Dragi Rade, nije vrijeme za odlaganje svirale

Lijepo je zasvirit’, ali i za pas zadjeti!

Ovom narodnom poslovicom koju je znao čuti od svog oca Danila, Rade Šerbedžija najavio je skoro opraštanje od svoje publike kojoj je – u vrijeme korone – neočekivano podario govor poezije.

Sudeći prema bezbrojnim reakcijama na njegove filmiće, Rade Šerbedžija je podjednako osvojio one starije koji su dobro poznavali njegov dar za govor poezije, koliko i novu, mladu publiku, počastivši nas sve (putem svog službenog kanala) intimnim obraćanjem gotovo svake večeri.

Poznavajući ovog sjajnog glumca dugi niz godina, nemalo sam se iznenadila prvim videom koji je snimio sam, boraveći u samoizolaciji u svom riječkom stanu. Iznenadila, jer znam da nije vičan ni tehnici, ni društvenim mrežama. Ali povod je bio toliko jak…

S mobitelom u ruci, Rade Šerbedžija, u tom prvom videu krenuo je stanom, zadržavajući se pred uokvirenom fotografijom Krleže, koja je očito dio njegove prtljage na putovanjima svijetom.

”Dragi moj Krleža, evo prošla je ponoć, već je odavno 26. ožujka… sjedim u mom stanu, noć je… Kroz prozor vidim Hrvatsko narodno kazalište Ivan plemeniti Zajc… U Zagrebu je bio potres… 5.6… katastrofa…

S mobitelom u ruci, Rade Šerbedžija, u tom prvom videu, krenuo je stanom zadržavajući se pred uokvirenom fotografijom Krleže, koja je očito dio njegove prtljage na putovanjima svijetom. ”Dragi moj Krleža, evo prošla je ponoć, već je odavno 26. ožujka… sjedim u mom stanu, noć je… Kroz prozor vidim Hrvatsko narodno kazalište Ivan plemeniti Zajc… U Zagrebu je bio potres… 5.6… katastrofa… U svijetu vlada kuga…”

Vlada kuga u svijetu…

A ja govorim Arsenovu pjesmu, tebi i mojim prijateljima…:

Popodnevna pjesma
Upućujem ovu lijenu, popodnevnu misao, nježnu i pohotnu,
u ono dvorište u kojem sam vas viđao, draga susjedo, 1957. godine,
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće
utopljene u šibenskoj jugovini,

u gradu koji je postao moja bolnica.
a mojom napola razbuđenom glavom kolali

prvi tramvaji
plavi i uspavani…”

Vodi nas tako Rade Šerbedžija, onim svojim prepoznatljivim glasom koji slušamo desetljećima, samo sada zrelijim i uvjerljivijim, meandrima Arsenove pjesme… S čašom vina u ruci, on tako besprijekorno izgovara svaku riječ, misao, sve je autentično… kao da su pedesete bile jučer.

Rade Šerbedžija nije samo glumac. On je kompletan umjetnik koji kad govori poeziju ili prozu ne samo da režira svoje obraćanje publici, već – uvjerena sam – vidi i nas kako pognuti nad ekranima pozorno slušamo ono što nam govori. U stanovima iz kojih nećemo izići dva mjeseca…

Prvi video emitirao je 31. ožujka, na kraju dvotjedne izolacije u Rijeci i pred odlazak u Fažanu, gdje se narednih dana sastao s obitelji.

Na okupu, ali ponovo još neko vrijeme svatko u svojoj izolaciji, našli su se njegova supruga, redateljica Lenka Udovički, kćerka glumica Lucija Šerbedžija s djecom koji su stigli iz Zagreba gdje im je u potresu stradao dom… pa najmlađa kćerka Milica Šerbedžija, studentica glazbe u Liverpoolu, koja je odmah po dolasku preuzela kameru odnosno mobitel, pa se Rade Šerbedžija mogao prepustiti poeziji.

Svaki novi video ima uvodni dio u kojem on govori o situacijama na koje ga podsjećaju pojedini tekstovi. Pa tako gledatelj, više nego iz ijednog intervjua u kojem novinari često i ne znaju postaviti pravo pitanje, doznaje mnoštvo intimnih razmišljanja i simpatičnih anegdota, kojima nam veliki glumac postaje blizak, poput pravog prijatelja…

I dramaturgija izbora pjesama je izuzetna! Ništa tu nije slučajno.

Pa je tako, među prvim obraćanjima, Rade Šerbedžija govorio Arsenovu ”Ne daj se, Ines”. Pjesmu koju je snimio pedesetak godina unatrag i na koju su ”otkidale” sve generacije tadašnje publike.

Pratili smo Radu i Ines na Arsenovim koncertima na kojima mu je bio čest gost, a onda i učestalim Radinim koncertima gdje je Ines bila obavezni bis!

Svaka je žena u tim trenucima htjela o sebi misliti kao o Ines, a svaki muškarac je sebe čuo u glasu Šerbedžije.

Video s Radinom Ines danas, svjedoči o vremenu u kojem živimo. Rade pije vino, govori poznate nam stihove, a na rukama ima gumene, kirurške rukavice.

I kad neke druge generacije posvećeno budu slušale ove snimke, možda će zavidjeti nama koji smo živjeli u vrijeme korone, dijelili istu atmosferu i premijerno slušali ovu ozreljenu Ines. Jer, drugu oni neće ni poznavati…

Svaki novi video ima uvodni dio u kojem on govori o situacijama na koje ga podsjećaju pojedini tekstovi. Pa tako gledatelj, više nego iz ijednog intervjua u kojem novinari često i ne znaju postaviti pravo pitanje, doznaje mnoštvo intimnih razmišljanja i simpatičnih anegdota, kojima nam veliki glumac postaje blizak, poput pravog prijatelja

Trebalo je dočekati ove godine da vas Arsenova pjesma, u interpretaciji Rade Šerbedžije, potrese duboko, na neki novi način.

Jer razlika kad Rade govori poeziju na koncertima i ova kada vas gleda okom kamere – ogromna je! U dvorani morate zatvoriti oči, slušati samo njegov glas i stihove da bi vam bio bliži; a ovdje, svake večeri, imate poeziju i njenog interpreta samo za sebe! On vas gleda, jedan na jedan, govori samo vama:

Znam da će još biti mladosti/ Ali ne više ovakve u prosjeku 1938./ Ja neću imati s kim ostati mlad/ Ako svi ostarite i ta će mi mladost/ Teško pasti…

I vi mu vjerujete!

Ciklus video zapisa koji nastaje u Fažani jednako je impresivan. Tu je Rade slobodniji. U početku se javlja iz sobe ili kuhinje, pa onda žurno hoda ulicama Fažane, ili živopisnim istarskim krajolicima, puteljkom kroz bjelogoričnu šumu, kroz vinograde, uz more…

Njegov je govor sugestivan, čini vam se da su stihovi i proza nastali sad, baš za ovaj trenutak u kojem ga slušamo. Govor je to od kojeg vas podilaze žmarci.

Većina zapisa snimljena je u jednom kadru, što znači da glumac i kamerman moraju disati kao jedan. Jer, snimka nije statična, ona prati glumca u korak, često ga hvata s leđa, a onda joj on pomaže pogledom preko ramena unoseći se potpuno u kameru, a snimateljica hrabro i postojano zadržava kontrolu nad krupnim planom, s preciznošću i razumijevanjem! Majstorica kamere je kćerka Milica.

Prirodni je to dar! Na kojem joj već sad mogu pozavidjeti i profesionalci.

Atmosferu svojih videa Rade Šerbedžija boji glazbom. Snimkama velikog gitariste i prijatelja Miroslava Tadića i violinistice Yvette Holzwarth iz Los Angelesa, a onda uživo, nastupom sjajnog violinista Antuna Stašića, iz banda Zapadni kolodvor.

Ta je glazba treći krak-temeljac ove neočekivane serije umjetničkih djela Rade Šerbedžije, kojima je svojim talentom i karizmom doslovce ispunio prazninu kulturnih događanja uživo.

Publika ga prati sa svih kontinenata, piše mu, šalje svoje filmiće… reagira emotivno, uz stalnu molbu da nastavi. Svjesni, vjerujem, da je ovo bilo vrlo posebno razdoblje u kojem je jedan veliki glumac imao potrebu za gledateljima koji razumiju njegov jezik i njegove emocije.

Takva sretna vremena u kojima se u užitku nađu dva pola kao partneri u igri – ne traju dugo. Toga je Rade Šerbedžija svjestan, pa svako toliko ubaci koju rečenicu, najavljujući rastanak.

Kao onu (s početka ovog teksta) kojom je citirao oca Danila.

Vjerujem da malo ljudi, pa i starijih, u potpunosti razumije ovu narodnu poslovicu. Potražila sam značenje na internetu, ali ga nisam našla.

No ja ju poznajem od djetinjstva, kad mi je mama – iako smo živjeli u gradu – dočarala atmosferu koja se u narodnoj poslovici krije:

”Lijepo je posvirit’, ma i za pas zadjenuti”, govori o seoskim običajima da pastiri, sviralu ili frulicu koju su sami izrađivali od bazgova drva, nose za pasom, odnosno nakon sviranja zadjenu iza tkanog pojasa koji im je držao suknene hlače.

Pratili smo Radu i Ines na Arsenovim koncertima na kojima mu je bio čest gost, a onda i učestalim Radinim koncertima gdje je Ines bila obavezni bis! Svaka je žena u tim trenucima htjela o sebi misliti kao o Ines, a svaki muškarac je sebe čuo u glasu Šerbedžije

Izreka je u narodu išla na račun onih koji su previše govorili, pa bi im (najčešće stariji) rekli neka ”za pas zadjenu sviralu”!

Uvjerena sam da nije vrijeme za odlaganje svirale. Dapače, Rade Šerbedžija, svakim novim videom priča sve dublje skrivene priče, a dijapazon tekstova koje zna napamet, naprosto je fascinantan.

Kad samo promislim da je sve te godine života i glume na stranom jeziku on u glavi i duši nosio ovo blago, kao teret i kao dragocjenu popudbinu!

Ovo vrijeme izolacije donijelo je olakšanje i njemu samom iz kojeg je provalio govor poezije poput izvorske vode…

U tim stihovima i proznim rečenicama, u tuđim i svojim riječima, Rade Šerbedžija, sebi i nama, sad otkriva nova značenja.

Hvala, Rade!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora