Političare ne zanima što je u RH svako četvrto dijete gladno

Nedavno sam pročitala intervju s profesoricom Oljom Dražić Ljubotina o inicijativi koju su prije desetak mjeseci pokrenule njih četiri profesorice s Pravnog fakulteta – Studijskog centra socijalnog rada pod nazivom ”Pravo svakog djeteta na školski obrok”. Odmah na početku saznajemo kako su vladajući političari, donositelji odluka, ostali nezainteresirani.

Je li to čudno?

Moja generacija se sjeća okusa, boje i mirisa sira iz okruglih žutih metalnih kanti koje je dugo nakon Drugog svjetskog rata slala UNRA u Jugoslaviju. Dobivali smo ga za užinu u školi. Nismo se osjećali siromašni, tada je bilo nade.

Radeći dugo u jednom zagrebačkom centru za socijalni rad sretala sam i siromašnu djecu. Tada, međutim, nije svako četvrto dijete bilo u riziku siromaštva. Od tada je prošlo puno vremena.

Siromaštvo i glad djece susrela sam razvijajući (u NVO Rehabilitacijski centar za stres i traumu) psihosocijalne usluge u područjima pogođenim ratom. Kasnije će se, nažalost, pokazati da je bilo naivno vjerovati kako je siromaštvo djece prisutno samo u tim krajevima.

Prateći procese povratka izbjeglica, prognanika, povratnika u RH nakon završetka rata, pod kraj devedesetih, počeli smo više raditi u sredinama povratka na tragu grupnog modela zaštite djece koji je razvila dr. Anica Mikuš Kos (jedna od vodećih svjetskih stručnjakinja za psihosocijalnu pomoć djeci u ratnim i poslijeratnim okolnostima, djelujući u gotovo svim područjima ratnih sukoba posljednjih tridesetak godina).

Siromaštvom se smatra nedostatak resursa (imati manje od drugih u društvu) i mogućnosti za dostojan i samostalan život, odnosno nemogućnost zadovoljenja potreba i sudjelovanja u aktivnostima prihvatljivog životnog standarda

Psihosocijalnu pomoć djeci organizirali smo na način da se odvija uz sudjelovanje učitelja kao dijela prirodne dječje socijalne mreže (po značaju najvažnije nakon obitelji). Uz djecu, učitelje i roditelje, uključivali smo, gdje je bilo moguće pridobiti, i lokalne donositelje odluka u širem cilju doprinosa obnovi zajednica.

U to vrijeme uspijevali smo za rad s djecom i njihovom relevantnom okolinom u ratom stradalim područjima dobiti financijsku podršku od veleposlanstava u RH, negdje do gotovo sredine prvog desetljeća ovog stoljeća (Švedska, Australija, Kanada, Švicarska, Finska, Belgija i posebno Nizozemska…), a postupno i od nadležnih za socijalnu zaštitu.

Suočenje

S odobrenim sredstvima za rad na prevenciji mentalnog zdravlja dolazimo (početkom dvijetisućitih) puni entuzijazma u Osnovnu školu u Dvoru s kojom je uspostavljena suradnja.

Kod detaljnog dogovora o vremenu grupnog rada s djecom ravnateljica nas suočava s problemom na koji nismo bili spremni. Iako djeca moraju biti u školi do tri sata popodne kada imaju organiziran prijevoz kućama (u sela udaljena i po 20 kilometara od škole) te imaju vremena i interesa za predviđene aktivnosti (škola rado surađuje, roditelji su suglasni) – saznajemo da su djeca u to doba gladna i ne bi mogla pratiti aktivnosti.

Također doznajemo kako je siromaštvo izraženo te da se škola susreće i s gladnom djecom. Tadašnja ravnateljica se prisjeća: ”Pred školskom kuhinjom bi stajalo nekoliko djece, gladne, možda njih troje-četvero. Za svu djecu siguran obrok je bio onaj koji bi pojeli u školi. Nekolicini djece za koju se znalo da nemaju dosta hrane kod kuće, škola bi dala viškove iz kuhinje da ponesu sa sobom”.

Spoznaja o gladnoj djeci bila je šokantna. Osim toga, nema pružanja psihološke pomoći ako nisu zadovoljene primarne potrebe!

Valjalo je s nelagodom i sramom tražiti od veleposlanstava-donatora prenamjenu dijela sredstava kako bi se osigurao jedan obrok nakon kojeg se mogu provoditi socijalizacijske i kreativne radionice s djecom!

Naša tadašnja psihologinja obišla je tridesetak obitelji na širokom području koji pokriva OŠ iz Dvora i snimila prilike u kojima djeca žive s osvrtom na psihološki aspekt njihova razvoja. S nalazima smo upoznali mjerodavne institucije.

Siromaštvo

Siromaštvom se smatra nedostatak resursa (imati manje od drugih u društvu) i mogućnosti za dostojan i samostalan život, odnosno nemogućnost zadovoljenja potreba i sudjelovanja u aktivnostima prihvatljivog životnog standarda.

Siromaštvo povećava brojne rizike za razvoj djece kao što su zanemarivanje i zlostavljanje, otežava pristup zdravstvenim, socijalnim, obrazovnim i kulturnim uslugama, te predstavlja rizik od socijalne isključenosti, ometa psihosocijalnu prilagodbu djece i adolescenata.

Govori se i o ”novom siromaštvu” kada obitelji nisu u stanju održati raniju razinu životnog standarda zbog financijskog stresa, odnosno kada prelaze iz relativno sigurnog života u neizvjesnost o svojoj egzistenciji, s kojom se do sada nisu susretale.

Što smo uradili

Gledajući izvještaje iz toga vremena prisjetila sam se pokušaja ukazivanja na probleme siromaštva do 2010. godine, obraćajući se odgovarajućim institucijama, javnosti i na stručnim skupovima s podacima o okolnostima u kojima žive djeca.

Rezultat?

Iako je od nekih profesionalaca bilo reakcija koje su ukazivale na razumijevanje problema i potrebu šireg djelovanja, ipak je nadležno ministarstvo zaključilo da interesi djece na koju smo ukazivali nisu bitno ugroženi.

Govori se i o ”novom siromaštvu” kada obitelji nisu u stanju održati raniju razinu životnog standarda zbog financijskog stresa, odnosno kada prelaze iz relativno sigurnog života u neizvjesnost o svojoj egzistenciji, s kojom se do sada nisu susretale

Uspjeli smo organizirati posjetu osoba koje na nivou države mogu ukazati na probleme i pokrenuti odgovarajuće akcije. Nije bilo rezultata.

U javnost su povremeno dospijevale vijesti o siromaštvu djece iz različitih krajeva koje bi ubrzo bile zaboravljene. Shvatili smo: nije bilo političkog interesa.

A psihosocijalna pomoć? Naučili smo: kada je bilo moguće, započinjala bi vrećom brašna ili kupovinom pile za drva…

Danas se govori kako je svako četvrto dijete u RH u riziku siromaštva.

Siromaštvo – izvještaji, ocjene

Pregled različitih izvještaja o siromaštvu djece u RH, potvrđuje da siromaštvo i socijalna isključenost među djecom nisu politički značajna tema.

U analizi stanja prava djece u Hrvatskoj 2014. UNICEF navodi kako pitanja smanjenja siromaštva, inače ključna u strategiji Europa 2020. i Europskoj platformi protiv siromaštva i socijalne isključenost, nisu prioritet u Hrvatskoj.

Iz izvještaja Državne revizije 2020. o učinkovitosti mjera i aktivnosti poduzetih za ublažavanje siromaštva na osnovu Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. može se zaključiti kako se od samog početka tome nije ozbiljno pristupilo.

Ovom revizijom su obuhvaćeni: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kao koordinator te Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava te Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, kao nositelji određenih strateških područja i provedenih mjera.

Pristup dječjem siromaštvu utemeljenom na pravima podrazumijeva da se situacija siromaštva promatra kao kršenje ljudskih prava: to je odgovornost društva, puno šira od pukog davanja socijalne pomoći.

Siromaštvo i COVID pandemija

Svjetska banka procjenjuje 2020. da će pandemija COVID-19 gurnuti 150 milijuna ljudi u ekstremno siromaštvo do 2021. godine. Također se navodi kako će 80 posto ”novih siromašnih” biti iz zemalja srednjeg dohotka (povezano s gubitkom posla, nesigurnosti i neizvjesnosti u vezi budućnosti).

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH, Hrvatska je pri evropskom dnu po zaposlenosti radnog stanovništva, a gotovo 15 posto radi na određeno vrijeme.

Što sve ovi zabrinjavajući podaci znače za život obitelji s djecom? Postojećem siromaštvu dodaju se zabrinjavajuće posljedice pandemije.

Za razliku od nekih država, Hrvatska nažalost nije uvela niti jednu mjeru za zaštitu djece i obitelji u pandemiji COVID-19.

Na kraju

Mene je stid da imamo siromašne i k tome gladne djece. Još se više sramim činjenice da se o tome u društvu zapravo šuti.

Izgleda da profesorice ne ostavljaju rješenja slučaju. Čekaju poziv. Zanima me može li se ova inicijativa prešutjeti?

Vraćajući se na naš primjer gladne djece, ravnateljica me podsjetila kako je oko 2004. godine obnovljena proizvodnja keramike u Rujevcu kod Dvora (uz pomoć Fonda za razvoj i zapošljavanje i HBOR).

Prisjeća se kako se odjednom promijenilo ozračje, neki roditelji školske djece tamo su se zaposlili, postalo je lakše i bilo je nade za bolji život… A onda opet, ta proizvodnja se ubrzo ponovo ugasila.

U školi (ne samo toj) je sve manje djece.

Iz nedavnog intervjua s profesoricom Oljom Dražić Ljubotina saznajemo da su profesorice ukazale na krajnje zabrinjavajući problem, istražile su trenutnu situaciju sa školskom prehranom u Hrvatskoj, istražile mogućnost financiranja i napravile prijedlog plana kako da se uvede obrok za sve.

One su razradile način na koji će prezentirati inicijativu, kome će sve uputiti dopise, kako će se obratiti medijima, osmislile su pitanja za političke stranke i relevantne institucije vezano za ovaj problem i tražile njihove odgovore.

Izgleda da profesorice ne ostavljaju rješenja slučaju. Čekaju poziv.

Zanima me može li se ova inicijativa prešutjeti?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora