Srebrenica – gdje mrtvi dozivaju žive

Svakog se 11. srpnja svaki čovjek, koji ima barem malo ljudskosti, s tugom u srcu prisjeti genocida u Srebrenici, koji se nad bošnjačkim stanovništvom toga grada i okolice dogodio u danima oko 11. srpnja 1995. godine.

Bila je to stvarna (reality) tragedija koja se događala tisućama ljudi pred televizijskim kamerama i milijunskim auditorijem.

Farma u Potočarima, za koju su mislili da će biti njihov spas zbog baze međunarodnih mirovnih snaga UN-a, postala je groblje (mezarje) za više od osam tisuća pobijenih bošnjačkih muškaraca, dječaka i staraca.

Desetljećima kasnije, kao i ovih dana, još uvijek se na tom mjestu tuge pokapaju posmrtni ostaci pobijenih, ekshumiranih iz masovnih grobnica u koje su ubijani i bacani, valjda s namjerom da zauvijek nestanu, ušute.

Tabuti s kostima mrtvih svake godine stižu u Srebrenicu. Mrtvi se vraćaju kući.

No njihove su se ubojice preračunale – mrtvi govore, dozivaju žive i danas. Dozivaju svoje ubojice, dozivat će njihovu djecu i djecu njihove djece. Mrtvog ne možeš ponovno ubiti. Ni ušutkati. Nikakvom bukom, medijima, govorima, histerijom ni nijekanjem.

Njihova će sjena zauvijek visjeti nad životima onih koji su prekinuli tuđu sreću, budućnost, nade, snove, živote. Ubojice iz Srebrenice krvava ljudska povijest, računajući i patnje njihovog naroda u prošlosti, očito ni o čemu nije naučila.

Želim istaknuti da ne postoji generalna krivica. Pitanje genocida u Srebrenici, kao i zločina nad Bošnjacima u Prijedoru, Sanskom Mostu, okolici Ključa i drugdje, nije pitanje krivnje čitavog naroda. U ovom slučaju – srpskog. To je pitanje krivnje tadašnjeg njihovog političkog vrha, nalogodavaca i samih izvršitelja zločina. A oni nisu istovjetni s čitavim narodom

Želim istaknuti da ne postoji generalna krivica. Pitanje genocida u Srebrenici, kao i zločina nad Bošnjacima u Prijedoru, Sanskom Mostu, okolici Ključa i drugdje, nije pitanje krivnje čitavog naroda. U ovom slučaju – srpskog. To je pitanje krivnje tadašnjeg njihovog političkog vrha, nalogodavaca i samih izvršitelja zločina. A oni nisu istovjetni s čitavim narodom.

Jednako kao što za zločine nacista u Drugom svjetskom ratu ne mogu i ne trebaju snositi krivicu svi Nijemci. Svaki zločin, pa i onaj najmasovniji, ima ime i prezime krivaca.

Sada mrtvi dozivaju žive. Ubojice iz Srebrenice, ubijajući Bošnjake, ubili su budućnost i sreću vlastite djece jer će ona, na žalost – ni kriva ni dužna – zauvijek živjeti pod sjenom zločina svojih otaca.

Nikakvo skrivanje masovnih grobnica ni njihovo premještanje, nikakvo nijekanje toga što se dogodilo, nikakvo preinačavanje činjenica u povijesnim knjigama i u medijima, nikada neće ušutkati glas mrtvih koji doziva.

Zvučat će čudno, ali – žalim djecu i potomke ubojica. Oni se već rađaju s teretom nedjela svojih očeva. Oni su također žrtve istih krvnika, samo na drugi način. I s tim će se morati nositi čitav život.

Osloboditi ih može samo istina i priznanje krivice od strane njihovih očeva. Paradoksalno – ali samo srebrenički krvnici istinom mogu osloboditi vlastitu djecu. Jer glasovi iz mezarja neće prestati dozivati. Nikada.

Zapravo, ubojice iz Srebrenice su već mrtve. Oni su još samo hodajuće sjene koje još uvijek misle da su živi. Na strašnom Kristovom sudu sudit će ih njihove žrtve.

Nijekanje zla umnaža zlo. Hrani ga. Okretanje glave od zla otvara put da se ono ponovi.

Tog vrućeg srpnja 1995. odškrinula su se paklena vrata i jezici plamena ugasili su živote nevinih. Jezivi cerek iza tih vrata još se uvijek čuje. Ušutkati ga može samo priznanje istine i kajanje krivaca. Kako se paklena vrata više nikada nigdje ne bi odškrinula. U slučaju Srebrenice, to se još nije dogodilo.

Ne likujem i ne optužujem. Ne svaljujem krivicu ni na jedan narod kao takav. Nadam se samo otriježnjenju od opijenosti nacionalizmima i mitomanijom, kojima se godinama i desetljećima ljudima ispiralo mozak, plašeći ih utvarama prošlosti drugih i drugačijih.

Nadam se objektivnijem sagledavanju vlastite prošlosti, kako bi se mogla graditi mirnija budućnost za generacije koje dolaze, bez iracionalnog pumpanja teza o svjetskim teorijama zavjere protiv bilo koga i nekim ”nebeskim narodima” – kao i posebnom izabranju u povijesti.

Svakog se 11. srpnja svaki čovjek, koji ima barem malo ljudskosti, s tugom u srcu prisjeti genocida u Srebrenici, koji se nad bošnjačkim stanovništvom toga grada i okolice dogodio u danima oko 11. srpnja 1995. godine

Nismo posebni niti izabrani. Obični smo, kao i svi drugi narodi i zajednice. Treba shvatiti da najperfidnije zlo zna doći iz vlastitih redova. Toga se posebno trebamo čuvati. Nije netko manje kriv ili sasvim nevin samo zato što je ”naš” – po kojem ga god parametru svojatali.

Zlo nema vjersku, etničku, jezičnu ili rasnu pripadnost. Zlo je zlo i takvim ga moramo imenovati. To smo dužni generacijama koje dolaze.

Nitko nema pravo ugroziti drugoga i to opravdavati pozivanjem na vlastiti narod, prošlost ili Boga. Upravo je nasilje pljuvanje na Boga na kojeg se nasilnik poziva. Upravo je množenje zla omogućeno onda kada okrećemo glavu od njega, praveći se da ga ne vidimo, da ne postoji.

Kako ne postoji niti može postojati generalna krivnja, ne postoji niti trans-generacijska odgovornost.

Zato teško griješi onaj koji odgaja djecu da vrebaju trenutak za osvetu drugima zbog grijeha predaka, radi neke tobožnje vječne, povijesne pravde. To uopće nije pravda, to je samo jalovo opravdanje za zlo koje se ni s čim ne može opravdati. To je – doslovno – sotonski, đavolski.

Vjerujem da će nakon i presude Ratku Mladiću duše pobijenih žrtava naći svoj mir, a njihove obitelji barem malo utjehe.

U spomen na žrtve genocida u Srebrenici 1995.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Misli mi lete Vukovaru
    •  Bog spektakla i Bog skrovitosti
    •  Besmislene egzistencije brzo prelaze preko mrtvih tjelesa
    •  Što meni Crkva jest, i što ona nije
    •  Nitko nema pravo činiti zlo i to opravdavati narodom
    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma

> Svi tekstovi ovog autora