Časopis 15 dana: Posveta Predragu Luciću – od korica do korica

Posljednji (dvo)broj ilustriranog časopisa za umjetnost i kulturu – 15 dana br. 5-6 – objavljen u 2018. godini posvećen je u cijelosti Predragu Luciću (Split, 1964.-2018.).

Ciklus predstavljanja po hrvatskim gradovima ovaj časopis započeo je u Zagrebu, a onda u siječnju krenuo obalom od juga prema sjeveru do Pule i Rijeke, nablizu se poklopivši s prvom godišnjicom smrti i nedoživljenim rođendanom tog kultnog novinara, pisca, satiričara, pjesnika, urednika, izdavača, koji je prerano nestao s lica Zemlje… Ali ne i iz javnog života Hrvatske i onog dijela regije što razumije jezik kojim je pisao, govorio i pjevao.

Koliki je utisak Predrag Lucić ostavio na čitalačku i slušateljsku publiku svjedoči nesmanjen broj reakcija na društvenim mrežama koje ne jenjavaju više od godinu dana! Ali i podatak da je čitava tiraža časopisa 15 dana posvećenog Luciću – rasprodana!

Koliki je utisak Predrag Lucić ostavio na čitalačku i slušateljsku publiku svjedoči nesmanjen broj reakcija na društvenim mrežama koje ne jenjavaju više od godinu dana! Ali i podatak da je čitava tiraža časopisa 15 dana posvećenog Luciću – rasprodana!

Ukoliko se izdavač – Pučko otvoreno učilište iz Zagreba – ne odluči na tiskanje dodatnih primjeraka ovog broja (što bi bila velika šteta), uvjerena sam da će se postojeći skenirati i fotokopirati. Jer osim što je posvećen jednoj od najkompleksnijih autorskih osobnosti ovog podneblja (koju slijede i slijedit će poklonici svih generacija), izbor onih koji pišu o Luciću više je nego reprezentativan.

Autori su pažljivo odabrani (urednici Tomislav Brlek i Bruno Kragić), njihovi su tekstovi analitički, ali živi i životni i otkrivaju čitavu paletu intelektualnih vrhunaca Predraga Lucića u različitim fazama života, pritom nas stalno navodeći na vraćanje pročitanom i podcrtavanju literature koju nam Predrag, kroz sjećanja bliskih mu prijatelja, preporučuje i dalje.

Temat započinje sarajevski pisac i novinar Ahmed Burić svojim stihovnim in memoriamom Predragu Luciću okončavajući ga riječima: ”Svijeća treperi, mornar odlazi”. A završava Lucićevim prologom iz ”Lisistrate” (po Aristofanu), ”kojem bi Lucić, da ga smrt nije prerano odnijela, dao i nastavak i sredinu i kraj”, kako piše u knjizi ”Cervantesov trg” Sinan Gudžević.

Na duplerici, negdje u sredini časopisa, pak, na crnoj podlozi kao na nekom posmrtnom grafičkom listu, leže Lucićeve pjesme napisane za predstavu ”Majka Courage i njezina djeca” Bertolta Brechta:

Budite kuražni, hrabri i odvažni…
Sokoli nas nebojša život.
Stavi nam na kosti pancire hrabrosti,

i ničeg kad nemamo ispod.

Život nas poklopi, postanu oklopi
slitina za sitne novce,
Vjerujte, panceri, željeznoj materi
Da hrabrost je kuraž od ovce.

Kakav antiratni krik!!!

Ili, kako to Viktor Ivančić naziva, ”protuherojska poezija”!
I to bi – što se autora Lucića u časopisu 15 dana tiče – bilo više-manje sve! Ostalo su citati i zapisi prijatelja o njemu, a svaki od tih zapisa ima težinu jednog segmenta Lucićeva života.

Pod naslovom ”Melodije smijeha kontra ubleha” esejist, kritičar i književni urednik Kruno Lokotar piše o satiričkom radu Predraga Lucića koji je prethodio legendarnom performansu što su ga Predrag Lucić i Boris Dežulović izvodili od 2008. do 2017. godine, ukupno 170 puta, po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji, ali i u Njemačkoj, Luxembourgu, Švedskoj, Danskoj, Češkoj… U najrazličitijim varijacijama i s prigodnim naslovima dvojac je svaki put otpjevao višesatni ”koncert” koji bi se – bez ponavljanja – mogao staviti u dva i pol dana kabarea terapijskog smijeha slobode!

Bosanskohercegovački novinar, prevodilac i književnik Muharem Bazdulj pod naslovom ”Samozatajnost kao sudbina” piše o Lucićevim ozbiljnim tekstovima koji čekaju ”urednika koji bi se prema njima postavio kao Predrag Lucić prema tuđim tekstovima” i od kojih bi se mogla napraviti knjiga pod naslovom ”Na kraju krajeva”, kako je glasio naslov njegove rubrike u nekadašnjem Feralu.

Temelj Bazduljevog zapisa čini Biblioteka Feral Tribune, koju je Lucić otvorio objavljujući ”Lautu i ožiljke Danila Kiša”, i to ujesen 1994. godine, da bi u konačnici objavio više od osamdeset naslova!

Temelj Bazduljevog zapisa čini Biblioteka Feral Tribune, koju je Lucić otvorio objavljujući ”Lautu i ožiljke” Danila Kiša, i to ujesen 1994. godine, da bi u konačnici objavio više od osamdeset naslova!
”Hodeći i kroz svijet i kroz tekst, i kroz život i kroz literaturu, otvorenih očiju i otvorena srca, Predrag Lucić je urednički prepoznavao ono što njemu govori i njemu znači nešto, znajući da postoje čitatelji i čitateljke kojima će baš to isto nešto da govori i nešto da znači. Iz tog osjećanja i tog znanja, i nešto okolnosti, rodila se, nastala, rasla i nestala Boblioteka Feral Tribune.”

Novinar i komentator Novog lista, pisac i autor knjige o Feralu ”Smijeh slobode” Boris Pavelić o Predragu Luciću piše u tekstu ”Virtuoz slobode”. Kao podlogu raspravi o slobodarstvu Predraga Lucića Pavelić povlači paralelu s istaknutim filozofima poput Isaiaha Berlina i Karla Poppera, koji su se oduprli iskušenjima neslobode, ali pritom bili zaštićeni zidovima institucija, dok je Lucić ”za svoja uvjerenja ratovao, katkad gotovo i doslovno – cijeli svoj život.

Bio je čovjek otpora, … njegova književnost, i njegovo novinarstvo, čisti su glas slobode, za koju je bio spreman podnijeti cijenu kakva god ga čekala.

Redakcija Ferala nije bila mjesto na kojem se moglo ne računati s opasnošću. Nije to, srećom, poprimilo razmjere doslovne ilegale. Metaforički, međutim – s povremenim izletima u otvorenu prijetnju – iz perspektive priznate, službene, ministarske kulture, svijet lucićevskih lucifernalija tako ih je nazvao Boris Dežulović – danas je prešućeni svijet drskih provokacija. A tako treba i ostati, sve dok živimo u zemlji u kakvoj živimo.”

O Predragu Luciću kao revolucionarnom pjesniku piše novinar i pisac iz Beograda Tomislav Marković. ”Virtuozna parodijska i satirična veština koju Lucić ispoljava u svojoj poeziji stavlja ga u red malobrojnih jezičnih volšebnika kakvih nismo imali mnogo u ovom našem četveroimenom jeziku. … Lucić uzima postojeće pesme kao predloške za svoju poeziju, ali se ne zaustavlja samo na parodiranju originala već u preuzetu formu stavlja potpuno nov i neočekivan sadržaj, izazivajući tako dodatne humorne efekte. … Pesme za decu, popularni napevi, izvorne narodne pesme, šlageri, pesme iz lektire, nacionalne himne, bećarci, navijačke pesme – postaju kalup u koji Lucić ubacuje sadržaje iz političke svakodnevnice, aktuelne teme i tekuće nepodopštine moćnika. … Lucić je našao zakopano blago tamo gde ga niko ne bi tražio: u drvenom političkom jeziku, u glupavim izjavama političara, u militantnom nacionalističkom govoru, u fantazmagorijama ideološkog bunila … Čitave tone duhovnog i duševnog smeća Lucić je prerađivao u svojoj alhemijskoj pesničkoj manufakturi, pretvarajući ih u čisto zlato poezije.”

O jeziku Predraga Lucića književnik Miljenko Jergović piše pod naslovom ”Pjesnik-jezikotvorac koji je došao do kraja ovog izdijeljenog jezika”.

”Hrvatski jezik u posljednjih sedamdesetak godina imao je dva pjesnika-jezikotvorca, dvojicu koji su čuli riječi prije, poslije i iza njihova značenja, dvojicu kojima se, zatreba li, rimovalo sve sa svim i koji su bili u stanju da od starih riječi ispjevaju nove. Jedan je bio Ivan Slamnig, drugi Predrag Lucić. Znali su Boga u jeziku, bili njegovi posvećenici. … Za Lucića je rima bila sredstvo humora. U ozbiljnim pjesmama Lucić niti je rimovao, niti se služio jezičnim igrama. U njima je bio pjesnik slika i naracije, dok je u satiričnoj i humorističnoj poeziji, u persiflažama, pjesmama rugalicama i dnevno-političkim komentarima pjevanim po prepoznatljivom predlošku, bio pjesnik jezika. U prvom je bio samosvojni neoklasicist, u drugom genijalan narodni stihoklepac, lakrdijaš renesansnog duha i književnog obrazovanja, persiflažist, parodist i pjesnik nečuveno širokog stilsko-poetičkog repertoara. Njegova satirična i humoristična poezija jedna je povijest pjesništva pisanog ili prevođenog na ove jezike.”

” … svijet lucićevskih lucifernalija – tako ih je nazvao Boris Dežulović – danas je prešućeni svijet drskih provokacija. A tako treba i ostati, sve dok živimo u zemlji u kakvoj živimo.” (Boris Pavelić) 

Damir Šodan, pjesnik, prevoditelj i dramski pisac iz Splita, bio je prijatelj Predraga Lucića od dječačkih, pučkoškolskih dana. Njegov tekst pod naslovom ”Konji koji čitaju ili rođenje pobune iz duha muzike” evocira vrijeme zajedničkog odrastanja u Splitu sedamdesetih i osamdesetih, kad ih je – u ranom pubertetu – počela drmati glazbena groznica. ”Predrag je već u osnovnoj školi bio ‘sveznadar’, da bi u srednjoj gradom krenula fama o ‘liku koji ima puno dobrih i originalnih ploča, a navodno isto tako brije i na književnost!”’ To je bio, dakako Predrag Lucić, koji je – kao i mnogi tada u Splitu – imao svoj bend, ali za razliku od onih koji su ”skidali” tuđe hitove, on je pisao svoje pjesme, kako kaže Šodan, ”maestralno metrički složene songove. … pjesme sa puno šarma koje pulsiraju nekim posve originalnim pobunjeničkim odjebitis gruvom”.

Šodan opisuje nastupe s bendom Belaj, u kojem je započela Predragova subverzivna karijera u vidu verbalnih pjevanih istupa koji, zbog lošeg razglasa, (srećom po bend) nisu bili zapaženi, ali ističe i utjecaj koji je Predrag imao na intelektualno formiranje svojih prijatelja: ”Stalno nam je govorio: Čitajte, konji, čitajte! – I čitajući često literaturu po njegovoj preporuci, osjetio bih se baš nekako uzvišeno. Predrag je već tada bio erudit par excellence, kužio sve od Sofokla do Shakespearea, pa do egzistencijalista, situacionista i beatnika … Upijao je sve poput spužve, a mogao je neopisivom, zadivljujućom lakoćom i najobičniji članak iz novina okrenuti u stih.”

U opširnom tekstu koji vrvi zanimljivim detaljima iz studentskog života Šodan opisuje vrijeme u kojem su živjeli između Zagreba i Beograda, pisanje u Omladinskoj iskri, a potom i sve što je uslijedilo povratkom u Split. Ali, ostavimo to štivo onima koji će ovaj časopis pročitati – od korica do korica!

U svom prepoznatljivom stilu Predragov najbliži suradnik u Feralu i u životu, duhovni brat i prijatelj doslovce do posljednjeg daha – Boris Dežulović – piše ”Vijest iz budućnosti: ožujak 2018.”

Ne priznajući smrt kao pojavu i plešući virtuozno na krhkoj, tankoj žici života, Dežulović piše persiflažu u kojoj će Predrag Lucić, 2038. godine, otkriti novinaru Danice ilirske (nekad poznate kao Slobodna Dalmacija) da je dvadeset godina ranije lažirao svoju smrt kako bi izbjegao Pričigin, u kojem više nije želio sudjelovati: ”Zajedno s Dežulovićem razradio je”, kaže, ”cijeli plan, a onda se povukao u jedno selo kraj Drniša i posvetio sušenju mesa, sudokuu i poeziji”.

Naravno da Boris Dežulović ne bi bio taj koji jest da se nije malo dohvatio i ”doajena austrougarske šlager scene Marka von Perkovića (nekad poznatog kao Thompson)”, a u genijalnom raspletu čitatelji će saznati tko je sve lažirao svoju smrt u Splitu, gradu u kojem je (osim nogometa) najvažnija stvar na svijetu – dobra zajebancija! Čak i po cijenu života! (I to ne prvi put!)

Vrteći stranice časopisa 15 dana unatrag, dolazimo i do crvenih, na kojima je otisnut tekst Viktora Ivančića pod naslovom ”Lile su grappe”.

Bio bi istinski grijeh vaditi iz konteksta i citirati ma i jednu rečenicu koju je Ivančić napisao ovdje o mračnoj praznini nakon Predragova odlaska. Ovaj tužni esej mora svatko pročitati sam.

Za kraj, Viktor prepisuje jednu Lucićevu pjesmu iz zbirke ”Mjesec iznad Splita”.

Ilustracije Alema Ćurina prate sve tekstove ovog dvobroja časopisa 15 dana održavajući tako i vezu s Feralom, u kojem je Ćurin bio dijelom redakcije

Naslovnicu spomenute knjige Lucićevih pjesama potpisao je sad već davne (i sretne) 2012. godine Alem Ćurin. Ta ista Ćurinova ilustracija otvara i časopis 15 dana proročanski okrutno ilustrirajući Lucićev život Prometeja. ”Špric je ovo inzulina u gradu od pelina”, reći će o Predragovoj poeziji te 2012. godine Alem Ćurin, splitski umjetnik, strip-crtač, grafički dizajner, ilustrator, pronicljivi komentator naše stvarnosti. Njegove ilustracije prate sve tekstove ovog dvobroja 15 dana. Održavajući tako i vezu s Feralom, u kojem je bio dijelom redakcije.

Znakovito, na koricama 15 dana otisnut je Ćurinov crtež koji je već ušao u legendu, a na kojem Corto Maltese približava svoju cigaru Lucićevoj ruci s upaljačem riječima: ”Dammi la tua luce, signor Lucić”.

No, vratimo se Predragovoj pjesmi iz knjige ”Mjesec iznad Splita”, jednoj od onih ozbiljnih u kojima je on, kako Jergović kaže, pjesnik slika, a u kojoj Ivančić fizički osjeća Predragovu bol:
SVE TUŽNIJU UTVARAM KNJIGU (Venezia – Krefeld)

Od sve više nenapisanih pjesama
Sve tužniju utvaram knjigu

Dnevnik svoj čije bih dane
Čije dane bih zaturiti htio
U potkrovlju kuće bez stuba
Bez krovne grede
Bez krova
U suterenu pod kojim
Izmakla se zemlja

Knjiga počinje pjesmom o meni
Ili nekom drugom
U potonuli grad sam uplovio jutrom
A možda i nisam
Sjećam se
Lile su grappe
I Pad se slijevao s Neba
Na mostu je šeširnati čovjek
Prodavao uzdisaje

Posljednju ne volim pjesmu
Ne volim stud ni sjever
Ni Boga
Što na mog se oca
Bacao snijegom
U izbi što putovala je stalno
Ili to su vlakovi stajali vječno
Tamo ka jugu
Gdje suza
Više se obori nego dažda

Posljednje da nema pjesme
Hej puste bilo bi sreće
Mramornim dolom ne bismo
Brat moj i ja
Nit’ bismo
Hodali morem ko grobljem
Ne bismo
Tražeći gdje otac je naš
Zaskakali ponorne vode

Sad sklopljena je neispisana knjiga
I zemljani svod je sklopljen
Na hrptu je poboden križ
Od samotnog drva lomljen

Sve teže razaznajem riječi
Zastale negdje u grlu
Sve teže svoj grumen pakla
Survavam u tišine

Prepisuje Ivančić ove Lucićeve stihove osjećajući taj čin najbliskijim kontaktom s prijateljem koji si još može priuštiti… Poput dugog zagrljaja. Prepisuje, što može sporije, da dodir potraje što duže.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora