novinarstvo s potpisom
Uoči glasanja za Europski parlament, grupa europskih povjesničara uputila je dramatično otvoreno pismo javnosti, u kojem upozorava da je projekt EU u raspadu. Dominantni narativi prošlosti nacionalnih država više nisu održivi, trebamo prepoznati našu mnogostrukost a da ne odustanemo od osjećaja jedinstva, pišu.
Ni političari nisu propustili ovu priliku pa je tako francuski predsjednik Emmanuel Macron i sam uputio otvoreno pismo europskim građanima zalažući se za “europsku renesansu”, a protiv “nacionalizma koji iskorištava gnjev građana”.
Oba bi ova pisma trebala motivirati građane na što veći izlazak na skorašnje izbore. No hoće li to zaista postići, naročito u državama članicama iz istočne Europe?
Na posljednjim europskim izborima 2014. Hrvatska je na primjer bila među onima s najnižom izlaznošću u EU, tek nešto više od 25%. Još su gore su bile Češka sa 18,20% i Slovačka s najnižih 13,05% dok su Poljska sa 23,83% i Mađarska sa 28,97% bile tek nešto bolje.
Ove su zemlje imale daleko manju izlaznost od zapadnih članica. Zbog čega njihovi građani nisu motivirani da glasaju?
Istini za volju, EU se najčešće spominje u funkciji “policajca” tj. vezi upozorenja o korupciji ili nefunkcioniranja sudstva ili nekoj drugoj nepravilnosti. Kad je riječ o povlačenju fondova, Hrvatska ispada gubitnicom jer očito nema dovoljno onih koji znaju kako se to radi pa povlači daleko manje novca nego što bi to mogla.
EU nije previše popularna ni zbog toga što je vidljivo da je umjesto stvarne podrške demokratizaciji vladavini prava i antikorupcijskim mjerama u ovoj regiji odabrala stabilnost i sasvim fino surađuje s autoritarnim, korumpiranim vlastima.
No ima problema koji nemaju toliko veze s vanjskim okolnostima, koliko sa psihologijom. Građani kao da općenito ne vole glasati pa se i na druge izbore jedva odlučuju izaći. I to je zapravo najzanimljivije jer ih se neposredno tiču, dok je EU nešto još daleko i strano. Na opće parlamentarne izbore u Hrvatskoj je 2016. izašlo tek 52.59%.
Možda li se reći da su glasači lijeni? Ne, bit će prije da u tome ne vide smisla.
Iz perspektive običnog glasača, tzv. malog čovjeka, iskustvo od gotovo tri desetljeća života u ovakvoj demokraciji kaže mu sljedeće: glasao ti, ne glasao – isto ti se piše. Jedna stranka je kao i druga, jer svi su protiv nas malih. Samo obećavaju a kad dođu na vlast, počinju se ponašati sasvim drugačije. Svi lažu, a bogme i kradu.
Očito, riječ je o nepovjerenju u političke elite, ali i samu demokraciju – fenomen koji je poznat i u drugim zemljama istočne Europe. Najgore je što su građani u pravu, jer činjenica je da se ovaj politički sistem samo zove demokratskim – ima osnovne demokratske institucije – ali vlast funkcionira po starom autoritarnom sistemu pa demokracija postoji samo kao prazna forma.
Eurobarometar pokazuje kako 79% ispitanika u Hrvatskoj nema povjerenje u političke stranke, a njih 64% nije zadovoljno funkcioniranjem demokracije.
Naime, bezvoljnim se glasačima čini da je glasanje jedna procedura koja možda i nije nepotrebna, ali u svakom slučaju nikoga ni na što ne obavezuje.
Ne treba zaboraviti da demokracija nikad nije stanovala u ovim krajevima i da se autoritarne tradicije nije lako riješiti kako u političkom tako naročito u psihološkom smislu pa se to odražava i na ove izbore.
Ovome treba dodati da mnogi građani bivših socijalističkih zemalja podržavaju jake vođe. U demokratskoj proceduri treba saslušati razne ideje i programe, vagati argumente i donositi odluke. Demokracija je komplicirana.
Ali ako postoji vođa kojem vjeruješ, ništa od toga ti ne treba. U istočnoj Europi Vladimir Putin zapravo je sve popularniji, kao i njegovi sljedbenici Viktor Orban ili Jaroslaw Kaczynski.
Ova pojava neliberalne demokracije bila je potpuno nepredviđena. A osobito zabrinjava činjenica da je proizašla iz same demokracije (doduše, one tranzicijske).
Možda suštinsku razliku između odnosa prema glasanju na istoku i zapadu u EU, koja očito još postoji, najbolje pokazuje nedavno istraživanje Eurobarometra: primjerice, više od pola Slovaka neće izaći na izbore za Parlament EU jer misle da njihov glas “ništa ne znači” – dok su glasači u Danskoj uvjereni da je njihov glas ne samo važan, nego je glasanje njihova demokratska dužnost.
Svi koji su bili uvjereni da je nakon 1989. u socijalističkim državama bilo dovoljno promijeniti politički sistem da bi transformacija društva uspjela, jako su se prevarili kad nisu uzeli u obzir faktor vremena.
Sistem se doista može promijeniti preko noći – ali ne i navike, tradicija, običaji i sve ono što nazivamo mentalitetom. Sociolog Ralph Dahrendorf napisao je da za promjenu političkog sistema treba šest mjeseci, za transformaciju ekonomskog sistema šest godina, a za promjenu društva – šezdeset godina.
Ako budućnost EU ovisi o glasačima u Hrvatskoj i istočnoj Europi, slabo joj se piše.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.