Komemoracija u Gruborima ima smisla ako se vrate Srbi

Čini se da će, zbog čina odlaska ”visokih dužnosnika” u Grubore u utorak 25. kolovoza, mnogi prvi puta čuti za to opustjelo, zaboravljeno selo nadomak Knina, dok će neki prvi puta htjeti čuti za zločine počinjene nad srpskim civilima.

Mnogi će, dakako, negodovati, uspoređivati broj žrtava, ”naših” i ”njihovih”, i da tih 24 stanovnika Plavnog i njegovih zaselaka ubijenih od 6. kolovoza do početka rujna 1995. ne zaslužuje ”kompromitaciju Hrvatske i njezine specijalne policije”.

Istina, u utorak je predsjednik Republike rekao da je prvi put o Gruborima čitao 1995. u New York Timesu. ”Razmišljao sam što je tu gore, je li nešto što graniči s moralnom katastrofom, a to još uvijek nije, nešto što je zlo samo po sebi gore od banalnosti zla, ili šteta koju je to nanijelo hrvatskoj državi”.

Ako se njegova razmišljanja mogu uprostiti, po njegovim riječima je ipak gora ”moralna katastrofa”. ”Moralna katastrofa” njegovana je od vlasti i podržavana od pravosuđa, neovisnog. Od morala. Njezine posljedice i danas, dvadeset pet godina kasnije, živimo.

Pred kućom u jednom zaseoku sjedi slijepa starica. Lastavice su izgradile gnijezdo na mjestu na kojemu je bilo uništeno staro. Starica kaže: ”Vratile su se lastavice, još samo da se vrate ljudi. Jer, lastavice se ne vraćaju na mjesto koje si im uništio, a evo, ove su se vratile”

Mnogi će prvi puta čuti za Plavno, u kojem danas živi tek tridesetak stanovnika, a do 1995. ih je živjelo oko 1.800.

”Osim žaljenja za stradalima na ovom mjestu, uzdat ćemo se da će se neki vratiti ovdje i obnoviti svoje domove, a mi imamo dužnost pomoći im u tome da stvore pretpostavke za dostojanstven život”, poručio je u utorak Milorad Pupovac.

Da bi se stvorile ”pretpostavke za dostojanstven život” još se davne 1769. potrudio Dositej Obradović, srpski preporoditelj koji je učiteljevao u Plavnom. O Dositejevom boravku u Plavnom danas tek ponešto zna koji bivši student jugoslavistike ili južnoslavenske književnosti ili slavistike.

On je za vrijeme boravka u Plavnom, u crkvenoj bratskoj kući kod hrama svetog Georgija, osnovao prvu školu u kojoj je podučavao Plavanjce pismenosti. Krajem zime, 1770. godine, tu je završio i svoje djelo ”Ižica”. Bratska kuća pored hrama obnovljena je 1989., a na spomen ploči povodom 220. godišnjice od Dositejeva boravka u Plavnu, uklesan je ovaj autobiografski zapis:

”Kad sam se vratio iz Azije male i Grecije dođem u Dalmaciju za čiti gde decu. Izaberem neko planinsko, okolo predivni i široki dolina, sasvim pristojno mesto zovemo Plavno. Tu se ostanovim i skupim dosta dečice. V školje mojej suštej pri cerkvi svjatoga velikomučenika Georgija pobedonosca, menti vo jeromonasjeh Dositej Hopovski.”

Zapis sam pročitala ”za Spasovdan” 1997.

Mirovni aktivisti su organizirali dolazak u Plavno i obilazak sela: razrušenih i praznih. S Nelom Pamuković iz Centra za žene žrtve rata i Evom Zillen iz švedske organizacije Kvinna till Kvinna stojimo u hramu, a s voštanice omotane u komadić starih novina curi vrući vosak. Tek se desetak ostarjelih seljana, pristiglih i iz okolnih zaselaka, okupilo na bogosluženju.

Penjem se s Mišom Rogošićem na zvonik i povlačimo užad. Sa zvonika hrama prvi puta nakon rata oglasila su se zvona, a uplašeni golubovi izletjeli iz svojih skloništa k nebu.

S nekim ponosom silazim niz zvonik.

U Grubore su me odveli Mirjana i Igor Galo. Bit će da je bila 1997. godina, proljeće.

Oboje već od polovice kolovoza 1995. iz Pule redovito odlaze u Liku. S njima su i Nešo, Mokica i Gordana. Pomažu ljudima. Ono malo ljudi, koji su ostali u svojim mahom razrušenim ili opljačkanim domovima. Uplašeni, stari i sami.

Igor dijeli kruh, Mirjana previja glavu baki. Ljuta sam na njezine koji su je ostavili u ”nigdini”, a ona nije htjela ”sa svoga praga”.

U Gruborima mi pokazuju mjesta ubijanja. Ne mogu pogledati u bunar. Iz ruševnih kuća iznikle mladice.

Čini se da će, zbog čina odlaska ”visokih dužnosnika” u Grubore u utorak 25. kolovoza, mnogi prvi puta čuti za to opustjelo, zaboravljeno selo nadomak Knina, dok će neki prvi puta htjeti čuti za zločine počinjene nad srpskim civilima

Sve je zabilježeno, ali koga zanimaju ubojstva i pljačke? Prešutne dozvole – ”moralna katastrofa”, ohrabruju daljnja paljenja i pljačkanja.

”Zašto su uništili školu?” pitam dok stojim u knjižnici čije su knjige pobacane na podu. Ćirilične i latinične. Polica nema. ”Da se Srbi ne vrate!”

Igor bilježi kamerom svaku kuću i zapisuje, iz tjedna u tjedan. Kuće koje su bile ”cijele” na fotografiji snimljenoj mjesec dana ranije, danas su ruševine. I one na kojima piše: Hrvat, useljeno!

Pitam se je li rat završio. Pitam se, gledajući oca koji je zaustavio automobil zagrebačke registracije i skida okvire prozora s jedne kuće kakvu moralnu pouku daje desetogodišnjem sinu koji stoji uz njega.

Pred kućom u jednom zaseoku sjedi slijepa starica. Lastavice su izgradile gnijezdo na mjestu na kojemu je bilo uništeno staro. Starica kaže: ”Vratile su se lastavice, još samo da se vrate ljudi. Jer, lastavice se ne vraćaju na mjesto koje si im uništio, a evo, ove su se vratile”.

Ako odlasci na mjesta stradanja učine da se vrate ljudi, odlazak u Grubore ima smisla.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Veliki rasjed Banija/Banovina
    •  Inventura: razmislimo gdje nam je mjesto i što nam je važno
    •  Leptiri čeličnih krila
    •  Očevi i sinovi. I poneka majka
    •  Dečki dečkima oči ne vade
    •  Sabor ne smije biti loš film koji se stalno vraća na početak

> Svi tekstovi ovog autora