Bijeg Zorana Mamića kolektivno je djelo hrvatske vlasti

Nakon što je kao pravomoćno osuđena osoba u više navrata prelazio državnu granicu, odlazio u arapske zemlje, tamo sređivao svoje poslove, obavljao tko zna kakve transakcije, zatim se vraćao u zemlju, pa opet odlazio i opet se vraćao, tako da ga nitko nikad nije zaustavio, Zoran Mamić manirom je rutiniranog kriminalca konačno napustio Hrvatsku, konačno je pobjegao od zakona… Ili to baš i nije tako!

Odlazak su mu kao uglednoj osobi, pripadniku društvene elite, osobi obiteljski bliskoj političkoj i domoljubnoj oligarhiji, te simboličkom državotvorcu, aktivnim podešavanjem procedura omogućili iz barem dva ministarstva: pravosuđa i unutarnjih poslova, i iz barem dvije vlasti: izvršne i sudske.

Da će Zoran Mamić nakon presude pobjeći iz Hrvatske znao je svatko. Proizlazilo je to ne samo iz njegova karaktera, te iz odnosa prema djelu koje je počinio i zemlji čiji ga je sud osudio, nego je, mnogo gore i strašnije, bijeg iz zemlje nevidljivom tintom upisan u samu sudsku presudu.

Da nije tako, da nije sve očajno predvidljivo, i da nije samo mlađi, pristojniji i ljubazniji brat Mamić kriminalac od formata, nego je duboko kriminalna i struktura koja bi ga trebala izolirati iz zajednice, tako da čestite građane zaštiti od infekcije kriminalom, već bi ministri pravosuđa i unutarnjih poslova iz osjećaja moralne i društvene odgovornosti podnijeli ostavke, i na taj način upozorili građane da hrvatske vlasti imaju svijest o tome kakvo je zlo učinjeno ovoj zemlji kada se omogućilo Zoranu Mamiću da kao osuđen kriminalac pobjegne preko državne granice, i u susjednoj zemlji zatraži da tamo tobože i kobajagi služi zatvorsku kaznu. I da se kao dječarac, koji se tek sprema za kriminalca, s drugim dečkima igra zatvora.

Da nije tako, Ivan Malenica i Davor Božinović već bi, duboko posramljeni, podnijeli ostavke. Da nije tako, Građanski bi se nogometni klub Dinamo odavno oglasio, ne samo oko Mamićeva bijega iz Hrvatske, nego i oko činjenice da su dvojica osuđenih kriminalaca u tom klubu vodila financijske poslove, te poslove oko nabijanja napuhane mješinice po volovskim maksimirskim pašnjacima

Međutim, ponovimo to još jednom, procedure za koje odgovaraju dva vladina ministarstva, kao i sudske kazne, te odluke suda, prema kojima je kriminalac Mamić ostao savršeno slobodan čovjek, oboružan putnim ispravama, udešene su upravo tako da jedan simbolički državotvorac, domoljub i pripadnik društvene elite, da jedan takoreći akademik, koji je iznad svih akademija, da jedan princ Republike, pođe u Bosnu i Hercegovinu, odakle će slobodno i neometano nastaviti da upravlja svojim poslovima.

Time se, svjesnom odlukom hrvatskih vlasti i sudova, te barem dva vladina ministarstva, kazna na koju je osuđen Zoran Mamić preraspoređuje na zajednicu, koja će je kolektivno odslužiti, koja će kolektivno okajati Mamićeva kriminalna djela, ali i podnijeti strašnu odmazdu kukavičkog građanstva.

Tu zajednicu čine ljudi s dvostrukim državljanstvom, Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koje se krivi kad god neki državotvorni kriminalac u Hrvatskoj iskoristi administrativnu prednost statusa dvostrukog državljanina. Svi oni su, po tom kukavičkom doživljaju stvari, odgovorni za Mamićev kriminalni zločin. Svi oni su Zoran Mamić.

Pritom, za razliku od Mamića, ti ljudi rodili su se u Bosni i Hercegovini. Za tu zemlju oni su vezani sudbinom, starinom i podrijetlom. Hrvatska je njihova fiktivna i simbolička domovina. Na njezine papire, i ništa više njezino, oni imaju pravo zato što je Franjo Tuđman prije trideset godina smatrao da ima pravo na njihovu starinu i podrijetlo, a time i na njihovu bosanskohercegovačku zemlju.

Kada se u Hrvatsku dosele, oni uredno plaćaju sve poreze, žive po predgrađima, teško rade da od svoje djece stvore rođene Hrvate, i pritom trpe da im se frustirana domaća čeljad penje po glavi, vrijeđa ih i prezire – zbog braće Mamića i njihovih zločina.

Oni samo trpe i šute, možda svjesni da su plenkovići, božinovići, osječki korumpirani kadiluk i sve druge sesse i nesesse njihovih nesretnih i upropaštenih domovina upravo sve učinili da mamićevski zločini budu raspoređeni na glave svih Hrvata i katolika rođenih u Bosni i Hercegovini.

Oni, pak, ti Hrvati, nisu nagrađeni hrvatskim državljanstvom, nego su prokleti njime. To je državljanstvo šifra za njihov konačni progon iz vlastite zemlje, te za kolosalni projekt konačnog, sasvim mirnodopskog etničkog čišćenja Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Ali, da to bude do kraja jasno: da je ikome od njih ikada na um palo da iz dvostrukog državljanstva pokušaju izvlačiti dobrobiti kakve izvlače braća Mamići i ostali hrvatski simbolički državotvorci s kriminalnim agendama, taj bi bio brutalno onemogućen. Doživio bi upravo ono što doživljavaju migranti s Istoka, kada iz Bosne i Hercegovine pokušavaju preći u Hrvatsku.

Zoran Mamić i brat mu Zdravko zagrebački su dečki. Tu su se, u Bjelovaru, rađali i odrastali. Tu su se situirali, i tu im je, da ponovimo gradivo, velebna grobnica. Na Mirogoju, u prvom redu do arkada, ispred svih tih manje značajnih krleža, šenoa i mažuranića.

Da će Zoran Mamić nakon presude pobjeći iz Hrvatske znao je svatko. Proizlazilo je to ne samo iz njegova karaktera, te iz odnosa prema djelu koje je počinio i zemlji čiji ga je sud osudio, nego je, mnogo gore i strašnije, bijeg iz zemlje nevidljivom tintom upisan u samu sudsku presudu

Oni s Bosnom i Hercegovinom nemaju ništa, ili gotovo ništa. Njima ta tuđa zemlja služi isključivo kao sigurna kuća. Nju su im namijenili njihovi hrvatski pokrovitelji i zaštitnici, koji su im i omogućili da po nekoliko puta prelaze državnu granicu, prije nego što će provesti svoju konačnu selidbu.

I dok budu boravili u toj sigurnoj kući, odakle će, ponovimo, voditi svoje poslove u Hrvatskoj, među koje ulazi i nabijanje napuhane mješinice po maksimirskim pašnjacima, njihov će zločin biti preraspoređen na sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine koji imaju dvostruka državljanstva. Oni će biti krivljeni i sramoćeni. Njima će se zagorčavati život zbog onoga što su učinili braća Mamići.

Da nije tako, Ivan Malenica i Davor Božinović već bi, duboko posramljeni, podnijeli ostavke. Da nije tako, Građanski bi se nogometni klub Dinamo odavno oglasio, ne samo oko Mamićeva bijega iz Hrvatske, nego i oko činjenice da su dvojica osuđenih kriminalaca u tom klubu vodila financijske poslove, te poslove oko nabijanja napuhane mješinice po volovskim maksimirskim pašnjacima.

Da nije tako, beknuo bi, kokodaknuo bi, zarevao bi i zagraktao netko iz Hrvatskog nogometnog saveza.

Ništa, međutim, od toga. Šute, prave se blesavi, i samo vrebaju priliku kada će i kako situaciju preokrenuti u svoju korist i u korist svoje odbjegle braće, koja se po Hercegovini s dečkima igra pravosudnih sankcija.

Pritom, čekaju samo neku malo grublju riječ, pa da tuže zbog uvrede i klevete.

Nesretna li je zemlja kojoj su volovski pašnjaci preostali kao jedini prostor za samopotvrđivanje.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora