Hrvatski i srpski mitovi o Oluji su laži natopljene krvlju

Još jedno maltretiranje s Olujom. Neradni dan, državne zastave po rijetkim balkonima, nešto češće u pasivnijim krajevima, državni protokol u inače mrtvoj provinciji, uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice.

Predsjednik i premijer, dva muškarca koji su u najboljim godinama zaklon od bojišta pronašli u velikom administrativnom stroju mrtvoga diktatora, razmjenjivat će otrovne poruke i obasipati visokom državnom pažnjom bivše ratnike, dijeliti im odlikovanja ili ih koristiti kao sredstvo u međusobnim obračunima. I nepogrešivo prešućivati ili, po mogućnosti, slaviti vlastite zločince. Ponekim odlikovanjem, prijemom, toplom riječju, raznim oblicima visoke državne brige.

Desetljećima je svaki hrvatski 5. kolovoz u državnoj režiji isti, do vrha ispunjen lažnom samodopadnošću i glumljenim samopouzdanjem proizvedenim u ime nacije koja bučnije slavi svoju slobodu nego što je konzumira. Što je više slavnih datuma hrvatske povijesti u javnom životu, manje je Hrvata.

Nacionalizam voli dekor: precizno popisuje razloge za proslave i mjesta podesna za veselje. Samo što je slavljenika sve manje.

Srbi su tu negdje. Ili gori, u tim je stvarima nezahvalno arbitrirati. Nema odvratnije političke pornografije od srpske državne selektivne tronutosti i lažnih suza politike koja je Krajišnike iskoristila na najgluplji i najkrvaviji način, a potom ih, kad su protjerani iz svojih sela i gradova, pokušala usmjeriti prema Kosovu da tamo malo mijenjaju nacionalnu strukturu.

Hrvatski i srpski olujni mitovi laži su natopljene krvlju. Naravno da je Franjo Tuđman htio Hrvatsku sa što manje Srba jer je bio ostrašćeni i ograničeni nacionalistički diktator s anakronim shvaćanjem svijeta i nacije

Ivica Dačić u devedesetima je bio batler na dvoru Slobodana Miloševića, a Aleksandar Vučić megafon najradikalnijeg krila njegove politike.

Gurali su Srbe u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Vučić je, uz ostalo, izgovorio prijetnju koja normalnoj osobi ne izlazi iz usta. Danas, opterećeni srednjim godinama i viškom kilograma, svoju glad za tuđim žrtvama ne utažuju urlanjem na mitinzima, nego izvježbanim razumijevanjem za patnje sunarodnjaka.

Oplakat će svakog čovjeka u teškoj izbjegličkoj koloni koja je krenula 5. kolovoza iz Krajine, ali se neće sjetiti poklanih u Škabrnji, na Ovčari, granata po Zadru, Dubrovniku, Osijeku, Vukovaru, Sinju… nijednog mrtvog u godinama prije Oluje. Za njih rat je počeo 5. kolovoza 1995. godine i trajao točno koliko je trebalo da Hrvatska bude etnički očišćena.

Hrvatski i srpski olujni mitovi laži su natopljene krvlju. Naravno da je Franjo Tuđman htio Hrvatsku sa što manje Srba jer je bio ostrašćeni i ograničeni nacionalistički diktator s anakronim shvaćanjem svijeta i nacije.

Pozivao ih je da ostanu kako bi zadovoljio formu. Da su ostali, ne bi znao što bi s njima, kao što bi se živ pojeo da su imali pametnije vodstvo od Miloševića, Martića, Babića… pa da su umjesto balvanima i puškama svoja prava tražili mirnim putem.

Tuđman nije znao ni što s Hrvatima koji mu nisu odgovarali. Problem mirnih i nezadovoljnih Srba bio bi nerješiv i njemu i onom norvalovsko ustaško-udbaškom roju koji je vjerno zujao iza njega.

O tome Milanović i Plenković, ljudi lažnih biografija, neće reći ni riječ.

Naravno i da je Milošević htio etnički čiste prostore. Po mogućnosti što bliže Zagrebu, ali ako ne ide, dobra je i Banja Luka. Likvidacije, klanja, progoni, strijeljanja, granatiranja bili su samo sredstvo realizacije politike koja je htjela prostor, širinu, što veću državnu tvorevinu za zadovoljenje kolektivnih fantazija, ali i osobnih diktatorskih želja.

Desetljećima je svaki hrvatski 5. kolovoz u državnoj režiji isti, do vrha ispunjen lažnom samodopadnošću i glumljenim samopouzdanjem proizvedenim u ime nacije koja bučnije slavi svoju slobodu nego što je konzumira. Što je više slavnih datuma hrvatske povijesti u javnom životu, manje je Hrvata

S vojnim i udbaškim eskadronima smrti sam se sebi činio nepobjedivim. Kada se ispostavilo da se prešao, reducirao je planove. Na kraju je izdahnuo u uskoj haškoj ćeliji. Zlo proizvedeno pod njegovom vlašću i dalje živo. Štoviše, vodi Srbiju. Zato Vučić i Dačić o njemu šute. Progovore li o zlu, govorit će o sebi.

Dva i pol desetljeća nakon teških ratova hrvatsko i srpsko vodstvo svake godine u kolovozu spremno uskaču u maskirnu retoriku, izvlače, kako gdje i kako tko, teški trijumfalizam i povrijeđenost pa ih ispaljuju prema drugoj strani.

Kad bi hrvatski i srpski vladari nekom magijom ostali bez prava na ratne reminiscencije i raspirivanje pripadajućih nacionalnih strasti, dobili bismo sasvim neobičan kolovoz. No osmi mjesec bez srpskog žrtvoslovnog patosa, nijemog prema nesrpskim patnjama, i bez hrvatskog kičastog trijumfalizma, nezainteresiranog za tragediju poraženih, ove generacije teško da će dočekati.

Dan prije 5. kolovoza Vučić je u Beogradu primio Dodika. Bosanski velikosrbin, jako nervozan što je u Bosni i Hercegovini zabranjeno negiranje srebreničkog genocida, našao je u beogradskom velikosrbinu srodnu dušu i mnogo razumijevanja. Potom su zajedno oplakali Srbe prognane iz Hrvatske.

Bude li na Vučićevu mjestu jednom sjedila osoba spremna za izražavanje pijeteta prema svim stradalima u ratu i bude li Hrvatsku vodio netko – ne Plenković ili Milanović – s ljudskim, a ne politikantskim refleksima, činit će se da su Hrvati i Srbi ratove počeli doživljavati kao opomene. Ne kao nadahnuća.

Dotad, nastavlja se po starom.

Dvadeset i šest godina kasnije, Hrvati i Srbi nisu se puno opametili.

Samo su slabije naoružani.

(Prenosimo sa portala Index sa dozvolom uredništva).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne, Kolinda, nisi jedna od nas

> Svi tekstovi ovog autora