Trideset godina izgradnje sustava ljudskih prava u RH

Uobičajeni pogled na hrvatsku tranziciju od raspada bivše Jugoslavije do pristupanja Europskoj uniji naglašava njezin ekonomski karakter koji se sastojao u prijelazu iz planskog u tržišno gospodarstvo, iz društvenog ili državnog vlasništva u privatno, odnosno iz socijalizma u kapitalizam.

Međutim, daleko važnija odlika tranzicije bila je izgradnja sustava zaštite ljudskih prava.

Kada je prije trideset godina, 15. siječnja 1992., Hrvatska otvorila put međunarodnog priznanja, priznalo ju je ukupno 26 zemalja. Taj broj naizgled nije značajan, ali je uključivao sve članice tadašnje Europske ekonomske zajednice (EEZ) – globalne sile u nastajanju – danas Europske unije.

To je bio veliki diplomatski preokret s obzirom na to da je sedam mjeseci ranije (u svibnju 1991.) Jugoslaviji nuđeno pristupanje EEZ-u uz izdašnu financijsku pomoć od pet i pol milijardi dolara.

Ipak, nešto više od dvaju desetljeća kasnije Hrvatska je nakon Slovenije postala i sama članica Europske unije, koja danas nije samo politička i gospodarska sila, nego i vodeća sila u zaštiti ljudskih prava.

Poštivanje ljudskih prava jedna je od temeljnih vrijednosti koja usmjerava djelovanje Unije unutar i izvan njezinih granica. Njezino djelovanje zasniva se na Ugovoru o funkcioniranju Europske unije kojem je priložena i Povelja o temeljnim pravima iz 2000. godine.

Osvrnuvši se na ratnu i poslijeratnu prošlost, pučka pravobraniteljica je ukazala da je danas nepoznata sudbina gotovo 1.500 osoba, te mjesto ukopa 400 smrtno stradalih osoba, a da etnička netrpeljivost i danas nije u potpunosti iskorijenjena

Od 2009. godine Povelja je pravno obvezujuća za institucije EU-a i za države članice. Povelja je sadržajno usklađena s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, koju je Hrvatska ratificirala 1997. godine, a koja omogućava europskim građanima da zaštitu svojih ljudskih prava i temeljnih sloboda traže pred sudom u Strasbourgu kao krajnjom instancom.

U tijeku su pregovori i o formalnom pristupanju Europske unije ovoj Konvenciji, koju su ratificirale sve članice EU-a.

Povod za pisanje ovog teksta je zapravo konferencija koja se održala ovog mjeseca u zajedničkoj organizaciji pučke pravobraniteljice i Pravnog fakulteta u Zagrebu pod nazivom ”Trideset godina zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj: prošlost, sadašnjost i budućnost”.

Uvodničari ove konferencije bili su dekan Pravnog fakulteta profesor Ivan Koprić, pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter i potpredsjednik Vlade RH za društvene djelatnosti i ljudska prava Boris Milošević, a na njoj su izlagali i istaknuti profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu, predstavnici državnih institucija, nevladinog sektora i Ureda pučke pravobraniteljice.

Vrlo važnu ulogu u afirmaciji ljudskih prava odigrala je upravo institucija pučkog pravobranitelja, koji je već Božićnim Ustavom uspostavljen kao opunomoćenik Hrvatskog sabora zadužen da štiti ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti.

To pokazuje i proširenje nadležnosti ove institucije koja se u početku bavila samo administracijom tj. nesavjesnim postupanjima tijela javne uprave, a danas pokriva zaštitu i promociju ljudskih prava, suzbijanje diskriminacije, nacionalni preventivni mehanizam, kao i zaštitu prijavitelja nepravilnosti (zviždača).

Uz sve ove mandate i unatoč tome što trenutno djeluje u neadekvatnom prostoru oštećenom u zagrebačkom potresu, Ured pučke pravobraniteljice obavlja sjajan posao i doista možemo reći da je danas jedan od temeljnih stupova našeg sustava zaštite ljudskih prava.

Ovaj ured godišnje postupa u više od pet tisuća predmeta otvorenih po pritužbama građana ili na vlastitu inicijativu. U predmetima u kojima postupa, pučka pravobraniteljica redovito daje preporuke za unapređenje ili ispravljanje postupanja za koja ocijeni da ugrožavaju ili krše ljudska prava, a generalne preporuke daje u godišnjem izvješću Hrvatskom saboru.

I na ovoj Konferenciji, pučka pravobraniteljica je ukazala na slabosti funkcioniranja državnih tijela kao javnog servisa građana i instance koje svakodnevno odlučuju o njihovim pravima. Umjesto da budu podrška građanima u ostvarivanju prava, često djeluju kao barijera s procedurama koje su često bezrazložno komplicirane, dugotrajne i neizvjesne.

Nadalje, istaknula je skupine građana čiji pripadnici i dalje nisu jednaki: romska djeca pohađaju segregirane razrede, Srbi su izloženi izljevima mržnje i netrpeljivosti, LGBTIQ+ su žrtve nasilja i administrativnih prepreka, žene su i dalje izložene neravnopravnosti te rodno utemeljenom nasilju.

Pučka pravobraniteljica je u svom izlaganju obuhvatila i temu iregularnih migranata u kontekstu pritužbi na postupanje policije prema migrantima na hrvatskoj granici, naglašavajući važnost provođenja učinkovitih istraga u takvim predmetima.

Na kraju je ukazala i na druge probleme kao što su govor mržnje, neizvjesnost u kriznim situacijama kao što su pandemija i potresi, nedostatak Nacionalne politike zaštite ljudskih prava te Savjeta za ljudska prava.

Poštivanje ljudskih prava jedna je od temeljnih vrijednosti koja usmjerava djelovanje Unije unutar i izvan njezinih granica. Njezino djelovanje zasniva se na Ugovoru o funkcioniranju Europske unije kojem je priložena i Povelja o temeljnim pravima iz 2000. godine

Ovaj posljednji nedostatak je u međuvremenu otklonjen. Vlada Republike Hrvatske je na sjednici od 20. siječnja 2022. imenovala Savjet za ljudska prava kojim predsjedava Boris Milošević.

Osvrnuvši se na ratnu i poslijeratnu prošlost, pučka pravobraniteljica je ukazala da je danas nepoznata sudbina gotovo 1.500 osoba, te mjesto ukopa 400 smrtno stradalih osoba, a da etnička netrpeljivost i danas nije u potpunosti iskorijenjena.

Upravo zbog toga, potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević je u svom govoru na ovoj Konferenciji posebnu pozornost posvetio mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, koja je također vezana za 15. siječnja kao i međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

Tog datuma je mirna reintegracije započela 1996. i istog datuma završila 1998. godine. ”Mirnu reintegraciju obilježavamo ne samo kao pobjedu politike mira i ljudskih prava, već i kao jedan od najvećih uspjeha ne samo Hrvatske nego i međunarodne zajednice i Ujedinjenih naroda”, rekao je Boris Milošević, koji je danas predvodnik politike pomirenja u Hrvatskoj.

Zbog toga se sama mirna reintegracija sve više spominje kao uspješan model za Ukrajinu u povratu istočnih teritorija okupiranih od strane Rusije.

Osim toga, potpredsjednik Vlade Milošević je najavio donošenje Nacionalnog plana zaštite i promocije ljudskih prava tijekom 2022. godine za razdoblje do 2027., kao i Nacionalni plan za ravnopravnost spolova. Pritom je kao prioritet istakao saniranje posljedica razornih potresa u Zagrebu i na Baniji.

Naveo je i podatak da je Republika Hrvatska temeljem presuda Europskog suda za ljudska prava u razdoblju od 2011. do 2021. isplatila gotovo 4 milijuna eura odštete našim sugrađanima, što pokazuje da imamo jako puno posla i prostora za napredak.

I pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter je navela da je, primjerice, u 2020. godini Sud u Strasbourgu među svojih 25 presuda protiv Republike Hrvatske u čak 21 utvrdio povredu prava iz Konvencije, pri čemu visoki postotak presuda u kojima je utvrđena povreda prava govori o tome da bi sudovi trebali dosljednije primjenjivati međunarodne dokumente i već na nacionalnoj razini osigurati najvišu moguću zaštitu ljudskih prava.

Dakako, sve ove podatke je potrebno uzeti s rezervom, kao što je u svom govoru napomenula donedavna sutkinja Europskog suda za ljudska prava, profesorica Ksenija Turković, koja je detaljno analizirala statističke podatke Suda u Strasbourgu.

Podsjetila je da je do danas ovaj Sud odlučivao u preko 17 tisuća hrvatskih slučajeva, od čega je donio 477 presuda, među kojima je u 377 presuda (79%) našao povrede Konvencije.

Međutim, ako gledamo sve slučajeve u kojima je neko od vijeća Suda odlučivalo, onda je povreda Konvencije utvrđena u oko 40% slučajeva, a ako gledamo apsolutno sve slučajeve u kojima je podnesen zahtjev protiv Hrvatske, onda je povreda nađena u svega 2,2% slučajeva.

Ukazala je na to iako je Hrvatska formalno dužna implementirati samo presude protiv Hrvatske, de facto je dužna primjenjivati pravne standarde iz presuda donesenih protiv drugih država jer će se ti standardi u slučaju da neki predmet dođe pred Sud primijeniti i na hrvatski slučaj. Zbog toga je važno pratiti cjelokupnu sudsku praksu ovog Suda, a ne samo hrvatske slučajeve.

U razdoblju pred ulazak u EU, zabilježen je značajan porast broja predmeta protiv Hrvatske, a 2013. i 2014. statistički je dosegnut najveći broj zaprimljenih hrvatskih slučajeva od oko dvije tisuće slučajeva godišnje pred Sudom u Strasbourgu.

Povod za pisanje ovog teksta je zapravo konferencija koja se održala ovog mjeseca u zajedničkoj organizaciji pučke pravobraniteljice i Pravnog fakulteta u Zagrebu pod nazivom ”Trideset godina zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj: prošlost, sadašnjost i budućnost”

Donedavna sutkinja Turković je ukazala da posljednjih godina imamo vrlo raznoliku lepezu slučajeva, za razliku od ranijeg razdoblja kada se najveći broj hrvatskih slučajeva odnosio na duljinu trajanja postupka ili na pravo na dom.

Među predmetima u kojima je utvrđena povreda Konvencije na sreću nije bilo slučajeva mučenja, povrede slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, a nije bilo povrede prava na obrazovanje, kao niti povrede prava na slobodne izbore.

U oko 3% slučajeva se radilo o zaštiti prava na život – uglavnom su to bili ratni zločini u kojima se sagledavala proceduralna zaštita kroz učinkovitu istragu jer Sud u tim predmetima ne može ulaziti u supstantivne povrede (s obzirom na to da su se ratni događaji zbili prije ratifikacije Konvencije), ali se njima danas zato bavi Ustavni sud.

Što se tiče nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, takvi predmeti čine 6% slučajeva – uglavnom su to problemi u vezi sa zatvorskim uvjetima, a mjestimice i u pogledu policijskog nasilja.

Poštivanje obiteljskog ili privatnog života je najučestaliji problem u hrvatskom kontekstu, a koji se pojavljuje u čak 11,34% predmeta. Prije svega, to su pitanja zaštite prava djece i ranjivih osoba.

Izgradnja sustava zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj je, dakle, bila okarakterizirana recepcijom međunarodnih i europskih pravnih standarda i mehanizama koji su bili ključni za uspješnu tranziciju u suvremenu demokraciju koja načelno poštuje temeljna ljudska prava i slobode svojih građana.

Ipak, brojni problemi s kojima se suočila Hrvatska u proteklim trima desetljećima, prije svega rat i tranzicija, imalo je za posljedicu brojne povrede ljudskih prava te zbog toga ovo razdoblje ne možemo okarakterizirati kao razdoblje zaštite ljudskih prava, već kao razdoblje izgradnje sustava zaštite ljudskih prava.

Dakako, situacija je danas neusporedivo bolja nego 1992., ali hoćemo li za narednih trideset godina moći reći da smo beskompromisno štitili ljudska prava, ovisit će samo o nama.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Tri prijedloga za vladavinu prava i ''Treću republiku''
    •  Curenje poruka iz pametnog ''telekrana''
    •  Posvojena djeca doktora Konga
    •  Lišeni osjećaja empatije prema žrtvama: pravosuđe bez duše
    •  Trgovanje ljudima – moderni oblik ropstva u brojkama
    •  Bizarni izazovi na TikToku za mnogu djecu su i smrtonosni
    •  Pravo na pobačaj na prekretnici
    •  Putin i stranka prevaranata i lopova su neprijatelji mira
    •  Pitanja prava na hrvatsko državljanstvo
    •  Što moramo naučiti iz smrti Madine Hosseini

> Svi tekstovi ovog autora