Židovi nisu razapeli Isusa. Točka.

Sve što znamo o Isusovom životu – pa tako i o njegovoj smrti – znamo iz spisa koji su nastajali desetljećima nakon navedenih događaja. Ne moram ni objašnjavati koliko je to nepouzdano za bilo kakvu ozbiljnu povijesnu potvrđenost, tako da sasvim shvaćam one koji negiraju čak i samo Isusovo postojanje.

Osobno, spadam u one koji misle je Isus postojao, a da Evanđelja donose mitologizirani prikaz, koji je trebao potvrditi agendu (nama nepoznatih) pisaca da je Isus Spasitelj, Božji sin koji je umro za naše grijehe i uskrsnuo u treći dan.

Ovdje se sada želim osvrnuti na jedan dio cijele priče – a to je uloga Židova u Isusovom hvatanju i okrutno-ponižavajućem smaknuću.

Taj dio priče osobito je značajan zbog svega onoga što je kasnije uslijedilo u odnosu kršćana prema Židovima. Da tu nije bilo povijesnog iskrivljavanja vjerujem kako nikada ne bi došlo do progonstva Židova, pa tako ni do unebovapijućeg zločina Holokausta.

Osobno, spadam u one koji misle je Isus postojao, a da Evanđelja donose mitologizirani prikaz, koji je trebao potvrditi agendu (nama nepoznatih) pisaca da je Isus Spasitelj, Božji sin koji je umro za naše grijehe i uskrsnuo u treći dan

Rana Crkva imala je jedan vrlo ključni problem koji ih je smetao u njihovom obznanjivanju svog učenja po Rimskom Imperiju. Isus je, kako unisono tvrde sva četiri Evanđelja, Djela apostola i Pavlovi spisi – razapet na križu. Drugim riječima, njega su kao najvećeg kriminalca osudili upravo Rimljani po čijem su carstvu učenici širili Isusovo učenje.

Zanimljivo je da niti jedan novozavjetni niti općenito kršćanski spis ne pokušava negirati tu vrlo nezgodnu činjenicu. Oni pokušavaju napraviti nešto drugo – da se presuda proglasi nepravednom.

Zamijetite da je to donekle slično svim onim Obranama koje će Sokratovi učenici pisati nakon njegove osude na smrt.

Jedan od naglasaka takve ”Obrane Isusove” jest da sam donositelj presude Poncije Pilat – čije je ime ušlo i u Credo – nije mislio da je Isus kriv. ”Ja ne nalazim nikakve krivnje”, odzvanja u sva četiri Evanđelja. Čak imate i motiv da je Pilat – kako bi oslobodio Isusa – ponudio narodu da bira između puštanja Barabe i Isusa.

No, svjetina je, kako nam govori Matej (što je, usput rečeno, samo tradicionalno ime pisca, sigurno se ne radi o Isusovom apostolu), odlučila pustiti Barabu – i pritom nadodala vrlo zlokobne riječi ”Krv njegova na nas i na djecu našu” (Matej 27:25).

Odmah da neke stvari ovdje riješimo u začetku – prikaz ovog događaja iznimno je iskrivljen. Po svemu onome što znamo o Pilatu – jednom rimskom namjesniku (prokuratoru) za kojega ne bi nikada ni znali da nije razapeo Isusa – njega nisu previše zamarala pitanja o nevinosti ili krivnji nekog Židova optuženog za pobunu protiv Rima.

Pilat je od početka svog mandata radio na tome da se jače istakne činjenica kako su Rimljani gospodari u Judeji – pa je i krenuo s postavljanjem rimskih zastava po Jeruzalemu (što ga je dovelo u sukob s masom koja je u zastavama vidjela idolopoklonstvo).

Svoju je desetgodišnju karijeru prokuratora završio tako što je na hodočašće Samarijanaca – inače simpatizera rimske vlasti – reagirao kao na pokušaj pobune, pa naredio pravi masakr. Stoga je neko Pilatovo prenemaganje oko eventualne Isusove nevinosti vrlo neuvjerljivo.

Rana Crkva imala je jedan vrlo ključni problem koji ih je smetao u njihovom obznanjivanju svog učenja po Rimskom Imperiju. Isus je, kako unisono tvrde sva četiri Evanđelja, Djela apostola i Pavlovi spisi – razapet na križu. Drugim riječima, njega su kao najvećeg kriminalca osudili upravo Rimljani po čijem su carstvu učenici širili Isusovo učenje

Još manje da je on uopće imao običaj nekoga oslobađati na Pashu – taj njegov navodni ”običaj” nije nigdje zabilježen i djeluje nevjerojatno da bi Pilat sebi dopustio luksuz oslobađanja Barabe koji je prethodno, očito, ubio neke Rimljane.

Ali ovakva iskrivljavanja Pilatove uloge u cijeloj priči bila su neophodna evanđelistima kako ne bi ispalo da po Imperiju propovijedaju neku pobunu protiv cezara.

Koliko su u tome bili spremni skinuti krivnju s Rimljana pokazuje i navodni Petrov govor iz drugog poglavlja Djela apostolskih: ”Neka zna sav dom Izraelov da je Isus – kojega ste vi razapeli… po rukama bezakonika (Rimljana)” (vidi retke 23 i 36).

I dok je pisac ovdje spomenuo i rimsku ulogu u cijeloj priči, već kod Justina u Dijalogu s Trifonom sva krivnja za raspeće svaljuje se isključivo na Židove.

Neka apokrifna Evanđelja tog vremena Pilata prikazuju u pozitivnom svjetlu, a njegova žena Prokla u nekim crkvama na Istoku dobila je status svetice.

No, postoji i jedan dodatni detalj na kojega svakako treba obratiti pozornost. Svjetina koju spominje Matej (i Evanđelisti općenito) zapravo su bili stanovnici elitnih dijelova Jeruzalema. Nije to onaj isti narod koji je par dana ranije oduševljeno dočekao Isusov dolazak u grad, očekujući uspostavu Davidovog kraljevstva (što je onda i izazvalo uznemirenost kod vladajućih, pa su uradili što su uradili).

Često ćete naići na nabožna naklapanja kako je bilo moguće da narod koji se oduševljavao Isusom samo par dana kasnije histerično traži njegovo smaknuće. Po svemu sudeći, ne radi se o istim ljudima – ono prvo su bili obični pučani, ono drugo su bili pripadnici elite, uznemirene onime što su vidjeli kao uzurpaciju poretka.

Ali je tužna istina i to da takvu stvar shvaćate tek ako ste stručnjak u tumačenju Novog zavjeta. Za običnog čitatelja – Židovi kao narod krivi su za Isusovu smrt.

Svakako da dodatno bode oči uporaba riječi ”Židovi” u Ivanovom Evanđelju – iako i tu ona ima prvenstveno religijsko, a ne etničko obilježje (dakle, judaisti, a ne Židovi kao narod).

Kad se na temelju svega što znamo raščiste te pseudopovijesne magle u ranim kršćanskim spisima možemo s priličnom sigurnošću reći da je Isusovo smaknuće bila posljedica zajedničkog djelovanja židovske društvene elite i Rimljana. Elita se riješila socijalnog i vjerskog reformatora kojega su vidjeli kao opasnost za vlastite položaje, a Rimljani se riješili jednog pobunjenika

Kad se na temelju svega što znamo raščiste te pseudopovijesne magle u ranim kršćanskim spisima možemo s priličnom sigurnošću reći da je Isusovo smaknuće bila posljedica zajedničkog djelovanja židovske društvene elite i Rimljana. Elita se riješila socijalnog i vjerskog reformatora kojega su vidjeli kao opasnost za vlastite položaje, a Rimljani se riješili jednog pobunjenika.

I pri svemu tome nitko nije pitao običan narod – željan slobode i socijalne pravde – što o tome stvarno misli.

Red bi bio da se nakon 20 stoljeća kršćanske mržnje prema Židovima konačno prizna jednom narodu da je nevin, bez krivnje u jednom davnom zločinu.

Da se sjetimo barem na (idući) Veliki petak kako se na nepravednu presudu ne smije odgovoriti još većom nepravdom.

(Opaska uredništva: Skraćeni dio ovoga teksta je objavljen na portalu Index. Donosimo ga, po volji autora, u cjelosti).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora