Zainullah Ibrahimi i sva njegova braća

Zainullah Ibrahimi rodio se kao Paštun. Pripadnik velikog naroda, koji ukupno broji pedesetak milijuna pripadnika, razdijeljenog u četristotinjak plemena i rodova. Većina ih živi u Paštunistanu, regiji koja je prije koju stotinu godina mogla postati državom, ali nije, nego je nakon drugoga anglo-afganistanskog rata, vođenog između 1878. i 1880, podijeljena između Afganistana i Britanske Indije.

Rat, koji će tako definirati paštunsku domovinu, poveli su Britanci, da odvrate Afganistance od Rusa… Da, da, sve su to zamorni podaci iz jedne povijesti o kojoj, uglavnom, nismo učili u školi, i koja nas zapravo i ne zanima, jer nije europska.

Vrijedi je, međutim, povremeno spominjati, jer koliko god povijest nije europska, nastala je kao proizvod isključivo europske politike, i kao posljedica ratova koje su po nalozima europskih vladara vodili generali europskih armija.

Zainullahu Ibrahimiju dvadeset i jedna je godina. Rodio se u vrijeme kada su većim dijelom Afganistana vladali talibani. Oni su, prije nego što je Zainullah prohodao, već pružili utočište Al Kaidi, koja će 11. rujna 2001. napasti Ameriku. Sjedinjene Države tada formiraju internacionalnu “antiterorističku koaliciju”, te uz najširu političku podršku zapadnoga, i ne samo zapadnog svijeta. 7. listopada 2001. napadaju Afganistan, te uz pomoć prethodno poraženog Sjevernog saveza, sačinjenog uglavnom od pripadnika etničkih manjina, provaljuju u zemlju, zaposjedaju je i njome vladaju sljedećih dvadeset godina. Godine su to odrastanja Zainullaha Ibrahimija.

On je, više nego itko od nas, dijete Zapada, sin Europe, međunarodne zajednice, Nato saveza i Organizacije ujedinjenih naroda. Sve što je postao, to mu je od njih. Sve što jest, rezultat je zapadnog vrijednosnog sustava, primijenjenog na afganistanske prilike.

Prvi put sam na ime Zainullaha Ibrahimija naišao u veljači ove godine, čitajući u Jutarnjem listu razgovor novinara Marija Pušića s karlovačkim profesorom ruskog jezika Radom Barbirom, koji se već godinama brine o napuštenoj migrantskoj djeci.

Iz ovog ste mogli shvatiti nešto što je u priči važno: talibani su, naime, u velikoj većini Paštuni. Ali, dopustite, čovjek može biti Paštun, a da ne bude taliban. A to da pritom ima pravo izbjeći da mu bira između toga da ubija ili da bude ubijen, vjerojatno je i najveća epska i dramska tema naše kulture. Ujedno, to je tema dvadesetog stoljeća. Može li 1933. ili 1943. čovjek biti Nijemac, a ne biti nacist?

Zainullahu bilo je šesnaest kada je iz Kabula stigao u Hrvatsku. Drugi su htjeli otići, on je htio ostati. Zaljubio se u jednu volonterku, ali od ljubavi nije bilo ništa. Ljubav ili talent za jezike, tek savršeno je naučio hrvatski, pa je jedno vrijeme radio kao prevoditelj po migrantskim kampovima u Bihaću.

Priču sam upamtio zbog tog zaljubljivanja. Ništa normalnije ni prirodnije, nego krenuti na put dug neizvjestan broj tisuća kilometara, hodati tako, hodati, hodati i hodati, sve dok se ne zaljubiš. Onda stati i progovoriti jezikom svoje ljubavi.

Uz razgovor s profesorom Barbirom objavljene su i fotografije, između ostaloga i one na kojima je Zainullah, tako da nisam mogao pogriješiti kada sam pola godine kasnije, u 24 sata od 16. kolovoza, naišao na razgovor Emirata Asipija sa Zainullahom Ibrahimijem.

Povod je, naravno, pad Kabula i čitavog Afganistana u talibanske ruke. Ili odustajanje Amerikanaca i Europljana od vlastite, silom i ratom, ali i proklamiranom ideologijom ljudskih prava, preuzete odgovornosti za Afganistan, te naročito za Afganistanke i Afganistance. Britanci i Amerikanci su se, pretpostavljam, s talibanima čvrsto dogovorili da im ovi više neće slati avione na New York.

Ali ima li u tom dogovoru riječi o Afganistankama i Afganistancima koji naprosto nisu talibani, niti su za talibane, a čiji su životi ucijenjeni desetljećima europske i američke prisutnosti u Afganistanu?

Nisu li ti ljudi de facto i najautentičniji Europljani i Amerikanci?

Vjerujem da jesu, jer ne mogu povjerovati da netko sad želi reći, makar taj netko bio i Joe Biden, da su se ti ljudi zajebali što nisu na vrijeme bili za talibane, nego su vjerovali otprilike u ono u što sam i sam sklon povjerovati. Recimo, u to da ostaješ upravo tamo gdje si se i zaljubio.

U 24 sata Zainullah Ibrahimi na ubitačno jednostavan način objašnjava zašto je tu: “Prijetili su mi da će me ubiti. Ja sam Paštun i Talibani su pokušavali staviti me pod svoje i učiniti me lošim čovjekom. Došlo je do toga da budem ubijen ili da ubijam. Zato sam ja napustio Afganistan. Nisam imao izbor u životu.”

Iz ovog ste mogli shvatiti nešto što je u priči važno: talibani su, naime, u velikoj većini Paštuni.

Ali, dopustite, čovjek može biti Paštun, a da ne bude taliban. A to da pritom ima pravo izbjeći da mu bira između toga da ubija ili da bude ubijen, vjerojatno je i najveća epska i dramska tema naše kulture.

Ujedno, to je tema dvadesetog stoljeća. Može li 1933. ili 1943. čovjek biti Nijemac, a ne biti nacist?

Zainullah Ibrahimi trenutno živi u Hrvatskoj. Zabrinut je za obitelj u Kabulu, za dvojicu svoje braće. Što će biti s njima i što uopće može biti s njima?

U veljači, kada ga je profesor Rade Barbir uveo u našu svijest i naše živote, Zainullah Ibrahimi nije bio državljanin Republike Hrvatske. Sasvim sigurno, on to nije ni danas.

Premda se tu zaljubio i premda je savršeno naučio hrvatski. I premda je životom i sudbinom ispunio svaku riječ iz prisege za državljanstvo, kako ju je ovih dana svojim potpisom ovjerio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović: “Prisežem svojom čašću da ću se kao hrvatski državljanin ili državljanka pridržavati Ustava i zakona te poštivati pravni poredak, kulturu i običaje u Republici Hrvatskoj.”

U čemu je onda, za nas i za Zainullaha, problem? U tome, čini se, što neozbiljno shvaćamo ono što govorimo, što drugima obećavamo i na što se pozivamo. I to je, zapravo, osnovna razlika između nas i talibana. To je razlika između Joea Bidena i svakoga od njih.

Iz naše hrvatske perspektive, koja u ovoj stvari baš i nije tako beznačajna, pitanje je koliko ozbiljno shvaćamo vlastite riječi. Jer ako ćemo o časti, ako ćemo o Ustavu i pravnom poretku, a pogotovu ako ćemo o kulturi i običajima, onda je Zainullah Ibrahimi svoju prisegu već položio. Kaže da su ga talibani pokušali učiniti zlim čovjekom.

Katkad se učini da je zlo ozbiljno i odgovorno prema onome što čini i govori, a dobro se gubi u neozbiljnosti i lakoći brbljanja. Naročito u lakoći zaboravljanja.

Sjećate li se, recimo, Kolinde? Obukla bi se u maskirnu odoru, namazala bi se ratničkim krejonima, pa se ukrcala u helikopter i letjela po Afganistanu. To je činila kao nadležna Hrvatica u Nato savezu, u ime svih nas, građana države koja je u Nato savezu. A činila je to i kao predsjednica Republike.

I premda se nekome moglo učiniti da Kolinda po Afganistanu leta k’o muha bez glave, ili da nastupa kao manekenka jednoga operetnog marketinga s kojim mi nemamo ništa, ona je to činila u ime svih nas. Kao što su u ime svih nas u Afganistan odlazili, tamo se fotografirali i ratovali, naši ministri, časnici, vojnici.

Premda se tu zaljubio i premda je savršeno naučio hrvatski. I premda je životom i sudbinom ispunio svaku riječ iz prisege za državljanstvo, kako ju je ovih dana svojim potpisom ovjerio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović: “Prisežem svojom čašću da ću se kao hrvatski državljanin ili državljanka pridržavati Ustava i zakona te poštivati pravni poredak, kulturu i običaje u Republici Hrvatskoj”

U toj zemlji bili su kao podrška niza marionetskih režima, koji se po svojoj korumpiranosti i razbojničkom karakteru nisu bitno razlikovali od režima koje je postavljao bilo koji okupator u našemu vijeku.

Uz ipak jednu važnu razliku: nacistički okupator u Poljskoj, Čehoslovačkoj ili Ukrajini stanovništvu okupirane zemlje obećavao je da će biti njemačke sluškinje i sluge, dok smo mi, sudjelujući u okupaciji Afganistana, stanovništvu okupirane zemlje obećavali slobodu, ravnopravnost, ljudska prava, kino, diskoklub i stripove.

Posve je nevažno je li naša okupacija bila ugodnija od nacističke, vjerojatno jest, ali važno je da iz nje proizlaze neke dugoročne, neotklonjive i neporecive obaveze. Emocionalne, intelektualne i moralne. Tim bi obavezama trebala biti ispunjena naša svakodnevica.

Recimo, naša zabrinutost za braću Zainullaha Ibrahimija trebala bi biti ravna našoj brizi za svakoga hrvatskog državljanina u Afganistanu. Pa još mnogo veća.

Naime, dok su se hrvatski državljani, vjerojatno, tamo zatekli svojom voljom, Zainullahova braća su u Kabulu, jer su im naše vlasti u ime svakoga od nas dale riječ da će štititi njihovu slobodu, ravnopravnost, ljudska prava, kino, diskoklub i stripove.

Povjerovali su nama, a ne talibanima. To su učinili ne zato što su se uplašili naših aviona i tenkova, niti sile kojom smo u Afganistanu raspolagali, nego zato što im se učinilo da smo ljudi čistih ruku i lica, koji su u sve ovo uložili svoju čast.

I doista, ako ministar Božinović – koji je, ako me sjećanje ne vara, u nekoj od prethodnih svojih dužnosničkih inkarnacija također letao zrakomlatima po Afganistanu – ozbiljno shvaća javno obznanjenu prisegu za postajanje Hrvatom, i ako je ozbiljno shvaćamo svi mi, onda bi pred živim Zainullahom Ibrahimijem, kao i pred svakim Afganistancem koji je bježeći od talibana dobjegao do Hrvatske, bili dužni objasniti na što zapravo mislimo kad govorimo o časti u Hrvata.

Ili da se bez puno riječi pobrinemo za Zainullaha i njegovu braću.

 

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez dozvole autora. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora