Isusovo došašće

Po gradovima izloga je, ulica i trgova načičkanih svjetlucavim žaruljicama, po dućanima bljeskaju božićni uresi što u našim domovima staraju blagdanski ugođaj. K tomu još jaslice s ljepuškastim anđelčićima i ovčicama, miris blagdanska jela, palucava svjetlost svijeća, božićne pjesme i kakav američki film with Christmas spirit dobre volje i zajedništva, potom uzajamna darivanja – i eto nam proslave Isusova rođendana.

U običajima i ugođajima, u ljudskoj potrebi za skladom i pozitivnim emocijama – u svemu tome dotičemo našu predodžbu o Isusu, o tome što On znači. No, takva predodžba može biti izložena opasnosti da i sama bude puki predmet trgovine. Roba, ma bila i suptilnija od ukrasa za bor ili figurice Isusa, nedostatna je da pobudi u nama osjećaje kakve je kadro pobuditi rođenje djeteta u našoj obitelji. Božić je više od slavlja davnoga Isusova porođenja. On jest njegovo ponovno rođenje. Svakako liturgijsko, no, dopustimo li, i zbiljsko: usred naših svakodnevnih briga i razbibriga, povjerenja i krzmanja rađa se novina svega.

Crkvene propovijedi, radijske i televizijske emisije sve okreću se božanskom Djetešcetu pozivajući nas izravno ili neizravno da mu izrazimo privrženost. Teološki credo nudi nam Isusovo rođenje kao prekretnicu u ljudskoj povijesti, kao dar slobode od ljudske uvjetovanosti. Otkupljeni Isusovom smrću i uskrsnućem, ne bi više trebalo da budemo pod zakonom grijeha. A ipak, opetovano mu se vraćamo, pa se ispovijedamo, barem o Božiću, pa opet podliježemo, ispovijedamo se… nikad se zapravo ne trudeći doista pokušati razumjeti što jest ta sloboda zbog koje je Isus rođen i radi koje je umro.

Isus se rađa usred našega bića ili njegovo rođenje doista nema značenja. Ravnodušnost i površnost su, jamačno, besplodnije od razumske nevjere

Isus se zalud rodio ukoliko nije više od predmeta našeg uvjerenja, odnosno ukoliko nije sadržaj našega povjerenja. Uvjerenje je naša ”vjera u” to da je Isus naš Spasitelj i Otkupitelj, a povjerenje – pouzdanje koje nas stavlja u odnos s Njegovom osobom, odnosno s procesom našega vlastitog otkupljenja.

Folkloristički i moralistički sadržaj religije može nas izložiti opasnosti idolopoklonstva: kada Isus doživljavamo kao zbilju od koje, obraćajući joj se za pomoć, očekujemo intervenciju, kada je On za nas predmet a ne sadržaj naših pobožnosti, i prema Njemu možemo imati idolopoklonički odnos. Isus se rađa usred našega bića ili njegovo rođenje doista nema značenja. Ravnodušnost i površnost su, jamačno, besplodnije od razumske nevjere.

Isus se zalud rodio ukoliko postojano ne odgovaramo na pitanje što ga jednom postavio svojim učenicima i prijateljima: ”A vi, što vi kažete tko sam?”. Pritom ne očekuje da mu odgovorimo isto što i Petar, nego poput njega: osobno, odgovorno i angažirano.

Isus nam nije dao niz pravila po kojima nam se valja ponašati eda bismo zadobili Božju milost – što je tek suptilnija inačica trgovinske razmjene – nego nam je pokazao put slobode kakvom je sam živio.

Čitamo li u evanđeljima čemu je Isus poučavao pripovijedajući parabole, zapazit ćemo da trajno provocira, uznemiruje. Ne stoga da bismo prihvatili njegove odgovore – artikulirane ne toliko riječima, koliko očitovane životom – nego da bismo učili propitivati i da bismo reagirali.

Isus je zalud rođen ukoliko s njegovim rođenjem ne biva uvijek iznova rađana mogućnost da svakoga dana budemo izazvani. Ne tek da činimo dobra djela, da praštamo, volimo bližnje i daljnje, strpljivo podnosimo nevolje. Više od toga: da uđemo u radost Kraljevstva Božjega, u radost koja izmiče logici svijeta kakvu poznajemo.

Čovjek koji nije kadar otvoriti srce na djetetov osmijeh, nije se kadar otvoriti Božjemu, nije kadar uspostaviti odnos sa samim sobom kao s djetetom Božjim ni druge doživljavati kao braću i sestre

Nije li Isus krajnja referencija naše ljudskosti, ili, biblijskim rječnikom: čovjek koji je živio u skladu s vlastitim izvorom: kao ostvarena ikona Božja zato da bismo i mi tako živjeli? Ne da bismo ga tek oponašali, nego da bismo poput njega radikalno slijedili božansku logiku ”viška”: logiku nemoći moćnije od svake moći, logiku slobode, logiku obilja života smrti unatoč, logiku malenog djeteta. Bog i čovjek oduvijek su jedno. Bog nije izvan nas – on je sloboda našega bića onkraj prolaznih oblika i našega ega. Isus je bio jedno s Bogom da bismo to i mi bili.

Vjerujemo li da je Isus utjelovljenje božanskoga, da je on sama Božja prisutnost nama, ulazimo u odnos s Bogom bez moći: Bogom predanim poput malena djeteta, izloženim poput komadićka kruha na dlanu, nemoćnim poput čovjeka na umoru.

Već svemoć biblijskoga Boga skriva u sebi skriva posvemašnju nemoć. Moć njegove nemoći pristajanje je na malenost, krhkost i patnju, o čemu svjedoče Jona, Job, Izaija… Bog je više nego Svevišnji: bivajući onkraj ma kakve hijerarhije, on je – Svenižnji. Stoga i može biti u čovjeku, u kruhu, u smrti.

Marija nam Isusa pruža kao majušno dijete. Tek rođeno djetešce bez snage je ni glavicu pridignuti pa ga pri prematanju, podizanju, nošenju ili polijeganju treba cijeloga obujimati. Onaj tko drži sav svemir na svojim rukama, u Isusu biva posve predan ljudskom zagrljaju.

Bog u Isusu ne raspolaže nikakvom moći, nego prima moć našega osmijeha i naše nježnosti kojom ga prihvaćamo u naručaj. Vlastitu moć Bog prima našim prihvatom njegove nemoći.

Isusova nemoć kao djeteta položena u jaslice ista je ona nemoć kakvu je dragovoljno prihvatio kao zreo muškarac pribijen na križ. Stoga: tko Boga ne može primiti u naručje kao dijete, taj neće biti kadar prihvatiti ni Isusa na križu, a tko ne može primiti Isusa umrloga, neće ga biti kadar ni vidjeti uskrsnula.

Isusa zatvaramo u naše religijske obrasce, moralne zahtjeve i teološke konstrukcije, a on nam se, eto, nudi kao majušno dijete.

Bog i čovjek oduvijek su jedno. Bog nije izvan nas – on je sloboda našega bića onkraj prolaznih oblika i našega ega. Isus je bio jedno s Bogom da bismo i mi to bili. Želim nam svima da poput Isusa još za života otkrijemo naše jedinstvo s božanskim

Boga tražimo u njegovoj svemoći kojom će urediti svijet, ukloniti nevolje, ratove, bolesti i siromaštvo. Toliko smo kadikad revni u tom traženju da bismo najradije svemoć Božju svima pokazali na djelu. A Bog nam se nije objavio u dobro uređenu svijetu, ni u kraljevstvu pravednosti, mira i blagostanja, nego je svijet nama ostavio na brigu. Nemoć Božja izručuje nas našoj vlastitoj odgovornosti.

Upravo svojom nemoći Bog nas čini moćnima u našoj vlastitoj. Ne dolazi nam poput čarobnjaka da bi čarobnim štapićem rješavao naše probleme, nego kao onaj koji ih s nama dijeli i živi. Tako nas uči da se nosimo sa svojim neuspjesima i patnjom, sa svojim slabostima i ograničenostima. I tek nam u svojoj nemoći može biti bliz.

Držati maleno dijete u rukama posebno je iskustvo. Kada nas gleda, smiješi nam se ili maše ručicama, ne možemo a da se ne raznježimo. U našem naručju ono nas trenutno mijenja, preobražava. Ukoliko nismo psihički bolesni, nemoguće nam je priviti dijete na grudi i istodobno biti zatvorena srca. Kad primi majušno dijete u naručje, i najtvrđemu čovjeku zatitra osmijeh, a crte lica mu na trenutak postaju blažima.

Čovjek koji nije kadar otvoriti srce na djetetov osmijeh, nije se kadar otvoriti Božjemu, nije kadar uspostaviti odnos sa samim sobom kao s djetetom Božjim ni druge doživljavati kao braću i sestre.

Kada bismo Boga držali u svojem naručju, ni na koga se ne bismo mogli ljutiti, nikomu ne bismo mogli htjeti nauditi. Kada bismo Boga privili uza svoje srce, ništa nam ne bi značila ma kakva moć, ni vlastita ni tuđa.

A u svakom čovjeku, nekoć djetetu, nudi nam se Bog. Sam nemoćan, on nam pomaže da prihvatimo ljudsku nemoć kao bogatstvo u kojem se može očitovati moć njegove ljubavi. Srce njegove svemoći.

Želim nam svima da poput Isusa još za života otkrijemo naše jedinstvo s božanskim.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora