Višestruko ubojstvo u Svetom Križu kod Začretja

”Kad otac počini filicid, a kao uzrok se proziva majka zbog navodnog varanja, to pokazuje razinu mizoginije i patrijarhalnih odnosa između spolova, u kojim živimo.” (fb-post)

Dijagnoze ”mizoginija”, ”patrijarhalni odnosi” brze su pri klasificiranju, no ne znače mnogo, osim to da u ovdašnjem društvu u aktualno vrijeme muško-ženski odnosi počivaju na hijerarhiji, a ne na jednakosti i jednakim vrijednostima. Prisjetimo se koliko su se borili konzervativci protiv Istanbulske konvencije, ratovali protiv navodnog narušavanja Bogom ili prirodom zadanih muško-ženskih odnosa!

Navodno će jednakost spolova narušavati Božji i naravni zakon, ”Neka se žena podredi svom mužu” (prema Post. 3,16). Konvencija je – hvala Bogu – potpisana i ratificirana, no borba za jednakost i ravnopravnost spolova pokazuje se kao borba protiv sedmoglavog čudovišta.

Partneri se i dalje usredotočuju na ostvarivanje tradicionalnih modela muško-ženskih odnosa i muče se da stvarnost donekle usklade s idealima romantične ljubavi ili sretne obitelji. Njihova grčevita borba češće polučuje napetosti, svađe i primjenu nasilja nego sklad i sreću.

Ponekad mislim da bi jednostavno trebalo zaboraviti sve te ideale i romantične predodžbe i pomiriti se sa spoznajom da je skladan odnos labilan i stalno ugrožavan, jer se partneri mijenjaju i s njima i međusobni odnosi. Uspostava sklada je zadatak za cijeli život, a ne trenutačni uspjeh.

Izgradnja skladnih odnosa počiva na razgovorima. Prijedlog ponuđen na Facebooku, apel medijima da prestanu komentirati najnoviji zločin filicida i samoubojstva počinitelja, može biti mudar samo ako se pri tome misli na odricanje od špekuliranja i nagađanja iz obzira prema članovima obitelji žrtava.

No prestati razgovarati o tome nije korisna strategija za ophođenje sa samim činom. Poglavito se s obitelji pokojnih mora razgovarati – posebice sa ženom pogođenom ovim zločinom, ima svako pravo na suosjećanje i taktičnost, ali pravo i na to da je pažljiv i taktičan razgovor korak po korak dovodi do sagledavanja dimenzije zločina.

Po uvjerenju njezinog partnera ona je za svoju – pravu ili zamišljenu – nevjeru zaslužila nešto gore nego smrt, doživotno trpljenje patnji i grižnje savjesti. I njezina okolina morat će se zapitati, nije li se na njoj i njezinom ponašanju, na funkcioniranju u obitelji i u vanjskom svijetu nešto moglo primijetiti, što bi ukazivalo na nefunkcionalnost partnerstva, i nije li joj se ipak moglo priskočiti u pomoć, ponuditi joj razgovor, savjetovati je…

Ne mogu a da se ne čudim, kako se na sada mrtvoj kćeri u školi nije zamjećivalo ništa neobično, kako nije svojim ponašanjem odaslala neverbalno signale da su joj odnosi u obitelji duboko poremećeni. Trinaestogodišnja djevojčica morala je patiti zbog toga, a da niti jedan pedagog, učitelj nije ništa primijetio – ili su svoje zapažanje zadržali za sebe, jer se ne žele miješati u izvanškolske, privatne odnose?!

Kad se škola ne osjeća odgovornom i za zdravlje – fizičko kao i psihičko-duševno, tko će onda o tome brinuti? Ali i u jednom i u drugom slučaju, ”privatno ostaje privatno”. Kako to unutra izgleda, to se nikoga ne tiče.

Ne mogu a da ponovno ne upirem prst i u prizore ”klečavaca”. Oni, što mlađi što zreliji muškarci, vjerojatno u obiteljskim vezama – oni se smatraju pozvanim moliti se za čednost (svoju ili svojih žena i svih žena svijeta) i za povratak muškog autoriteta u muško-ženskim odnosima, prije svega u obitelji. ”Kraljica Neba” im treba uspostaviti autoritet nad ženama, jer očito sami nisu u stanju žene pridobiti za to.

A što im znači autoritet? Dobronamjerno strpljivo uvjeravanje žena da im se pokore, sve dok ”autoritetima” ne popuste živci, pa ”opale” po svojim partnericama. Muškarci tog svjetonazorskog profila strahuju da ih žene ne shvaćaju ozbiljnim – i zato žene moraju strahovati od njih da će ih kažnjavati, psihički, fizički ili čak ubiti – ili pak kao sada, ubiti u njima ljudskost.

Autoritarizam i seksizam tipični su za konzervativna društva ili konzervativizmu sklonim pojedincima, kakvih ima u svakome društvu. Mizoginija u društvu jedna je takva značajka konzervativizma – moliti se, po uzoru na ”klečavce”, jedan je način ophoditi se s time (prihvatljiv način, kako očito misli i sam zagrebački nadbiskup).

Drugačiji način je ophoditi se sa svojom potrebom za autoritetom i nemogućnošću postići i osvijestiti se za svoju izvornu odgovornost za taj nedostatak. Odgovornost za trostruko ubojstvo počinitelj zločina je mislio prebaciti na svoju ženu, nju opterećivati, nju prisiliti da se osvijesti za svoju krivicu – ako je ima, ako je nije izmislio sam počinitelj.

Je li njegovo ubojstvo motivirano društvenom mizoginijom ili ne, to ni u kom slučaju ne umanjuje težinu njegove odgovornosti. I on je u svakom trenutku mogao drugačije odlučivati. Pitam se, je li se u obitelji, koja je sada tako brutalno ugašena, uopće razgovaralo, partneri međusobno, ali i roditelji sa svojom djecom, koja nisu više bila mala bezbrižna stvorenja, i možda su više razmišljali nego što se to sada zna. Zašto nisu tražili pomoć, za koju su mogli znati da postoji u obliku socijalne skrbi? Uza svu šokiranost zbog ovog slučaja ne možete a da (sebe) ne zapitate, je li se u obitelji žrtava uopće razgovaralo?

Otac je filicid navodno čak najavio preko društvenih mreža, opravdavajući ga nevjerom supruge. A supruga nije više mogla izdržati podmetanja, pa se iselila. Dakle, čulo se, govorilo se – i tko je čuo njihove poruke? Pa netko bi valjda bio sposoban prepoznati muškarčeve optužbe kao etiketiranje žene zbog – stvarne ili zamišljane – nevjere.

Da se počinitelji služe pravim ili izmišljenim prevarama, poznato je ljudima s iskustvom u kontaktu s muškim zlostavljačima, ne bi li krivnju za svoje nedjelo prebacili na žrtvu. Počinitelj je žrtva, a žrtva postaje krivcem: klasično izvrtanje uloga počinitelja i žrtve. Počinitelje nedjela koji se služe ovom fikcijom uglavnom je teško razuvjeriti, jer je posrijedi i žeđ za osvetom, za instrumentaliziranjem i drugih nevinih osoba, djece kako bi ženi priredili najjaču moguću bol.

Unatoč svemu, čak i da bi se žena zaista ogriješila o vjernost, počinitelj je počinitelj teška zločina i ništa ga ne može osloboditi te odgovornosti. Mizoginija i toksična muškost u društvu ne oduzimaju počinitelju teret odgovornost i krivicu. Mizoginija i strukture patrijarhalnog vladanja nad drugima, nesposobnost pojedinih osoba da podnesu i zažive se s razvodom ili gubitkom kontrole nad partnerima pothranjuje se iz naslijeđenih tradicionalnih prava priznatih samo muškarcima ili svojatanih od isključivo muškaraca.

Međutim, društveni utjecaji i naslijeđena uvjerenja, tradicionalni obiteljski odnosi ili toksično-muški ideali mogu utjecati na pojedince – uglavnom na mlađe muškarce i poticati ih na zlodjela. No niti jedan patrijarhalni uzor ne može prisiliti ikoga da primjenjuje animalne nagone i zločinačku energiju. Ma koliko patogene strukture mogu djelovati, one počinitelje ne pretvaraju u žrtve. Ni radi dostojanstva pravih žrtava odgovornost počinitelja ne smije se relativizirati.

Iako je sada sve kasno i nijedan savjet ili grižnja savjesti ne može zlodjelo izbrisati. Mislim da nikad nije kasno osvijestiti se za to da valja pozornije pratiti svoju okolinu, poglavito kad se čini da nije sve kako treba. Susjedi, kolege na poslu, prije svega učitelji i učiteljice u školama, odgajatelji/ce u vrtićima moraju pozorno pratiti možebitne signale koji mogu značiti ”u pomoć”!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vrijedi li još uvijek Si vis pacem, para bellum?
    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja
    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima
    •  San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator

> Svi tekstovi ovog autora