novinarstvo s potpisom
”Bespomoćni bijes rado traži svoj gromobran”, napisao je jednom prigodom Václav Havel.
Kada bih trebao tragati za slikom koja prilično jasno predočuje moć nagomilanih individualnih i kolektivnih frustracija, utekao bih se toj Havelovoj slici bijesa koji poput munje traži svoj smiraj ili, slikovito kazano, gromobran na kojemu će se iskaliti i poništiti njegova razorna silina. Nitko ne žudi biti gromobran za tuđi bijes.
Na svojim putovanjima biciklom često sam po Bosni bježao i skrivao se od oluja. Munje i gromovi prirodne su moći koje čovjeka nerijetko ostavljaju bez daha; pred njima strepi, nagonski od njih bježi i skriva se.
Jednom sam tako, zguren u nekom jarku na putu između Bosanskog Grahova i Donjeg Peulja, izbrojio ravno šezdeset i tri munje koje su svoj smiraj našle na visovima Dinare. Činilo mi se da ama baš svaka od njih uvijek udara u jedno te isto mjesto.
Ne znam tko je i kada postavio proroka Iliju za nebeskog zaštitnika Bosne i Hercegovine. Ali tkogod da je to učinio, zasigurno je bio svjestan pradavne slavenske opijenosti gromovima i munjama.
Među našijencima, a napose među bosanskohercegovačkim katolicima, taj starozavjetni prorok ponio je i naslov Gromovnika, te je za šićar slavenskih preobraćenika nastavio po bosanskim gudurama naganjati Perunova poočima Velesa, zaštitnika seljaka i sve rogate stoke, koji je u toj novoj i pokrštenoj preraspodjeli svetih uloga poprimao uvijek nova obličja i lica, od mitskih zmajeva, troglavih aždaja i zmijurina, pa sve do onoga kršćanima najmilijega, mitskog negativca i nekrsta – Vraga.
Taj najborbeniji i najvatreniji od svih Božjih proroka i revnosnika, kojemu se i sam Jahve na Horebu u lice narugao teofanijom šapta i lahora kao kontrapunktu grmljavini, ognju i potresu – tim moćnim prirodnim silama i slikama pretjerane Ilijine revnosti za Boga (usp. 1 Kr 19, 9. 11-13), ujedno je s Jonom i najbesmisleniji od svih Božjih proroka, zapravo istinski antiprorok, pa je već time dostojan nebeski zagovornik onog blagoslovljeno prokletog komada zemljine kore, oivičenog rijekama Unom, Savom i Drinom te nadvoje rasječenog rijekama Bosnom i Neretvom.
Jer rijetko da na svijetu postoji zemlja s tolikim besciljnim i bespomoćnim bijesom, kao što je to Bosna i Hercegovina.
A ima Ilija među našim Bosancima, od kojegod da su ćitaba i vjerozakona, toliko vezanih i zajedničkih običaja i poklonika, jednako među kršćanima i hrišćanima, kao i među muslimanima, pa opet nikom od njih na um ne pade da Iliji podigne billboard i javno ga se odrekne na način na koji se ovih dana u ime tradicije odricalo jelke, Djeda Mraza i Nove godine.
I dobro je da je tako. Jer prorok Ilija, taj starozavjetni pralik svih sturmbannführera i poklonika herema, kletog uništenja, jedini je od svih nebesnika koji ispravno razumije, pa stoga i pred Bogom najgorljivije zagovara čeljad čija golema većina još uvijek istinski vjeruje da je zatiranje i ubijanje drugog i drukčijeg bogougodan i pred Bogom zaslužan čin.
Slika bogougodnika Ilije koji fanatičnom vjernošću i u ime svoje istine i tradicije dekapitira četiri stotine i pedeset ba’alovih svećenika najuspjelija je slika i snažna metafora naše starije i novije povijesti, ali i našega prelijepog bosanskog krajolika zasječenog brojnim i još uvijek neznanim tomašicama, ahmićima, križančevim selima, srebrenicama i kazanima.
Sve uokrug njih lijepe su i vrletne planine, a po njima vrhunci po kojima divljaju i bjesne sile neobuzdanog i bespomoćnog nebeskog bijesa.
Teza o sprezi religije i nasilja snažna je i gotovo neodoljiva, ali nije nešto na čemu ovdje inzistiram. Naše nasilje i bespomoćnost našega bijesa, duboko sam u to uvjeren, posve su predreligijski i takoreći arhetipski, praiskonski.
Ipak, ne postoji među našim našijencima kulta koji bi plastičnije povezivao naš ilirski i praslavenski supstrat s modernim zatorničkim karakterom novopečenih nacionalizama od kulta svetog Ilije.
Ali daleko od toga da je sve u vezi ovoga proroka tako oporo i odbojno. Naprotiv, postoji među bosanskim narodom i vrlo rašireno vjerovanje u posebna ljekovita svojstva meda koji se iz košnica vadi i vrca na Ilindan (kod Bošnjaka na Aliđun), a koji pada upravo u najsušnije i najotužnije, ljetno doba godine.
Nije rijedak slučaj da majke svojoj djeci na Ilindan i Aliđun mažu obraze ilindenskim medom, da im lišca budu zdrava i čila.
Koliko mi je poznato, pčelinji med još uvijek ne liječi krivnju zločina i bratoubojstva, pa je ovu neobičnu bosansku ilindensku praksu moguće tumačiti i simbolički, kao preventivu koja bi još uvijek nevinu bosansku dječicu, u potpunosti nesvjesnu svoje prave i zatorničke slavenske genetike i duše, trebala uščuvati od gubitka obraza u poznijoj dobi.
Starijima ova čudna navada očito nije bila od posebne koristi, ali s medom se nikada ne zna – možda jedno doista i proradi. Med pouzdano smekšava gumu, pa zašto ne bi i đon-obraz?
A ja uvijek kada razmišljam o Bosni, a nekako mi to u ovim godinama dolazi posve neusiljeno i prirodno, uvijek se sjetim onog Havelova stiha s početka ovoga teksta.
Ako bih išta smisleno svojim sunarodnjacima imao poručiti, uvijek bi se hvatao te jedne jedine rečenice, sokoleći ih još i riječima svetoga Pavla: ”Srdite se, ali ne griješite! Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajte mjesta đavlu” (Ef 4, 26-27).
Nemoj, sestro i brate, da drugi i drukčiji vazda bude gromobran tvojega bespomoćnog bijesa. Nego, idi sada, zaviri u svoju ostavu i špajzu, još za dana razvidi ima li ondje za tebe i ukućane dovoljno ilindenskog meda i namaži svoje i obraze svojih ukućana. Zlu i grijehu ne trebalo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.