novinarstvo s potpisom
Ove godine se, raznim manifestacijama, obilježava trideset godina od pada Berlinskog zida. Prigoda je to da se susretnemo sa stvarnošću hrvatske nacije i sa stvarnošću hrvatskog nacionalnog subjekta.
Pad Berlinskog zida povijesni je događaj, on ima realnu dimenziju, jer se uistinu zbio, i simboličko-interpretativnu, jer se neprestano zbiva u formi tumačenja procesa koji su doveli do tog događaja, ali i procesa koji su nastali tim događajem.
Padom Berlinskog zida je, kada se svede na bitno, započeo proces demokratizacije u zemljama u kojima nije postojala demokracija, ali i integracijski procesi, jer demokracija ne osamljuje.
No, kao što se svaka ljudska stvarnost sastoji od onoga što jest (zato i jest stvarnost), ali i privida (onoga što se pokazuje stvarno, ali to nije jer krije neku drugu stvarnost), tako se i demokratizacija, budući da se tiče ljudskog svijeta, odvija unutar dijalektike stvarnosti i privida.
Nije, naime, u svim državama koje su padom Berlinskog zida nastale kao demokratske države, stvarnost demokracije na takvoj razini da bi ih se uistinu moglo smatrati demokratskim državama.
Moguće je da država u formalnom smislu bude demokratska, ali da u ontološkom i u antropološkom smislu bivstvuje kao privid demokracije. Tu mogućnost je, na našu žalost, Hrvatska iskoristila.
Hrvatska je demokratska zemlja, ali, budući da formiranjem suvremene hrvatske države nije formiran i hrvatski humani nacionalni subjekt, nego je uskrisio patološki nacionalni subjekt, demokracija se zbiva kao privid koji patološkom nacionalnom subjektu daje prostor opstanka.
Patološki nacionalni subjekt naciju hipostazira, pretvara je u živi organizam, promatra je kao vrhunaravni entitet koji osjeća, entitet koji uzvraća i prima ljubav, entitet koji je stoljećima spavao i u snu nadmašio Trnoružicu, entitet koji je probuđeno oživio zaljubljenim cjelovom jednog viteza (u našem slučaju taj vitez je Tuđman) itd.
Patološki nacionalni subjekt barata prividom i snovima, neistinama i konstrukcijama, ali zato izaziva realne i brutalne posljedice za istinski formiranog nacionalnog subjekta, a taj istinski nacionalni subjekt zna da je nacija, kako to piše Yuval Noah Harari u knjizi za koju gotovo svi kažu da su je pročitali – “21. lekcija za 21. stoljeće“, zapravo metafora i ta metafora ne pati, ne veseli se, ne podnosi nepravdu, ne nanosi nepravdu, ne započinje ratove…
Nacija je metafora, a ne organizam. To zna istinski nacionalni subjekt, on stoga i jest nacionalni subjekt jer ne negira stvarnost nacije.
U istinskom nacionalnom subjektu prebiva identitet nacije, a da nacija ne gubi na metaforičkoj snazi.
U patološkom nacionalnom subjektu nacija je organizam koji pati i raduje se, ostvaruje ratne pobjede, donosi materijalni probitak i prezire one koji u naciji vide metaforički izvor identiteta koji se otvara prema drugom metaforičkom identitetu, bez osvajačkih ili osvetničkih aspiracija.
Padom Berlinskog zida u Republici Hrvatskoj je nastala pala demokracija, demokracija po mjeri patološkog nacionalnog subjekta. Razumljivo je da taj patološki nacionalni subjekt prezire povijesna zbivanja, on povijest želi prevrednovati i dati joj eshatološku dimenziju, jer patološki nacionalni subjekt sebe poima svetim, a svoju povijest tumači kao povijest spasenja za odabrane, za one koji naciju, u vlastitoj patologiji, hipostaziraju.
Zar nije pala demokracija kada se nastanak suvremene Republike Hrvatske ne veže za povijesne procese, konkretno za povijesne procese koji su doveli do pada Berlinskog zida, nego se stvara mitski početak države i državu se dovodi u bliski odnos, gotovo roditeljski u pravom biološkom smislu, s Franjom Tuđmanom?
Zar nije pala demokracija na djelu kada se privatizacijska pljačka ne sankcionira, nego se prepušta u sveti ritam mitskog poimanja vremena i isticanja nacionalnih heroja i presudnih bitaka za našu opstojnost?
Zar samim time nismo heroizirali i pljačku?
Zar nije pala demokracija na djelu kada se heroizira generala koji je činio zvjerstva, i zbog tih zvjerstava je osuđen, u Gospiću i Medačkom džepu?
Zar uistinu netko smatra, a da nije poslušnik uskrslog patološkog nacionalnog subjekta, da se za njegovu slobodu borio netko time što je počinio zločine?
Ne, ne i ne! Tisuću puta – ne!
Sloboda se ne stvara zločinima, sloboda se ne brani zločinima. Nacija, budući da je metaforička datost, ne umije patiti, ne može je se usmrtiti, ali se usmrtiti može i patnji se može izložiti konkretnog čovjeka, konkretnog pojedinca.
Svaki, patnji izložen pojedinac, istinski je patio. Ne postoji patnja nacije, ali postoji patološkim poimanjem nacije motiviran zločin.
Zločinci ne pripadaju naciji, svi zločinci pripadaju zločinu.
U povijesnom smislu je moguće izreći konačne povijesne sudove, moguće je govoriti o obrambenom ili osvajačkom ratu, ali je, isto tako, jasno da obrambeni rat nije vodio onaj tko je činio zločine, on je u ratu činio zločine.
U povijesnom smislu je moguće izreći konačne povijesne sudove o Franji Tuđmanu, ali ti konačni povijesni sudovi pretpostavljaju procese demitologizacije.
Dok se ne izvrši demitologizacija, ne pripadamo povijesti.
Često se čuje kako je Franjo Tuđman zaslužan za stvaranje Hrvatske i kako se trebamo vrati Tuđmanu. Nema strašnijeg poziva od poziva povratka u prošlost, pogotovo ako je ta prošlost, zamijenjena mitom.
Franjo Tuđman je povijesna figura koja je djelovala u tadašnjim povijesnim okolnostima, a njegovo djelovanje je izazvalo lanac uzročno-posljedičnih veza koji je rezultirao sadašnjim stanjem u pravosuđu, javnoj upravi, radnom zakonodavstvu, poštivanju ljudskih prava…
Pozivati se na Tuđmana, znači pozivati se na još jedan, samo brutalniji, slijed istog uzročno-posljedičnog lanca koji je doveo do ovog stanja.
Država koja je osuđena na ponavljanje, država koja nije u stanju izreći konačne povijesne sudove, nego se prepušta mitu i mitologiziranju, nije demokratska država, ona to tek treba postati.
A to može i to mogu učiniti samo oni koji demitologiziraju patološki nacionalni subjekt.
Trideset godina nakon pada Berlinskog zida Republika Hrvatska živi između mita i povijesti, a to je stanje poludržave.
Republici Hrvatskoj treba povijest (i povijesni Tuđman), Republici Hrvatskoj treba izlazak iz prokletstva uskrslog patološkog nacionalnog subjekta.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.