novinarstvo s potpisom
U najavi je pisalo: “Prvi put u svom mandatu predsjednik Vlade Andrej Plenković odlučio je uživo odgovarati na pitanja četvero novinara vodećih medijskih kuća u Hrvatskoj”.
Čini se važan događaj, bez presedana. Premijer je “odlučio”.
Damira Gregoret s RTL-a poželjela je gledateljima dobru večer i dobrodošlicu “u emisiju Izravno s premijerom”. Nastavio je Đurica Drobac s HRT-a, uz značajne dramatske pauze: “Večeras – prvi put – četiri novinara iz četiri medijske kuće šezdeset minuta s premijerom… o najaktualnijim gospodarskim, socijalnim i političkim temama”.
Pozabavimo se najprije formom. Ako je doista riječ o emisiji, prekršena su neka osnovna pravila. Na kraju, uz sliku osvjetljenog Umjetničkog paviljona u sutonu, uživo, pisalo je samo “Zagreb, svibanj 2018.”.
Kada na televizijama, a osobito javnoj, kao i u ostalim medijima, emisije ili prilozi nemaju potpisa, to obično znači da ih se autori odriču. Ovdje to vjerojatno nije slučaj, a bilo je važno znati tko je tu “emisiju” uredio i realizirao.
Na svakog od četvoro kolega novinara u ovakvim produkcijama dolazi barem četvoro vrijednih “pozadinaca”, od režisera, snimatelja, majstora tona i svjetla, do tehničke ekipe i vozača. Ovako nepotpisana “emisija” dopušta i nagađanje da je možda urednik bio sam Andrej Plenković.
Što se sadržaja tiče, nismo čuli ništa novo, niti smo to očekivali. Ipak, bio je to dan u kojem je portal Index načeo još jedno poglavlje velike teme Lex Agrokor, Martina Dalić i njeni dečki s Hotmaila.
U vezi s tim, kolegica Gregoret je dostojno predstavljala javnost i artikulirala glas mnogih hrvatskih građana koji bi te večeri premijeru također rekli: “Ne mogu vjerovati da branite nešto takvo”. Naime to da su zakon o Agrokoru s ministricom Dalić dogovarali i radili upravo oni koji su se kasnije, na temelju tog istog zakona, obogatili ili postali još bogatiji. O milijunima je riječ.
Premijer je odgovorio: “Ono što sam vam rekao… Konzultanti koji su bili odabrani, odabrani su od onih konzultanata koji su se javili… a to su bile najuglednije konzultantske kuće. Koga oni biraju za podizvođače mene nisu pitali.”
Što da novinar radi nakon takvog odgovora? Stavi ga na muke? Zavrne mu ruku? Doduše, kolegica se nije odmah predala, pa je premijera još i pitala vidi li u čitavom tom procesu i vlastitu odgovornost.
Odgovor je bio još jedan lingvističko-logički troskok i preskok: “Pa ja mislim da moja odgovornost može biti utoliko dobra što smo bili Vlada koja je imala toliko hrabrosti i odvažnosti uloviti se u koštac s ovim problemom…”.
I tako dalje. Nevjerojatno je što od jezika i smisla riječi mogu napraviti naši političari.
A na kraju ono što mene najviše muči u vezi s ovom “emisijom”. Mnogi gledatelji su sigurno prepoznali lijepi cvijetnjak i travnjak na Trgu kralja Tomislava i jednu od najljepših zagrebačkih zgrada. Bio je to nekada zaštitni znak i signal Televizije Zagreb. Ali, sigurno je bilo i mnogo onih koji ne znaju što je ta zgrada. Samo jednom, sasvim usput, da bi locirao blizinu HAZU-a, premijer je spomenuo da se nalaze u Umjetničkom paviljonu. A zašto? To možemo samo nagađati.
Razgovor je vođen u povodu Dana Europe, u kojem je premijer rekao i to da je važno da hrvatski građani shvate da su i građani Europske unije. Možda bi bili toga svjesniji kada bi Dan Europe, 9. svibnja, dan oslobođenja od fašizma, doista bio praznik i za hrvatsku državu i njen vrh. Za takav dan trebalo je valjda naći mjesto koje izgleda europski, a doista i jest europsko, u svakom smislu.
Navodno je namjera Vlade i premijera da ovakvim televizijski izravno prenošenim razgovorima svakih nekoliko mjeseci ubuduće skrenu pažnju na neki takav kapitalni hrvatski kulturni spomenik i instituciju, kao što je Umjetnički paviljon.
Ako i nije, trebala bi biti.
Ali, ovo gostovanje premijera s četvoro novinara, skupa s namještajem i svom tom tehnikom u Umjetničkom paviljonu, bila je još samo jedna demonstracija ignorantskog odnosa prema kulturi i njenim institucijama.
Ravnateljica 120 godina stare kulturne institucije, koja simbolizira hrvatsko stremljenje i pripadanje Europi, požurila je nakon “emisije” na Facebooku izraziti ponos što je Predsjednik Vlade izabrao upravo Umjetnički paviljon za ovaj razgovor. Dodala je i da je bio oduševljen izložbom Emanuela Vidovića, koja tamo broji svoje zadnje dane, prije nego se ovog ljeta preseli u Split.
Tako bi vjerojatno reagirala većina ravnatelja naših kapitalnih kulturnih ustanova kojima su svaki posjet i pažnja visoke politike korak prema lakšem ostvarivanju vrijednih i skupih projekata. Ali, na taj način političari nikada neće shvatiti da se pripuštanjem o ovakve svete prostore umjetnosti i kulture njima čini čast i daje mogućnost da izgledaju europskije i kulturnije nego što zaslužuju i što jesu.
Prije tjedan dana sam opjevao Emanuela Vidovića, njegovo slikarstvo i predivnu izložbu, koja je premijerovom društvancu poslužila kao nebitna kulisa.
Veći dio intervjua mogli ste iznad premijerova ramena vidjeti dijelić divne slike “Giudecca”, nastale u Veneciji oko 1905. U jednom trenutku se iza glava novinara ukazao i onaj čudesni Vidovićev “Angelus”, a dvadesetak sekundi u kadru su bila i dva prelijepa pejzaža zamagljene mletačke lagune.
Ništa od toga nije bilo povod da se barem koju minutu progovori o kulturi. I bolje da je tako. Bilo bi licemjerno i lažno. Politici je kultura samo kulisa za njezine velevažne figure, one koje za 120 godina sasvim sigurno neće pamtiti nitko.
A s druge strane zida-kulise u improviziranom televizijskom studiju, kao dio izložbe nalazio se ekran na kojem su posjetitelji mogli gledati sjajan, Emanuela Vidovića dostojan dokumentarni film redatelja Bogdana Žižića, scenarista Igora Zidića i snimatelja Gorana Trbuljaka. Napravljen je 1986. u produkciji Zagreb filma. U onoj državi koja je, kažu neki, zatirala hrvatsku kulturu.
Za razliku od ove, koja tu istu kulturu ovako savršeno ignorira. Što je ravno preziru.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).