Kako utvrditi broj vjernika u vjerskim zajednicama u RH?

Još se popis stanovništva nije pravo zahuktao, a već neko puše, na hladno za sada. Članak u Večernjem listu o strahu u Katoličkoj Crkvi da bi prilikom popisivanja stanovništva unuci svoje djedove i bake mogli upisati kao ateiste, suviše je ”izvan pameti”, da bi ga se ozbiljno shvatilo.

Prva pomisao je da su možda šaljivci, nestašni unuci, na taj način malo zafrkavali svoje ”starce”. Zbog čega bi djedove i bake proglasili ateistima?

U Hrvatskoj se ne plaća crkveni porez (kao u Njemačkoj) niti doprinos za crkve (Austrija, Italija, Švedska). Financijske koristi ili ”štete” od pripadnosti vjerskoj zajednici, smatram, da se ovdje ne treba niti očekivati niti se nje bojati.

Može se razumjeti da crkvama, vjerskim zajednicama, zvoni na uzbunu kad im prijeti administrativno smanjivanje broja vjernika.

Ipak, Hrvatskoj, kao i drugdje gdje vjerske zajednice primaju potpore iz proračuna za vjerske zajednice (i u nekim zemljama u kojima vjernici ne izdvajaju za svoje vjerske zajednice, npr. u Belgiji, Nizozemskoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji), visina potpora ovisi o brojčanosti članova dotičnih vjerskih zajednica.

Tako da je to jedan od razloga zašto su i zemlje s ustavnim načelom odvojenosti vjerskih zajednica od države sve do cenzusa 2011. godine, ostale pri popisivanju pripadnika pojedinih vjerskih zajednica.

Popisivanje stanovništva 2021. godine u nekim zemljama-članicama Europske unije od 2022. godine (cenzus je obavezan u svim zemljama-članicama EU-a temeljem dokumenata o pristupu i članstvu) ni u Njemačkoj ni u Austriji više neće registrirati vjersku pripadnost. Odustajanje od tog podatka proizlazi iz njihova razumijevanja i tumačenja ”odvojenosti države i vjerskih zajednica”.

Integracijska politika ne može a da njima ne udovolji u nekim potrebama, npr. vezanim za vjeronauk u školama, učilišta za njihove vjerske službenike, ponude halal i košer hrane u trgovini i turističkim objektima. Ovakav odnos države naspram vjerskim zajednicama proizlazi iz modela konstruktivne i kritičke suradnje između države i vjerskih zajednica

Građani su ti, u ime kojih države postupaju, a građani tvrde da pitanje o vjerskoj pripadnosti zadire u njihovu privatnost, kao što i pitanje o nacionalnosti odnosno o pripadnosti nekoj nacionalnoj manjini pripada privatnoj sferi, u koju se država ne treba miješati.

Protiv razloga za ukidanjem utvrđivanja vjerske pripadnosti demografi imaju uvjerljiv argument. Popis stanovništva utvrđuje jedino i isključivo ”formalnu pripadnost”, niti jedno pitanje ne odnosi se na stupanj identificiranja osobe s doktrinom svoje vjerničke pripadnosti, ne pita se u kojoj mjeri član/ica neke crkve ili vjerske zajednice prakticira svoju vjeru.

”Nevjernim Tomama” koji ne žele povjerovati Državnom statističkom zavodu, može se zajamčiti da demografske metode, odnosno matematičko-statistički pristup eliminira što se matematički-statistički ne da ”zahvatiti”, primjerice, psihologiziranje i špekuliranje.

U zemljama u kojima se ukida ispitivanje vjerske pripadnosti i sami demografi upozoravaju da bez podataka o brojčanom stanju vjerskih zajednica, slika nacije neće dovoljno jasno zrcaliti društvenu i kulturnu stvarnost zemlje.

Demograf dr. Nenad Pokos (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u Glasu Koncila od 24. rujna 2021. godine) ipak ide, po mom mišljenju, predaleko sa svojom tvrdnjom da ”podatci o vjeri imaju veliku važnost”, jer je ”vjera važan dio identiteta osobe i pokazatelj društvene i kulturne raznolikosti, pa je tako i u Hrvatskoj”.

”Važan dio identiteta osobe”, to treba relativizirati, tim više što je vjerska pripadnost osobe na početku njezina života ”tuđa” odluka, ”nametnuta” u vrijeme kad osoba još nije ni bila ”osoba”, pa nije mogla odlučivati o sebi. Od heteronomne odluke do samoodređivanja, put traje, a nije izvjesno hoće li stvarno voditi do autonomije u vjeri.

Krštenik kao dijete nije jamstvo da će sazrijevati do svjesnog vjernika, a još je manje izvjesno da će svjestan vjernik oplođivati društvene i gospodarske procese i utjecati na javni moral, etiku društvenih, političkih i gospodarskih procesa.

Imaju li citirani demograf, relevantni izvori u Hrvatskoj, oni u Katoličkoj Crkvi, uvjerljive dokaze za to da su hrvatski katolici i katolkinje utjecajni u politici, ekonomiji, kulturi…? Ili se katolici i katolkinje većinom ne ponašaju drugačije nego što se ponašaju oni koji svoju vjersku pripadnost smatraju sporednom slučajnošću?

Crkva od vjernika očekuje očitovanje vjere u osobnom i u javnome životu – naglasak je na ”očekuje”. O tome je li popis stanovništva pravo mjesto ili prava metoda svjedočiti vjeru, moglo bi se špekulirati. To znači uvelike precjenjivati upravni čin cenzusa. Za takva svjedočanstva, format popisa nije stvoren i ne daje prostora.

U Hrvatskoj se ne plaća crkveni porez (kao u Njemačkoj) niti doprinos za crkve (Austrija, Italija, Švedska). Financijske koristi ili ”štete” od pripadnosti vjerskoj zajednici, smatram, da se ovdje ne treba niti očekivati niti se nje bojati

S druge strane, na izjavu o osobnoj pripadnosti vjeri ne bih gledala kao na ”trgovinu”. Crkva vjerniku pruža određene usluge, a od vjernika traži za uzvrat…, sugerira prof. Dugalić. To mi zvuči kao cjenkanje na vašaru vrijednosti.

Osobno vjerujem da država treba biti zainteresirana za pripadnost stanovnika vjerskim zajednicama, jer vjerski pluralizam, koji vlada i u RH, nalaže potrebu poznavanja životnih realnosti stanovnika, koji žive po vjerskim propisima (primjerice, Muslimani, u malome broju i Židovi, Jehovini svjedoci…).

Integracijska politika ne može a da njima ne udovolji u nekim potrebama, npr. vezanim za vjeronauk u školama, učilišta za njihove vjerske službenike, ponude halal i košer hrane u trgovini i turističkim objektima. Ovakav odnos države naspram vjerskim zajednicama proizlazi iz modela konstruktivne i kritičke suradnje između države i vjerskih zajednica.

Naime, i država i same vjerske zajednice moraju biti zainteresirane za brojčane podatke, jer se i one suočavaju s nužnošću prilagođavanja svoje organizacije i svoje socijalne usluge državnoj zajednici.

Svijet je – i u Hrvatskoj – postao raznolikiji, šareniji, a na mnoge načine vjerske zajednice doprinose šarolikosti ne toliko životom pojedinih vjernika, nego njihovim organizacijama i kulturnim obilježjima.

Popisivanje stanovništva je formalizam, bez kojeg je nemoguće planirati budućnost vjerskih zajednica.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora