novinarstvo s potpisom
Vrh stranke okupio se u nedjelju na obljetnicu osnutka stranke na Jarunu, gdje je i Franjo Tuđman prije dvadeset devet godina u velikoj konspiraciji okupio najodanije suradnike, a od svih junaka toga slavnog vremena došao je samo vječni Šeks, u bijelom odijelu kao neki ocvali zavodnik iz meksičke sapunice.
Kratko je bio nekakav službeni program, potom su se uzvanici opustili, pili bijelo vino i slikali selfije s predsjednikom, a na kraju se, dakako, igrala nogometna utakmica, kako smo mi Hrvati jedna nogometna nacija.
Dio je hadezeovaca bio u modrim, dio u bijelim dresovima. Na fotografijama vidimo eksplozivnog Jandrokovića, vižljastog Krstičevića, punašnog Plenkovića, nervoznog Kalmetu i niz drugih moćnih muškaraca u prepoznatljivim nogometnim scenama, kako se guraju, padaju, trče, šutiraju, driblaju, dodaju, razočarano pljuju u travnjak i bespomoćno šire ruke.
Tako je brza i uzbudljiva bila hadezeovska utakmica na Jarunu da je mnogima vjerojatno promaklo koga tu nije bilo.
A zanimljivo je, kad se pažljivije zagledate, da Milijan Brkić nije slavio rođendan stranke, da Davor Stier također nije bio ni među plavima ni među bijelima, pa ni Miro Kovač, kako se čini, ne voli haklati s prijateljima.
Stotine je pozvanih i nepozvanih, važnih i nevažnih došlo u nedjelju popodne, ali trojica zastupnika, potpredsjednika i nekadašnjih ministara nisu, i ako je itko od prisutnih primijetio da njih nema, nije to spominjao.
Svi su se do suza nasmijali kad je predsjednik Plenković prije utakmice šaljivo izvalio: “Zašto meni uvijek daju dres koji mi je na knap?”, ali se nitko nije usudio ispričati vic kamo su, za ime Isusovo, tajanstveno iščezli Brkić, Stier i Kovač?
Zašto ni na jednoj slici nema trojice koji su nedavno otvoreno kritizirali Plenkovićeve postupke?
Čuli smo, istina, da svatko u HDZ-u smije kazati što misli, pa i ako otvoreno proturječi predsjedniku Plenkoviću, no nitko razuman u to nije povjerovao.
Već i u ovoj beznačajnoj i naoko bezazlenoj i opuštenoj zgodi kao što je proslava obljetnice osnutka stranke možemo vidjeti kako se tu opasno živi.
Među političkim zvijerima nema milosti, neposluh se smjesta kažnjava, otpadnici od čopora uklanjaju. Još dok su politički komentatori na televizijama i portalima nagađali koja je budućnost hadezeovskih pobunjenika, Stier, Kovač i Brkić razvrstani su u odgovarajuće plave i žute kontejnere i upućeni na recikliranje.
Kao u nezaboravnoj sceni iz filma “Maratonci trče počasni krug”, kad tata Maksimilijan u krematoriju spali Đenku, od Davora Stiera, Mira Kovača i Milijana Brkića ostali su samo dugmići.
Ali, zapravo, to smo već vidjeli, ponovilo se mnogo puta.
Dvadeset devet godina traje stranka i svih dvadeset devet su nekoga odbacivali, isključivali i brisali, od prvog trenutka kad su se Franjo Tuđman i društvo okupili u prostorijama NK Jarun, a Joža Manolić braću Veselica zajebao da je sastanak u hotelu “Panorama”.
No, kao što znamo, nije prošlo mnogo, i lisac Manolić se okliznuo i pao u nemilost. Zaslugom Ivića Pašalića, 1993. su otišli on i Stipe Mesić. Pa su se koju godinu kasnije Ivo Sanader i Branimir Glavaš bez pardona riješili Pašalića. Sanader je zatim likvidirao Glavaša, a Jadranka Kosor Sanadera.
Tomislav Karamarko smaknuo je Kosor, ali ni on nije dulje vladao jer ga je odstrijelio Andrej Plenković. Čitavu povijest stranke vuče se taj krvavi trag, u HDZ-u, da parafraziramo Heraklita, samo je izdaja stalna. Dobro, izdaja i Vladimir Šeks. Zlobnici bi rekli da je to dvoje isto.
Otišli su Veselice, Manolić, Mesić, Granić, Šarinić, Pašalić, Glavaš, Sanader, Polančec, Bebić, Kosor i Karamarko, nestali su, evo, i Brkić, Kovač i Stier, a nestat će svakako jednom i Jandroković, Kalmeta, Krstičević i Plenković.
Ostat će na kraju ove predstave na pustoj pozornici samo ocvali meksički ljubavnik u bijelom odijelu da jednom jedinom, usamljenom paru u plesnoj dvorani zapjeva: “Prolazi sve, list zelen sad je žut, al’ naša ljubav, zar ne, nikad neće proć.”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).