Porfirije nije imao ”agendu”. Istina o našem kružoku

Bio sam okupiran pisanjem stvari u vezi mog plana da doktoriram u Beogradu. Zapravo, cijelo ljeto čitam teološke stvari. Ne znam zašto, ali sama vijest da će patrijarh Porfirije doći na pogreb ratnom zločincu Ratku Mladiću i da će govoriti na opelu mi je prošla nezapažena. Na dan opela, ponedjeljak 7. rujna, bio sam na nekim pretragama i nervozno sam čekao rezultate laboratorijskih nalaza koji sam trebao odnijeti mom lječniku na Rebru sutra dan, u utorak 8. rujna, kada sam doživio veliko olakšanje jer mi je potvrđeno da se, glede mog ulceroznog kolitisa (imam dijagnozu iz rujna 1999.) sada nalazim u dubokoj remisiji, dakle, nema upale.

Bio sam sretan, ali tjeskoban. U glavi mi je bilo mutno: kako sam saznao za opelo i pročitao što je zapravo Porfirije tamo rekao kao da me netko jako udario posred čela.

Kada mi je došla poruka M. koja mi je dobra prijateljica i dolazila je na kružoke kod Porfirija na Sveti Duh, tek sam tada zastao i zaplakao sam, sam u svojoj sobi.

”Znaš, da sam na Porfirijevom mjestu, ne bih ovo prešutjela ni za šta na svijetu. Najmanje za vlastiti život.

Iskoristila bih priliku da za mrvu osvijetlim svoj obraz i obraz svog naroda.

Još ima živih ljudi kojima je pobijena cijela familija. Još ima silovanih žena koje su nekako zakrpile život. I ljudi bez bubrega koji nekako uspijevaju, uz ljekove…

Sram me je pred njima.

O kakvom mi kršćanstvu govorimo!??

Sad, kad nema rata, kad je izneseno hiljade dokaza, sad!???

Nema te crkve, nema te vrijednosti koju bih stavila ispred ovoga svega i držala opelo u Beogradu. Nema ‘ali’. Iza neke granice se ne ide.

Naravno, dragi Drago, nema to veze s tobom. Nego, eto, žalosno je i sramotno, pa ti se malo povjerih…”

U utorak 8. po podne, nakon povratka s Rebra i grada gdje sam nešto morao obaviti, primio sam telefonski poziv od kolegice s Dalmatinskog portala: razgovarali smo 40 minuta o skandalu i molila me da kažem svoje u vezi kružoka i Porfirija, tada. Kazala mi da će još nekolicinu moliti za izjavu. Zaslužavši me kolegica odlučuje moje izlaganje odvojit u poseban tekst u obliku intervjua. Pristajem. Poslala mi je pitanja i ja sam brzo odgovorio, bilo je kasno a ona je radila na još tri paralelna teksta. Zato sam i pogriješio.

Iako sam se ogradio i kritički govorio o dvijema neprihvatljivim stavovima u besedi na opelu, osobito o, iz perspektive nas i osobito žrtava, da je Ratko Mladić podneo žrtvu i položio život za slobodu, odbranu i opstanak svoga roda, što je najstrašnije što je Porfirije rekao, shvatio sam nakon objave, vidio sam moj intervju u srijedu 9. rujna u jutro, da sam trebao bolje iskoristiti prostor i govoriti iz perspektive žrtava. Zato sam, kada sam odlučio taj intervju prenijeti na Autograf stavio drugi, meni prihvatljiv naslov: ”Porfirijeve riječi povrijeđuju Mladićeve žrtve”.

Cijeli tjedan samo čitam reagiranja na Porfirijev govor, govorancije i gluposti koje se pišu o našem kružoku, nihilizme u smislu da je sve gotovo s procesom pomirenja i s ekumenskim dijalogom. Naravno da je to pogrešno i da treba nastaviti raditi, svatko kako može i želi. Ja mogu, znam i kako i želim to i dalje raditi.

Ti koji progovaraju nihilistički ne shvaćaju što se pored nas zbiva: unatoč grozote u Ukrajini i činjenice da Zelenski naređuje napade u dubini ruskog teritorija, Moskvu je posjetio šef vatikanske diplomacije, mons. Paul Richard Gallagher, sa samo jednom porukom: rat treba odmah biti zaustavljen. Dakle, ti koji govore, a ima katolika među njima, dapače i svećenika, da je nakon ovoga i ovakvoga Porfirijeva govora ”gotovo s ekumenizmom”, ne znaju za bit kršćanstva i ne shvaćaju što sve Sveta Stolica zagovara i radi. Ja znam!

Ali cijeli tjedan razmišljam kako su Porfirijeve riječi doživjele žrtve i njihove obitelji.

Nema dvojbe i to treba jasno kazati: Mladićeva sahrana ozbiljan je religijski poraz. Porfirije nije smio tamo ići, ma štogod govorili druge vladike koji su tamo pošli, baš kao što je važno, jako važno istaknuti da tamo nije pošao nitko od vladika koji imaju eparhije na teritoriju Republike Hrvatske. Kada je jedan loš crnogorski portal objavio neistinu da je tamo bio vladika Kirilo i kada je to preneseno u Zagrebu na jednom desnom portalu, putem odvjetnika se to žestoko demantiralo! U roku odmah. Oba portala su povukla lažnu vijest i ispričala su se episkopu Kirilu.

Ali meni u grlu stoji ono što me muči: žrtve zločina i njihove obitelji.

Prenosim riječi meni vrlo drage profesorice, dr. Zilke Spahić-Šiljak (s portala Polis):

”Nažalost, ponovno smo dopustili da ratni zločinac zauzme cijeli javni prostor, dok njegove žrtve ostaju na margini. Ratko Mladić je pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici i teror nad civilima Sarajeva. Njegova sahrana, uz vojne počasti, prisustvo visokih političkih zvaničnika i opelo koje je služio patrijarh Porfirije, stoga nije bila samo privatni čin oproštaja od mrtvog čovjeka. Ona je postala javna poruka o tome kome društvo dodjeljuje čast, dostojanstvo i kako dirigira pravac kolektivnog sjećanja.

Kako sve to izgleda iz perspektive ljudi koji su preživjeli Srebrenicu, Prijedor, Foču, Vlasenicu ili opsadu Sarajeva? Kako to doživljava jedna majka čije dijete još nije pronađeno kada vidi vojne počasti čovjeku pod čijom su komandom počinjeni zločini? Kako je preživjelim logorašima, silovanim ženama  i svima koji su pogođeni zlodjelima Mladića? Vidim da su ljudi uznemireni, PTSP se vraća, strah da se zločini mogu ponoviti i nevjerica da su reakcije međunarodnih relevantnih čimbenika blage, razvodnjene i ambivalentne. Sve to je nova simbolička povreda i otvaranje rana, jer se žrtvama poručuje da ni nakon sudski utvrđenih činjenica društvo nije povuklo jasnu moralnu granicu između žrtve i počinitelja.

Posebno je opasno kada slavljenje ratnog zločinca postane ritual zajednice. Tada više nije riječ samo o odnosu prema prošlosti. Na taj način se stvara obrazac za budućnost, jer se mladim ljudima pokazuje da se zločin može relativizirati ako je počinjen ‘u ime našeg naroda’, da presude međunarodnih sudova nisu presudne za društvenu reputaciju i da se počinitelj može vratiti u kolektivno pamćenje kao junak. To je zapravo duboko moralno razaranje društva…”.

Dobro i potrebno je kazala.

Ali ide tjedan i množe se meni neprihvatljivi istupi.

Žarko Ivković u Večernjem listu nastavlja širiti ludilo i kaže kako je naš kružok kod Porfirija bio dio ”agende SPC” kako bi se preko nas, koji smo se tamo okupljali, širio “srpski svijet”. Čista budalaština, a autor je teški manipulator, dabome i loš novinar jer ja sam autor tih kružoka, to je bio i ostao moj projekt. (Kružoci se, u manjim gabaritima, nastavljaju u mom domu).

Moram to sada pojasniti. Upoznao sam Porfirija 2008. u Strasbourgu i kada je stigao kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski 2014. u Zagreb i kada smo se krenuli družiti, uvidio sam njegov potencijal, naime, potencijal našeg druženja.

Naime, mene je puno ranije, ali osobito nakon “Oluje”, morila ideja što napraviti da konačno približimo Srbe i Hrvate, katolike i pravoslavce. Razmišljao sam kao teolog, ljudsko-pravaški aktivist i kao mironosac i polako mi je sinulo: možda s ovim čovjekom možemo konkretno početi davati doprinos društvu u prevladavanju napetosti te stvaranju i njegovanju dijaloga, razumijevanja i tolerancije.

Ja sam, naime, prvi puta na nekim kružocima bio 1993. u Kopenhagenu u domu bivšeg ministra za socijalna pitanja i neko vrijeme dužnosnika na Groenlandu pa mi se već tada dopao koncept ”Open House” gdje se tiho bistre ideje i, zašto ne, neki koristan zakonski prijedlog.

Zato smo Claudia i ja, ponavljam, odlučili nastaviti s kružocima u našem domu. Manjeg su gabarita, ali tu se rađaju nova prijateljstva i puno se dobroga čuje.

Elem, nakon što me Porfirije pozvao na svoju krsnu slavu u siječnju 2015. prvi sam puta vizualizirao projekt: kada sam vidio šaroliko društvo oko Porfirijeva stola. U sebi sam razrađivao stvar, ispitivao teren u mnogim razgovorima, ali sam je izložio Porfiriju tek početkom 2017. kada sam bio siguran da će to uspijeti.

Prvi smo kružok održali 4. veljače 2017. Bilo ih je sve skupa 33. Neću govoriti o ljudima koji su tamo dolazili. Ja to ne smijem, a svatko ima pravo, neki to čine, kazati da je tamo bio/bila.

Mogu navesti neke meni važne teme, ali ne i sve što je tamo rečeno (možda jednom bude knjiga o tomu): Dolazak Trumpa na vlast i što to znači za EU; Odnos kulture i identiteta; Dijalog vjernika i nevjernika; Je li RH (moralno) bankrotirala?; Zloupotreba religije; Smisao javnog angažmana; Rat, mit, identitet; Život u doba korone; Znanost i religija; Mladi i obrazovanje – Između očaja i nade; Sveto i profano; Revizionizam; Stanje zdravstva…

I sve do zadnjega kružoka održanog na Svetom Duhu kada je Porfirije govorio o mrvim mjesecima u ulozi patrijarha (dva smo održali van Zagreba: Jasenovac i Pakrac te Gomirje), jedan smo održali preko Zoom aplikacije, odmah nakon imenovanja za patrijarha) sve je to bio moj koncept, moj plan: ja sam birao teme, ponekad nakon savjetovanja s nekim mojim prijateljima, ja sam pozivao ljude (u ime Porfirija, većinom su to bili moji odabiri, tu i tamo bi Porfirije nekog predložio), ja sam moderirao, uz dva izuzetka kada sam zamolio druge da to učine. Porfirije je uglavnom bio domaćin, povremeno bi nešto rekao.

Idiotizam koji se ponavlja je da smo bili Porfirijev tajni projekt a da smo mi, počevši sa mnom bili “korisne budale” i da smo mu služili kako bi se popravio “narušeni imidž SPC-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća”. Nonsens: ponavljam, sve sam to ja osmislio i vodio. Meni je bilo jako stalo da tamo bude mjesto za sve: vjernike, ateiste, agnostike, ireligiozne, homoseksualce, židove, muslimane, protestante,… za sve!

Često sam trebao uložiti dosta vremena da pronađem s Porfirijem odgovarajući termin kako bismo održali kontinuitet susreta, a sam trud oko pozivanja ljudi je mene toliko iscrpljivao (neki od pozvanih u svakodnevnom životu međusobno nisu razgovarali) da sam nakon svake sesije bio doista umoran i iscrpljen.

Glupost je da smo se nazivali “Porfirijanci” ili “Porfirijevci”. Službeni naziv je bio “Kružok na Svetom Duhu”, a u šali bismo se nazivali “ajvaraši” s obzirom da bismo nakon rasprave nastavili druženje često uz ćevape i odličnog ajvara iz Srbije ili Makedonije.

Rekao sam da sam Porfirija upoznao u Strasbourgu. Bilo je to na skupu “Doprinos crkava i vjerskih zajednica u izgradnji trajnog mira na jugoistoku Europe” održanog 19. i 20. lipnja 2008. u Vijeću Europe. Iz Hrvatske smo bili: pokojni don Ivan Grubišić, prof. Peter Kuzmič, Zoran Pusić, ambasador Daniel Bučan (tada u svojstvu stalnog predstavnika RH pri Savjetu Europe) i ja.

Rekao sam tada da crkvama i vjerskim zajednicama kao ustanovama u odnosu na društvo pripada kritička i osloboditeljska zadaća. Podsjetio sam da se veliki teolog Jürgen Moltmann pitao ”Može li se nakon Auschwitza još netko ozbiljan baviti teologijom?” i kazao sam: ”Može, ali pod uvjetom da se teologija obnovi te kritički i svjesno razvije svoju političku dimenziju. Teologija je, naime, uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva (etnonacionalizam je ropstvo). Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade.”

Zatim sam dodao: ”Naša društva tek traže svoj novi duhovno-etički oslonac, bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska, ni pravna država, ni opće dobro. Građani, vjernici i drugi su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.”

Zaključio sam citirajući prof. Hansa Künga: ”Nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, nema mira u svijetu bez mira među religijama i nema mira među religijama bez dijaloga religija.”

Sve što sam tada rekao, a ovdje citiram manji dio, kako vidim, može se kazati i danas, vrijedi i danas. Naša bi politička teologija, stoga, trebala biti najprije ekumenska. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Tek bi tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koju ćemo svi mi, kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati Boga na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vrijeme u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima. Može li biti, dragi ljudi, išta bitnije od toga da tražimo plodove pravednosti? Ja mislim da ne može.

Shvaćam da ima ljudi koji su šokirani i razočarani s Porfirijem, ali me ne impresioniraju oni iz kružoka koji se u pravednom gnjevu ”bacaju na četnički bajunet” kako bi dokazali pravovjernost (neću o imenima). Žalim ih.

Od profesionalnog bavljenja novinarstvom uzdržavam se od ožujka 1992. godine. Novinariti sam počeo u 17. godini života, u rujnu 1979. u Patagoniji, i bavio sam se, paralelno strojarstvu (moj prvi studij), novinarstvom (kojeg sam studirao u Buenos Airesu od 1982. do 1985., bila je to trogodišnja viša novinarska škola), dakle, svo to vrijeme, pa i nakon dolaska u Hrvatsku (svibanj 1989.), sve do povratka u civilni život u ožujku 1992. godine.

Moj život u Hrvatskoj su obilježili: bavljenje teologijom i pisanje mahom religioloških tema, angažman u dosta velikom broju medija, pisanih i elektronskih, aktivizam u Hrvatskom novinarskom društvu (bio sam član Izvršnog odbora, potpredsjednik HND-a i predsjednik Foruma 21), ljudskopravaški aktivizam (suosnivač sam HHO-a, a kao takav sam ostao zapamćen kao jedan od prvih novinara koji je upozorio na zločine nad preostalim Srbima nakon ”Oluje”), ekumenizam i briga za izgradnju struktura dijaloga i pomirenja, što je rezultat mog poimanja kršćanskog identiteta i uvjerenja, pa onda stanoviti politički angažman (od čega svakako izdvajam meni važan i uspješan doprinos prvoj kampanji predsjednika Ive Josipovića, ali i vođenje uspješne kampanje za parlamentarne izbore don Ivana Grubišića) te uređivanje i pisanje knjiga.

Ima toga još, ali već ovdje nabrojeno i opisano je dovoljno da kažem kako mislim da sam odgovorno živio ovih 37 i kusur godina, kako sam dosta toga učinio za ljudska prava, za slobodu medija i za jačanje naše demokracije.

Pak sve ovo navodim kao odgovor svima koji ne razumiju ili neće prihvatiti da mi je Porfirije važna tema u životu, a nije ih malo, koji mi psuju majku i oca, koji me tjeraju natrag u Argentinu, koji govore da sam jugo-četnik, uglavnom, smeće, koji priželjkuju moju naglu i nasilnu smrt i koji mi prijete jer sam taknuo u hereze: nacionalizam i šovinizam.

Imam puno prijatelja, poznanika i simpatizera. Ogromna je čitateljska ili televizijska publika koja me prati i cijeni i ova šaka mrzitelja ne bi trebala niti smjela zamračiti svo dobro koje sam dao, a pogotovo ne ono mnogo više dobra koje sam dobio.

Koliko ću još moći djelovati kao novinar i teolog, koliko će me (načeto) zdravlje još poslužiti i držati me budnim i spremnim da služim čitateljima i sugrađanima ja to ne znam, u Božjim je rukama ta stvar, ali ove prijetnje i ružne članke tjeraju me da razmislim o fenomenu mržnje/preziranja (očitovanog prema Porfiriju i meni kao organizatoru kružoka).

Mržnja je ljudski osjećaj jake antipatije. Temelji se na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja, i općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Uzroci mržnje često mogu biti sebičnost, zavist, povreda osobe, ljubomora ili neuzvraćena ljubav. Mržnja kao suprotnost od ljubavi ne samo da prezire ljudsko biće, nego mu želi i naštetiti ili ga povrijediti.

Mržnja je, dakle, snažno negativno čuvstvo usmjereno prema nekoj osobi ili skupini, osobini ličnosti ili načinu ponašanja, koje se očituje u nesnošljivosti, neprijateljstvu, srdžbi, pa i progonu i maltretiranju objekta mržnje. Nesreća i neugoda koju doživljava objekt mržnje izvor je zadovoljstva za osobu koja mrzi. Iz toga zaključujemo da ona/j koja/i mrzi u stanju je poremećaja ličnosti ili čak duševne bolesti.

Neke osobe koje me mrze poznajem, ali ogromnu većinu onih koji iskazuju mržnju ne poznajem. Mahom se skrivaju iza pseudonima ili lažnih profila. Ili šalju anonimna pisma.

Naravno, mržnja i napadi na mene neće nestati (mrzitelji su, vrlo često, gotovo u pravilu, osobe koje ne čitaju niti traže istinu o stvarima i događajima), ali ću moći kazati, kao što govorim i ovom kolumnom, eto, ja sam taj i taj, ovakav i onakav, nikako drugačiji.

Nasuprot mržnji i toksičnosti kojekakvih psovki, ja nudim stvaralaštvo, nudim sućut i empatiju, nudim dijalog i razumijevanje, nudim, osobito ovdje zajedno s kolegicama i kolegama na Autografu, barem, javnu tribinu logičnosti, tolerancije, različitosti, pluralnosti, razumijevanja zbilje, kulture…

Nasuprot mržnji i destrukciji, koju smo, nažalost, doživjeli i od strane vrhova vlasti u Hrvatskoj, ja predlažem koncilijantnost, suvislost, razumnost.

Jer ono najvažnije je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me u obitelji i na poslu opteretili.

Te stvari koje smo si rekli, ja pišući i govoreći, vi čitajući, prateći i šireći, obavezuju nas da radimo više i bolje!

Stvari koje smo kazali na kružoku, ponajprije oni koji su tamo dolazili čista srca (bilo je naime i onih koji su dolazili s figom u džepu jer su bili neiskreni) nas tjeraju da kažemo kako mrzitelji ne smiju imati posljednju riječ.

I neće je imati!

Autograf sam pokrenuo i zato što u meni jako stalno govori glas žrtava koje sam kao novinar susreo na terenu, bilo da su to žrtve srpske pobune, bilo da su to žrtve u BiH (pomagao sam da do Haškog tribunala dođu evidencije o žrtvama vojske bosanskih Srba nad Bošnjacima i Hrvatima, među inima), osobito one u Sarajevu, gdje sam dolazio za vrijeme opsade grada i gdje sam nakon Daytona živio pune tri godine, bilo da su to žrtve kojem sam našao i o kojima sam pisao nakon ”Oluje”.

Odlučio sam obnoviti kolumnu ”Orbi et populis” (Ratko Mladić, nasljeđe mržnje) i posvetio sam je ratnom zločincu Ratku Mladiću jer se mora govoriti o žrtvama.

Ovdje ostajem do Božje volje. Znam da će možda još netko otići (otišao je Marko Vučetić), ali Autograf će i ovu nesreću na pogrebu zločinca Ratka Mladića prebroditi.

Jer činimo dobro.

U Zagrebu, 13. rujna 2026, na 9. godišnjicu smrti izuzetnoga čovjeka, Slavka Goldsteina.

Drago Pilsel, novinar, teolog i ekumenski radnik.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ratko Mladić: nasljeđe mržnje
    •  Građani protiv krkana i Plenkovićevih ćacija
    •  Stanko Perića i Mate Uzinić čine Crkvu relevantnom
    •  Ustaške zastave u Chicagu i Kutlešine žrtve totalitarizma
    •  Meta na sudu – mentalno zdravlje mladih u pitanju
    •  Pet godina od naše izdaje Afganistana
    •  Riječi mira i praštanja patrijarha Porfirija
    •  Srbi i zločin u Komiću kao teološko mjesto
    •  Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini
    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje

> Svi tekstovi ovog autora