novinarstvo s potpisom
Crni val zapljuskuje Europu i to je jedini nedvojbeni zaključak koji se može izvući iz posljednjih nacionalnih izbora, onih švedskih. Tu je Sverigedemokraterna, stranka Demokratska Švedska, osvojila 17,7% glasova. Ta je stranka, po vlastitoj definiciji, socijalno-konzervativna, a Šveđani je nazivaju populističkom, ultradesničarskom, nacionalističkom i ksenofobičnom.
Ona ima svoje korijene u švedskom fašističkom pokretu, a tek se krajem 1990-ih distancirala od njega. Sve do 2006. stranka je koristila fašističku ikonografiju, a članstvo su činili hard-core nacionalisti. Danas se oni nazivaju suverenisti i zastupaju izlazak iz EU, čvrstu i odlučnu protuimigracijsku politiku, zatvaranje granica i povezanost sa sličnim skupinama u Europi uz motto ”Švedska Šveđanima”.
Što će se sada dogoditi u Švedskoj nije posve jasno. Blok lijevog centra, predvođen socijaldemokratima, osvojio je 40,6% glasova, dok je blok desnog centra, predvođen Strankom umjerenih, osvojio 40,3% glasova. Prema švedskom izbornom sustavu lijevi centar će u Rikstagu, švedskom parlamentu, imati 144, desni centar 142, a Demokratska Švedska trebala bi imati 62 zastupnika.
Kako će se formirati vlada ključno je pitanje. Crni val koji je zapljusnuo Europu u ove posljednje dvije godine doveo je na vlast populističku, nacionalističku i ksenofobičnu desnicu.
Obje glavne političke grupacije, ona desnog i ona lijevog centra, niječu namjeru koaliranja s Demokratskom Švedskom, ali se napukline već vide u desnom centru, u strankama Alijansa i Kršćanski demokrati.
Mogao bi se dogoditi sličan scenarij kao u Grčkoj, Austriji, Finskoj i, konačno, Italiji, gdje je populistička, nacionalistička i ksenofobična krajnja desnica kooptirana u vladu uz pomoć vodećih snaga desnog centra, mahom demokršćana, koji gaje iluziju da će moći kontrolirati desne populiste i eventualno otupjeti njihovu oštricu.
Tako je u Austriji Stranka slobode ušla u vladu koju vode narodnjaci Sebastiana Kurza, u Belgiji je s 33% glasova u vladu ušla Nova flamanska alijansa, u Češkoj je 29,7% glasova osvojila Alijansa nezadovoljnog građanina, da ne spominjemo Mađarsku, gdje Fidesz Viktora Orbana vlada s 49,5% glasova i Poljsku u kojoj stranka Pravo i pravda vlada s 37,5% glasova.
Karakterističan je slučaj Italije, gdje je rasistička i ksenofobična Liga dobila 17,3% glasova, ali je popularnost njezinog lidera Mattea Salvinija zbog rigidne protuimigrantske politike porasla dvostruko, na 35%. Time se ta stranka, juniorski partner u koalicijskoj vladi s ”internetskim populistima”, Pokretom 5 zvijezda, našla odjednom u poziciji diktiranja tempa talijanske politike zahvaljujući ”duceovskim” metodama Mattea Salvinija.
Problem svih tih koalicija koje su kooptirale populiste, nacionaliste i ksenofobe je u tome što su na kompromis s krajnjom desnicom ušle stranke koje se smatraju kršćanskim demokratima.
I tu se ponavlja povijesna zabluda političara koji se pozivaju na kršćanska načela u politici: i nakon Prvog svjetskog rata kršćanski su političari pristali na kooptiranje fašista i nacista u vlast s iluzijom da će ih tako najbolje kontrolirati i otupiti njihov ekstremizam i radikalizam.
To se nije dogodilo, već su fašističke i nacističke stranke progutale svoje kršćanske partnere i tutore, tako da se sve primjedbe i na papu Pija XII. i na vatikansku politiku između dva rata zbog neopiranja nacifašizmu i kolaboracije s fašizmom ponavljaju i u ovom slučaju.
Konačno, kapitulantstvo kršćanskih demokrata vidljivo je i u primjeru Viktora Orbana, koji postupno ruši sva dostignuća moderne demokracije da bi uveo autokratski sustav vlasti. Europska pučka stranka, čiji je Orban član, nije reagirala iako on potkopava temelje – barem deklarativne – na kojima se zasniva politika europskih pučana.
A osim vodstva te stranke šute i sve njezine članice te time ponavljaju pogreške kršćanskih demokrata koji su svojom kolaboracionističkom politikom omogućile Mussoliniju i Hitleru da osvoje apsolutnu vlast.
Sada se postavlja dilema hoće li pred naletom ovog crnog vala prevladati kolaboracionistička logika s kooptiranjem u vlast desnih populista, nacionalista i ksenofoba, što znači i logičnu posljedicu njihova kooptiranja u vodeća tijela EU nakon sljedećih, proljetnih izbora za Europski parlament?
Ili će pobijediti model sanitarnog kordona koji smatra da se o nekim fundamentalnim vrijednostima europske demokracije ne može i ne smije pregovarati?
Ako je suditi po sadašnjem trendu, u koji se ne uklapa Angela Merkel, i po slabosti Europskih pučana, koji nisu smogli snage da iz svog kruga izbace Viktora Orbana i poljskog lidera Andrzeja Dudu, kršćanski demokrati će, da bi zadržali monopol konzervativaca u Europi, pristati na kompromis s krajnjom desnicom i tako joj otvoriti put prema vlasti.
Ali populistička epidemija se ne da zaustaviti, a infekcija virusom populizma zahvaća i umjereno izborno tijelo. Tome pridonosi i nepostojanje jedinstvene europske politike prema migrantima, gubitak radnih mjesta, stvaranje ogromnih nejednakosti, neefikasnost države, sveopća privatizacija svega i svačega, sveopća korupcija politike i političara…
Jedan po jedan kršćansko-demokratski lider tako kapitulira pred populistima. Silvija Berlusconija je u Italiji tako nadigrao Matteo Salvini i postao neprikosnoveni lider desnice, a bavarski CSU i austrijski narodnjaci otplovili su u ultranacionalističke vode. Crni val bi trebao pokrenuti alarm, ali nije rečeno da će itko na njega reagirati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.