I 5.8. i 8.5. imaju biti dan sućuti prema svim žrtvama rata

Uvijek postoji mogućnost da netko do sada još nije pročitao riječi koje ću zato opet prepisati:

“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednie i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Vlastiti stav prema sadržaju ili emocija potaknuta nekim riječima kod mnogih ljudi ovisi o tome tko ih je izrekao. Za citirane rečenice ja sam uvjeren da imaju univerzalnu snagu. Zato čitatelju kojem su one možda do sada bile nepoznate predlažem da ih ponovo pročita i zauzme prema njima vlastiti stav ne znajući im autora.

Neka o njima razmišlja u kontekstu “naših” ratova koje, opći je dojam i činjenica, nismo u stanju završiti i zaključiti ni 25, ni 75 godina od njihova prestanka. A tek onda neka ispita da li na prihvaćanje ili odbijanje tih rečenica ikako utječe činjenica da su prepisane iz pisma koje je u svibnju 1995. godine, u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, objavila Hrvatska biskupska konferencija s potpisima svih hrvatskih biskupa.

Naknadno pročitavši te riječi ja sam osjetio ugodno iznenađenje, utoliko više što one proteklih desetljeća nisu zaživjele kao načelo u djelovanju i propovijedima većine hrvatskih biskupa kad je riječ o ratovima i prevladavanju zla i ljudskih patnji koje oni stvaraju i donose.

Nedosljednost unosi zbrku u misli, emocije i djela, ona nas uništava i ubija. Ona je jedan od glavnih uzroka što duhovi nikako da se razoružaju. Pritom nipošto ne mislim samo na crkve i njihove biskupe

One nisu crkvena zapovijed, ali su dobrodošao putokaz i upravo s obzirom na to tko ih je napisao i potpisao, mislim da imam pravo uzimati ih kao mjerilo kršćanske i ljudske ispravnosti onoga što danas izgovaraju ti isti biskupi ili njihovi nasljednici. A isto tako i političari.

I zaključujem da su ovoga kolovoza u Kninu i govori političara, a osobito onaj hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, kao i propovijed nadbiskupa Barišića, bili u dobroj mjeri na tragu te biskupske preporuke iz 1995. godine.

U svibnju 1995. biskupsko je pismo također progovorilo o našoj nesposobnosti zaključivanja jednog rata, što izaziva drugi. Upravo su oni u izravnu vezu doveli prošli Drugi svjetski i tada još trajući Domovinski rat, potpisavši sljedeće:

“Suprotni stav prema žrtvama rata koji se kod nas sustavno i službeno provodio kroz pedesetak godina, po kome su žrtve samo na jednoj strani a krvnici samo na drugoj strani, raspaljivao je osvetničke misli i nakane, o čemu tako tragično svjedoče i sadašnje žrtve rata nametnutog Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako naše ratno poglavlje nije završeno pred pedeset godina, kao kod drugih naroda. Duhovi se nisu razoružali…”

Najmanje je važno što ja osobno mislim i osjećam kada čitam što je ove godine 5. kolovoza propovijedao sisački biskup Košić.

Ali, riječi koje je u svibnju 1995. domislila i potpisala katolička crkvena hijerarhija u Hrvatskoj o težini i važnosti “žaljenja žrtava druge zajednice i priznanja krivnje u vlastitoj zajednici” kao i o “raspaljivanju osvetničkih misli i nakana” stavom da su “žrtve samo na jednoj, a krvinici samo na drugoj strani” itekako mi mogu poslužiti kao mjerilo za prosudbu sljedećih, međusobno kontradiktornih Košićevih rečenica:

“Naše branitelje i sve nas ne smeta što se u javnosti iznose i stradanja druge strane jer svaki će čovjek zaplakati kad vidi patnju malih i nevinih ljudi, staraca, žena i djece. Međutim, sve nas smeta što se namjerno umjesto patnji naših hrvatskih ljudi koji su trpjeli 4 godine zvjerska zlodjela onih koji su izveli agresiju na Hrvatske iznose patnje koje su 4 dana trpjeli oni koji su bili uz okupatore.”

Nedosljednost unosi zbrku u misli, emocije i djela, ona nas uništava i ubija. Ona je jedan od glavnih uzroka što duhovi nikako da se razoružaju. Pritom nipošto ne mislim samo na crkve i njihove biskupe.

Nakon ovogodišnje kninske proslave koja je napokon bila oplemenjena snažnim notama priznanja i sućuti i za patnje one druge, u ratu pobijeđene strane, mogle su se čuti zamjerke predsjedniku Milanoviću što je jasno izrekao da je 5. kolovoz dan koji se slavi.

Da se mene pita, ja bih sve ratove u prvom redu komemorirao i sve obljetnice bitaka, pobjeda i poraza pretvorio u oplakivanje zajedničkih jada i nesreća koje rat svima donosi.

Ako će datum 5. 8., hrvatski Dan pobjede i sloma velikosrpske politike, agresije i okupacije biti u prvom redu ili čak isključivo samo komemoracija uz ispriku i sućut prema svim žrtvama, onda to mora biti i 8. 5., Dan pobjede nad nacizmom i fašizmom

Ne jedanput isticao sam kao primjer Ratni requiem Benjamina Brittena. Na praizvedbi djela 1962. godine, u novoj katedrali u Coventryju podignutoj na mjestu stare koju su 1940. razorili njemački bombarderi, engleski tenor i njemački bariton su rame uz rame pjevali stihove Wilfreda Owena u kojem je taj pjesnik i vojnik poginuo u Prvom svjetskom ratu nedvosmisleno izjednačio jad i nesreću vlastite pogibije i svojih sunarodnjaka s onom ubijenih neprijatelja.

Stoga i od tih kritičara zahtijevam samo dosljednost.

Ako će datum 5. 8., hrvatski Dan pobjede i sloma velikosrpske politike, agresije i okupacije biti u prvom redu ili čak isključivo samo komemoracija uz ispriku i sućut prema svim žrtvama, onda to mora biti i 8. 5., Dan pobjede nad nacizmom i fašizmom.

I taj dan ima biti komemoracija u kojoj će antifašistički pobjednici žaliti i suosjećati sa svima koje je ubila njihova strana, kako krivima, tako i nedužnima.

Onda se i tog dana treba čuti i za patnje druge strane, osobito još uvijek živih svjedoka, djece iz kolona križnih puteva kao i djece i unuka pobijenih očeva i djedova, bilo krivih, bilo nedužnih.

Ili su u Hrvatskoj poput čudnovatih kljunaša rijetki ljudi koji mogu jednako slaviti obje ove pobjede, a s jednakim pijetetom i sućuti žaliti za svim žrtvama, priznati i okajati sve zločine i svaki rat demitologizirati kao opću, svima zajedničku i neželjenu nesreću?

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Ako će 5. 8. biti samo dan za sućut prema svim žrtvama rata, onda to vrijedi i za datum 8. 5.).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora