100 godina od završetka WWI: bol nas spaja

U jedanaest sati jedanaestog dana jedanaestog mjeseca 1918. potpisivanjem primirja završen je Prvi svjetski rat. Na stotu godišnjicu, 11. studenog 2018., u Parizu će se okupiti državnici i najviši predstavnici svih zemalja koje su sudjelovale u tom sukobu, a u isto vrijeme u zagrebačkoj katedrali će, s početkom u 10 sati, biti služena misa za sve poginule u Velikom ratu (Opaska A. Kolumna je izvorno objavljena u subotu 10. studenog).

Sjećanje na sve žrtve i pomirenje su misli vodilje inicijatora te mise, veleposlanika Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, Francuske i Njemačke u Hrvatskoj. Pozvani su predstavnici vlasti, svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj, čitav diplomatski kor i građani.

Kanadski veleposlanik Daniel Masymiuk, britanski Andrew Dalgleish, francuska veleposlanica Corinne Meunier te, zbog spriječenosti njemačkog veleposlanika njegov zamjenik Haral Seibel, nisu žalili vremena i truda da mi ovih dana osobno u zajedničkom susretu ispričaju koliko im je jako stalo do tog čina i njegove poruke.

Za pomirenje naroda i država nakon ratova potrebno je, dakako, vrijeme, ali i stalni napor u tom smjeru, složno su nekoliko puta ponovili. To je posao koji nikada ne prestaje, jedan od najvažnijih zadataka za povjesničare, učitelje, političare i čitavo društvo

Za pomirenje naroda i država nakon ratova potrebno je, dakako, vrijeme, ali i stalni napor u tom smjeru, složno su nekoliko puta ponovili. To je posao koji nikada ne prestaje, jedan od najvažnijih zadataka za povjesničare, učitelje, političare i čitavo društvo.

Ali, prije svega, taj posao treba započeti, dometnula je francuska veleposlanica, ne prozivajući, ali očito misleći na države i narode u našem dijelu svijeta koje su doživjele nesreću posljednjeg rata na tlu Europe u 20. stoljeću.

A da je riječ o stalnom naporu, a ne prigodnoj diplomatskoj akciji, snažno svjedoči petominutni film koji su prošle godine, u prigodi stote godišnjice bitke za greben Vimy u Francuskoj, zajednički snimili veleposlanici ove četiri države u Hrvatskoj, s tim da je, uz Maksymiuka i Dalgleisha, Francusku predstavljao Philippe Meunier, koji se sa svojom suprugom svakih šest mjeseci izmjenjuje na čelu veleposlanstva, te tadašnji njemački veleposlanik Thomas Schultze. S pomoću ključnih riječi “Vimy bitka sto godina kasnije“ lako ćete ga pronaći na Youtubeu.

Greben Vimy, dvjestotinjak kilometara sjeverno od Pariza, njemačke su snage zauzele već u listopadu 1914. godine. U uzaludnim pokušajima da ga osvoje u naredne je tri i pol godine poginulo više od sto tisuća engleskih i francuskih vojnika.

Priča je osobito važna Kanađanima koji su u travnju 1917., nakon krvavih juriša koji su trajali četiri dana, napokon osvojili greben. U tekstu koji naizmjence izgovaraju veleposlanici osobito je važna podjela “uloga“.

– Hrabri i disciplinirani Kanađani su nastavili prodor kroz ničiju zemlju. Smjelo su namjestili bajunete i izveli juriš na pozicije njemačkih strojnica – kaže Nijemac.

– Njemački su vojnici hrabro pružali otpor kanadskom napredovanju – nastavlja Kanađanin.

Sjećanje na sve žrtve i pomirenje su misli vodilje inicijatora te mise, veleposlanika Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, Francuske i Njemačke u Hrvatskoj. Pozvani su predstavnici vlasti, svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj, čitav diplomatski kor i građani

U istom duhu, Nijemac nabraja kanadske žrtve, a Kanađanin Njemačke. Svatko izgovara tekst koji se odnosi na neki od ostalih naroda.

Naizmjence spominju 3500 kanadskih i britanskih žena koje su izgubilo svoje ljubljene, bezbrojnu djecu koja su izgubila očeve, muškarce koji su izgubili živote, tisuće onih koji su ostali osakaćeni samo u toj jednoj bitci, čineći tek nekolicinu među 17 milijuna ubijenih i 20 milijuna ranjenih tijekom Prvog svjetskog rata. Zajednička završna poruka glasi: “Nikada ih nećemo zaboraviti“.

Uz slike monumentalnog spomenika koji su Kanađani podigli tridesetih godina kod Vimyja, i u njega uklesali 11.285 imena svojih vojnika čije su kosti rasute na nepoznatim mjestima širom flandrijskih i francuskih polja, odjednom u filmu bljesne i veza s našom zemljom, kada veloposlanici kažu da je spomenik izgrađen od bijelog kamena vapnenca iz Segeta u Hrvatskoj.

No, za Hrvatsku je od izbora hrvatskog kamena ipak, kao pouka, važniji izgled spomenika. Veleposlanik Maksymiuk mi priča kako je proučio njegovu povijest i rješenja koja su se nudila.

Jedno od njih bila je i kanadska čizma koja drobi njemački šljem. Ali, umjesto trijumfalnog slavljenja kanadskih junaka, izabran je spomenik bez nacionalnih obilježja bilo koje strane, s likom vojnika koji lomi mač i poručuje: nikad više, moramo pronaći bolji način.

To je mnogo zdravija poruka, kaže Maksymiuk uz odobravanje kolega, i nastavlja: “Slaveći samo svoje junake i naglašavajući samo svoje žrtve šaljemo pogrešnu poruku novim generacijama, koje mogu pomisliti da je rat nešto slavno i junačko, možda čak i zabavna i uzbudljiva avantura“. “Ne želimo da mladi naslijede i prenose dalje neprijateljstvo i mržnju“, kaže veleposlanica Meunier.

Svi će ovi diplomati 18. studenog biti u Vukovaru. Ne žele dijeliti lekcije bilo kome, samo svjedoče kako bivši neprijatelji mogu postati prijatelji i saveznici posvećeni zajedničkim ciljevima i vrijednostima. Neprestano ističu da je potrebno vrijeme, ali i napor pod vodstvom kojem je do pomirenja stalo.

Bunar starih rana i uvreda nema dna i što više iz njega pijemo, postajemo još žedniji, neprestano se vraćajući pitanju tko je počeo, tko je kriv. Lako je reći nemojte piti s tog izvora, ali mnogo je bolje ponuditi nešto drugo, na bol i patnju svih žrtava. To ne znači nijekati i zanemarivati vlastitu bol, nego baš naprotiv, prigrliti je i shvatiti da su to emocije koje nikada ne smijemo izgubiti jer nas upravo one tako čvrsto povezuju i drže zajedno

Dok čekamo takve vođe, vrlo nam poučne mogu biti riječi veleposlanika Dalgleisha: “Ovdje se mogu čuti i optužujući glasovi da priznavanje i poštovanje žrtve na drugoj strani znači omalovažavanje vlastitih žrtava i veterana. Ništa nije dalje od istine. Ovakve komemoracije su izazov vlastitim predrasudama. To su i komemoracije boli. Ali, lako je bol (grief) zamijeniti s uvredom (grievence).

Bunar starih rana i uvreda nema dna i što više iz njega pijemo, postajemo još žedniji, neprestano se vraćajući pitanju tko je počeo, tko je kriv. Lako je reći nemojte piti s tog izvora, ali mnogo je bolje ponuditi nešto drugo, na bol i patnju svih žrtava. To ne znači nijekati i zanemarivati vlastitu bol, nego baš naprotiv, prigrliti je i shvatiti da su to emocije koje nikada ne smijemo izgubiti jer nas upravo one tako čvrsto povezuju i drže zajedno.“

Dok čekamo takve vođe svatko od nas može, a ako mu je stalo do budućnosti vlastite djece i mora početi taj neizbježan posao. Dok čekamo takve vođe, moramo barem pokušati shvatiti da su patnja svake žrtve i bol onih kojima nedostaje potpuno jednaki.

Uvrede nas razdvajaju, bol nas spaja.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora