Popis raspjevanog diplomate Dačića

Sve što se u Srbiji zbiva nakon prekida posjeta hrvatske delegacije govori kako se susjedi teško i bolno otvaraju novome, kako ih je tridesetogodišnje valjanje u blatu nacionalizma i mržnje koje je zemlju svelo na pašaluk trajno obilježilo kao nekoga s kim suradnja nije moguća.

Umjesto da primitivni akt jednog zločinca unisono osudi i pronađe način da ga se trajno zbog šovinizma i ksenofobije udalji iz skupštinskih klupa, srpski političari uporno, za nešto što se opravdati ne da i ne može, krivicu traže i pronalaze u susjedstvu; u Stepincu, Jasenovcu, Bleiburgu…

Pravac koji je utabao Slobodan Milošević, a potom njegovim stopama krenule generacije drugih, načinio je, čini se, i od ljudi koji danas obnašaju vlast, potpune političke invalide. Kriple koji slave poraze i uzroke svojih nemalih problema neprestano traže i pronalaze u onom drugom. Jednom u Albancima, drugi put u Hrvatima, treći u Bošnjacima, pa onda opet u krug.

Umjesto da primitivni akt jednog zločinca unisono osudi i pronađe način da ga se trajno zbog šovinizma i ksenofobije udalji iz skupštinskih klupa, srpski političari uporno, za nešto što se opravdati ne da i ne može, krivicu traže i pronalaze u susjedstvu; u Stepincu, Jasenovcu, Bleiburgu…

Nakon Šešeljevog ataka na hrvatsku zastavu u srpskoj Skupštini trebali bi se pokriti ušima i zamoliti oprost zbog primitivizma i grubosti poslanika radikalne stranke, ali i zbog nedopustivog propusta službi kojima je kod ovako “visokorizičnih” posjeta jedini zadatak da čine sve ne bi li se visoki gosti osjećali sigurno, ugodno i dobrodošlo u zemlji domaćina.

To što sigurnjaci zemlje koju se tradicionalno predstavlja kao iznimno gostoljubivu nisu bili u stanju ni zastavu obraniti od navodno na smrt bolesnoga radikala po meni nije trebalo biti razlogom žurnog napuštanja Beograda, jer se tako jednom opasnom lakrdijašu samo ponovo dalo na značenju.

No znam lako je biti general nakon bitke.

Ovo što je uslijedilo nakon diplomatskog rata i proglašavanja tko je u nas, a tko u njih nepoželjan, ovaj službeni Beograd koji je nespreman pogledati se u ogledalo i priznati pogrešku nervira do neba sve dobronamjerne s obje strane granice.

Srpski nacionalisti otrovnim strelicama koje odašilju u Hrvatsku iz sigurnosti Beograda samo hrane ionako gojazan hrvatski nacionalizam, koji jedva čeka svaku priliku pokazati zorno kako susjedi ni za dlaku nisu odstupili od hegemonističkih ideja i sna o velikoj Srbiji

Iritantan je upravo zbog toga što opravdanje za nedopustivo Šešeljevo ponašanje i neprimjerene reakcije dužnosnika uporno traži u hrvatskoj prošlosti, a nikad u vlastitoj ništa manje sramnoj kad je Drugi svjetski rat i četnički pokret u pitanju.

Mene je, ali i mnoge druge u Hrvatskoj, sram kad sutkinja da legitimitet ustaškome pozdravu, kad ploču s tim istim pozdravom iz Jasenovca premjeste u Novsku i misle da su time riješili problem, kad budale negiraju antifašizam i ZAVNOH na kojemu počiva hrvatska državnost ili pak kad primitivci urlaju šovinističke parole po stadionima, a politički nepismeni zahtijevaju smanjenje broja zastupnika manjina u Saboru.

Valjda sam zato i uvjerena kako svi normalni ljudi u Srbiji umru od srama kad njihovi aktualni političari stanu u obranu i relativiziranje Šešeljevih ispada, kad svoju nesposobnost, neuspjehe i nespremnost da unaprijede odnose sa susjedima pravdaju davnom hrvatskom prošlošću.

Vjerujem kako se protiv šovinizma, ksenofobije, isključivosti svake vrste moraju i mogu boriti i izboriti građani zemalja u kojima se takvo što događa. Srpski nacionalisti otrovnim strelicama koje odašilju u Hrvatsku iz sigurnosti Beograda samo hrane ionako gojazan hrvatski nacionalizam koji jedva čeka svaku priliku pokazati zorno kako susjedi ni za dlaku nisu odstupili od hegemonističkih ideja i sna o velikoj Srbiji.

Izgleda da se Šešeljevo ludilo epidemijski širi srpskom politikom, a što se Lili Marlen tiče, zna se tko je potpisao sporazum o pristupanju Trojnom paktu i tko je upravo tu pjesmu puštao na Soldatensender Belgrad (Vojnički radio Beograd) u travnju 1941. godine. Nema ozdravljenja bez suočenja i zato neka Dačić samo šalje popis ako ga ima i ako je vjerodostojan! Što se tiče Lili Marlen, nek’ ju pjevuši sam sebi, potiho dok se ne uvježba suočiti s prošlošću vlastitoga naroda – onom nešto starijom, ali i ovom nedavnom

Stoga mi je drago da se u Hrvatskoj trenutno pokušava stati na loptu i ne uzvratiti na najnovije poruke raspjevanog ministra Ivice Dačića. On se nije libio Redžepu Erdoganu otpjevati “Osman Agu”, beogradskom muftiji “Miljacku”, albanskome premijeru Ediju Rami “O sole mio” – ali hrvatskom premijeru poručuje kako ne zna pjevati “Lili Marlen” i Thomsonov “Za dom spremni” i kako će u Hrvatsku poslati popis s imenima dvadeset tisuća djece ubijene u Jasenovcu.

Izgleda da se Šešeljevo ludilo epidemijski širi srpskom politikom , ali što se Lili Marlen tiče, zna se tko je potpisao sporazum o pristupanju Trojnom paktu i tko je upravo tu pjesmu puštao na Soldatensender Belgrad (Vojnički radio Beograd) u travnju 1941. godine…Nisu Hrvati!

Nema ozdravljenja bez suočenja i zato neka samo šalje popis ako ga ima i ako je vjerodostojan! Što se pak tiče Lili Marlen, nek ‘ si ju pjevuši sam sebi, potiho pred ogledalom sve dok se ne uvježba suočiti s prošlošću vlastitoga naroda, onom nešto starijom i ovom nedavnom.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora