrašivao putnike s eksplozivom oko struka (oni nisu znali da je eksploziv bio lažan), te da je zbog bombe koju je postavio u pretincu newyorške podzemne željeznice poginuo policajac dok je još troje ranjeno prilikom pokušaja deaktiviranja? U to mogu vjerovati samo nacionalistički fanatici kao što je Tihomir Dujmović.

No, polako, je li Dujmović samo nacionalistički fanatik ili netko tko živi od prodaje nacionalističkog šunda nacionalističkim fanaticima?

To nije moj problem, to je problem onih koji će konzumirati takav ekstremno desni šund. To je, naravno, i problem Kolinde Grabar-Kitarović kojoj Milan Ivkošić tepa da je po pljesku koji dobiva od nacionalističkih fanatika u crkvenim prostorijama jasno da će pobijediti i na idućim predsjedničkim izborima.

Što bi to bio moj problem? Moj i naš problem, ako baš hoćete, jer se to tiče i vas koji pratite ovu kolumnu već gotovo 23 godine, a od listopada 2013. na ovome portalu, naša nevolja je u tome što se jednog nacionalističkog euforičara, osuđenog za terorizam, opet pretvara u heroja i što iza toga stoji šefica države i Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj.

Problem je poruka koja se šalje da je nasilje dobro, pa i kada se čini protiv samoga sebe, i što je ta odobrena i od Kolinde Grabar-Kitarović i od kardinala Josipa Bozanića.

Problem je što se o domovini govori kao da je božanstvo, a to je dokaz fašizma, što se propagira mit, a ne povijest, što se autor i predstavljači, kao i crkveni sponzori, trse da nas uvjere kako smo dužni ”spustiti glavu od srama” i da smo svi mi ”moralne ruševine”.

Može li Bušićev ”idealizam” umanjiti činjenicu da je zastrašivao putnike s eksplozivom oko struka (oni nisu znali da je eksploziv bio lažan), te da je zbog bombe koju je postavio u pretincu newyorške podzemne željeznice poginuo policajac dok je još troje ranjeno prilikom pokušaja deaktiviranja? U to mogu vjerovati samo nacionalistički fanatici kao što je Tihomir Dujmović

Problem je što Ivkošić kaže da je Bušića ubila domovina koja nije mogla podnijeti toliko (Bušićeve) ljubavi!

I na to ne smijemo pristati: jer Bušićev ”idealizam” ne smije postati model za mlađe generacije: nacionalistička propaganda, destrukcija i nasilje nisu model ni za koga, a istina je da su Tihomir Dujmović, Milan Ivkošić, Kolinda Grabar-Kitarović i Josip Bozanić manipulatori i uzurpatori istinskog patriotizma.

Zvonko Bušić nije bio samo idealist, bio je i politički fanatik, naopaka proustaška hercegovačka budala koja je ubila američkog policajca i otela i do Europe, zajedno sa suprugom i pajdašima, odvela američki putnički zrakoplov.

Kaže: ”Za lažne bombe u zrakoplovu nitko nije znao osim mene. Čak ni moji pomagači. Nisam se htio dovesti u situaciju da netko od njih, u panici ili lošoj procjeni, aktivira eksploziv te pobije putnike i sebe (Jutarnji.hr, 6. 11. 2010., novinaru Igoru Alborghettiju) i nastavlja: ”Mi smo željeli otmicom aviona pokazati kakvo je stanje u Jugoslaviji. To je bila politička akcija idealista, fanatika, separatista, ali ne terorista i ubojica (…) U svijetu se danas svjetonazori nameću silom oružja. Nema više one tradicije Sokratova dijaloga. Nestala je. Ako bilo tko u svijetu, bez obzira na to radi li se o narodu ili vjeri, želi svoje vrijednosti nametati snagom šake ili masovnošću, što ću ja misliti?”

Zvonko Bušić jednostavno je prolupao, kao i Praljak. Nema tu idealizma. To su bila, nažalost, psihička bolesna stanja.

Bušić je bio zanesenjak i kaže da bi 1941. završio u ustašama da je imao 18 godina. Točno je, 2010. je govorio kako ustaše ne bi više bile njegov izbor.

Naš problem je u tome što politiku, od one državne koju diktira Grabar-Kitarović do crkvene koju nameće Bozanić, kućepazitelj ”Crkve u Hrvata”, žele oblikovati oni koji bi 1941. išli u ustaše, a 2018. ustaštvo rehabilitirali, makar u pločama i grbovima, makar u metodama i političkoj filozofiji, makar na sastancima Plenkovićeva vijeća ili na misama za Stepinca.

Istina je da su Tihomir Dujmović, Milan Ivkošić, Kolinda Grabar-Kitarović i Josip Bozanić manipulatori i uzurpatori istinskog patriotizma

Zvonkom Bušićem, kao i Slobodanom Praljkom ne kanim se baviti. Prvi je, smatram, platio dovoljnu kaznu s 32 godine provedene u zatvoru i zabranom  povratka u SAD. Drugi je otišao u povijest kao osuđeni ratni zločinac. Završena priča.

Teolog sam i kršćanin: samoubojstva nisu preporučljiva rješenja.

A to što Tihomir Dujmović kani zarađivati na uvjeravanju da smo svi mi koji ne misle kao on ”prokleti” te da se Hrvatsku voli samodestrukcijom smatram ordinarnom svinjarijom.

Svinjarija koja me, dolazeći od Dujmovića, uopće ne iznenađuje.

Ali bi hrvatske građane i profesionalne hrvatske medijske redakcije, kojima ne smije biti do nasilja niti do mitologiziranja povijesti, trebale pozivati na oprez.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora