Reforma zdravstva nije moguća bez reforme države

Poduže vrijeme ponavljam zapažanje kako narod koji živi u Republici Hrvatskoj (ali i na području bivše Jugoslavije), dok živi ovdje, doprinosi kaosu i neredu kao i korupciji, a kad odu u inozemstvo, točnije na zapadni dio kontinenta, tamo žive po pravilima tih država i poprilično su uzorni.

Odakle takav nagon da kod kuće rade ono što ne smatraju ni pristojnim ni mogućim? Lako je naći izgovore. Kad je riječ o zdravstvu ovo je osobito izraženo, jer su po pitanju zdravlja svi vrlo osjetljivi i žele maksimum od zdravstvenog sustava.

Za početak, evo primjera. Prosječan građanin koji treba obaviti neki zdravstveni pregled često neće koristiti redovite, propisane i dogovorene načine da se naruči na pregled.

Neće početi od liječnika/liječnice obiteljske medicine koji bi osobu trebali prvo pregledati i zatim odgovarajućom uputnicom uputiti prema hitnosti (što oni mogu), a onda, ako postoji problem sa zakazivanjem pregleda kod drugog specijaliste, bolesniku riješiti problem.

Bolesnik će, eventualno, nazvati telefonom nekoliko bolnica ili domova zdravlja gdje će možda uspjeti dobiti slobodnu telefonsku liniju, pa i nešto obaviti.

Ili će zbog zauzetosti linija ili nejavljanja (jer najčešće rade svoj medicinski posao ili nekome fizički daju upute, a ne, kako neki prikazuju, ne rade), odustati i posegnuti za prijateljstvima i poznanstvima. Ljudi uvijek imaju nečiji broj u mobitelu ili telefonskom imeniku, za svaku specijalnost ili zdravstvenu uslugu.

Tada kreće nazivanje onih koje inače možda godinama nisu nazivali i pitali ih kako su, ali su, eto, poznanici, neki će reći i prijatelji, te kreće kuknjava u stilu: ”Znaš, ona moja šogorica, pa njena sestra, eto treba obaviti magnet kralježnice. Boli ju već nekoliko godina, išla žena na fizikalne, ali sada ne može spavati od bolova, pa su joj rekli da napravi magnet… Daj, molim te, imaš li koga da ju naruči? Ne može ovdje u bolnici, bez veze to ne ide”.

Isti ti bolesnici, posao koji rade, često rade za jednu plaću koju dobiju službeno, a na crno dobiju još dio. Nitko ne zna koliko se novca okreće na crno. Ili zna, ali ne možemo saznati u javnosti.

Umjesto da država snizi davanja (poreze i ostalo), ali da strogo prati i kažnjava rad na crno, nastavlja se nemijenjanje bilo čega u ustaljenim mrežama. Kada bi bilo reda, tada bi u državnoj blagajni bilo više novca, a bilo bi ga više i za zdravstvo, javnim novcem financirano zdravstvo.

Narod radije dobije dio plaće na crno, a onda ili traži veze za pretrage, koje bi negdje u RH ionako obavili u razumnom i dopuštenom po zdravlje roku, u javnim zdravstvenim ustanovama, ili plaća privatne preglede.

Posljednjih godina je, zbog neuređenosti sustava, za sve veći dio pregleda ili terapija, ovaj rok postao nerazumno dug. Koliki je broj privatnih pregleda, opet ne znamo jer se i dio toga radi na crno, bez izdavanja računa ili papirnatog računa pro forma, bez fiskalizacije.

Stoga narod jadikuje, a sam doprinosi svemu ovome na što se žali. Ne poznaje riječ ”red”. Naš narod i narodi ovih krajeva u susjedstvu korijen ”varanja države” razvio je generacijama prije dok smo bili potlačeni pod stranim vlastima u bivšim državama poput Austro-Ugarske ili pod vlašću Osmanskog Carstva, ili iz sustava kad su feudalci i Crkva dolazili po svoj dio prihoda te pokupili svu perad, stoku, pšenicu i ostalo.

Narod je tada razvio sustav da sve skriva negdje u tajnim prostorijama, ormarima, a preventivno bi jadikovao kako je sve dao i da nema više. Nevolja je to bila! Njihova nejačad i oni sami te njihova starčad nisu imali što jesti preko zime ako bi dopustili da im se sve otme.

Navikli oni zaštititi obitelj i navikli oni tadašnju državu varati, iako je naša domovina tada bila njezin dio. Tako sada, kad je država samostalna (napokon) i dalje narod po inerciji ima potrebu nešto sakrivati, činiti zaobilaznim putevima, snalaziti se za obitelj.

Namjera je plemenita, no svojim ponašanjem doprinose neredu. Doprinose nižem BDP-u, neredu u zdravstvu, nerješavanju problema.

Ipak, nakon svega, kako žive desetljećima, traže i očekuju od javnog zdravstva da napravi sve.

Očekivala se nabava cjepiva protiv bolesti COVID-19 za sve, a onda se mnogi nisu željeli cijepiti. I držali su za taoce cijelu državu, zdravstveni sustav, naše mlade koji već dvije godine žive nenormalno i uče nenormalno. I nakon toga, ove zime, očekivat će da bez čekanja i bez obzira na sve budu pregledani i izliječeni.

Za proteklih pandemijskih godina očekivali su da bolnice ne budu okupirane teško bolesnima i da se u njima ne nalaze stotine ljudi na respiratoru te da dobiju uslugu koja im je propisana.

U respiracijskim odjelima su radili liječnici koji nisu nikada bili školovani za rad u intenzivnoj skrbi, a za to vrijeme nisu radili posao za koji su školovani. Sada su liste čekanja na preglede još veće, jer je tijekom dvije i po godine pandemije dosta toga bilo ”na čekanju”.

Neće se moći provoditi redovita zdravstvena zaštita u obimu kao što bi trebalo, jer bolnički limiti nisu podignuti.

Naime, ako je smanjen obim pretraga za zimskih mjeseci, trebalo je promptno podignuti limite u proljeće, ljeto i ranu jesen. Nije razlog listama čekanja stvaran, nego je rezultat učinka dostupnih zdravstvenih djelatnika, ispravne opreme i bolničkih limita odnosno ograničenja.

Vjerujem da udruge bolesnika nisu upoznate s činjenicom da ako zdravstveni djelatnici rade iznad tog dopuštenog broja pregleda, stvaraju gubitak bolnici i zbog toga su redovito prozivani od svojih uprava.

Kako ovo pandemijsko vrijeme traje dugo, stanje nekih bolesnika koji lani nisu bili hitni slučajevi, sada će postati hitni. Ukratko, još jedan argument da narod sam doprinosi neredu, jer da su na vrijeme bili procijepljeni, do ovolikih zastoja ne bi došlo, a istodobno uprave institucija u suglasju s ministarstvom, nisu reagirale na spomenuti način.

Nije lako ni premijeru. Nabavio je teškom mukom kvalitetno cjepivo, jer su svi mjesecima upućivali molbe Bogu, ili već nečemu u što vjeruju, da čim prije bude proizvedeno cjepivo i da bude dostupno.

Danima su se punili medijski stupci negodovanjem kako se administracija Europske unije, ali i naša, loše dogovorila s proizvođačima i išla u skupnu nabavu cjepiva.

A sada se preveliki broj ljudi ne želi cijepiti iako su se stigli uvjeriti da mi cijepljeni nismo postali mutanti. Mogli su se uvjeriti da cijepljeni nisu postali neplodni, da ne obolijevaju od drugih bolesti i da se do sada pojavio zanemarivo mali broj onih čiji organizam na neka cjepiva reagira sniženjem broja trombocita i problemima sa zgrušavanjem krvi (koji su, međutim, potpuno izlječivi, jer znamo kako samo treba odmah doći liječniku).

U sustavu postoji mogućnost pojednostavljenja i veće dostupnosti točnog obavještavanja javnosti gdje mogu dobiti podatak o slobodnim terminima pregleda, jer bi inače bolesnik mogao obilaziti redom sve bolnice i domove zdravlja u potrazi za mjestom i vremenom.

Štoviše, sustav bi morao omogućiti i informiranje o tome koliko dugo određeni specijalist radi u toj struci, koliko godišnje ima pregleda, koji mu je udio pozitivnih nalaza, što bi dalo građanima vrijednu informaciju o pokazateljima kvalitete.

Napominjem da s preventivnim pregledima za rak to nije slučaj, jer je tamo očekivan odgovarajući udio tzv. lažno pozitivnih nalaza tako da u tom slučaju treba primijeniti smjernice svakog pojedinog programa probira.

Sustav naručivanja mora biti takav da omogućava i dalje naručivanje telefonom, jer dosta građana nema ni znanja ni opremu da se naručuje putem web-a, a nemaju ni pametne telefone da bi mogli koristiti aplikacije.

Istodobno se mora uvesti mogućnost jednostavne odjave pregleda putem maila ili govorne poruke koju bolesnik snimi nakon signala, kao što već dobro koriste telefone za narudžbu recepata za dugotrajno liječenje.

Također treba analizirati i u cijelosti ukinuti naručivanje za manje agresivne preglede (na primjer, okulistički pregled, većina ultrazvučnih pregleda itd.), a termine odrediti prema prvom slovu prezimena zbog izbjegavanja čekanja, ali i trenutno zbog sprečavanja širenja bolesti COVID-19.

Naime, naručivanje na gotovo sve pretrage je potpuno bespotrebno, a oduzima enormnu količinu vremena poglavito zdravstvenog osoblja, koje umjesto da radi svoj posao, za kojeg su plaćeni, obavlja potpuno nepotrebnu administraciju.

Nitko me ne može uvjeriti da su bolnički limiti toliko niski da te pretrage nije moguće napraviti kao u doba socijalizma kad si došao, pričekao i bio pregledan. Dakako, bilo bi još bolje bez onoga – pričekao.

U našem zdravstvu je vrlo velik i potpuno zapostavljen problem što gotovo svo osoblje mora raditi puno poslova koji su vezani uz administraciju, ali ne onu nužno vezanu za medicinsku dokumentaciju, nego onu koja je daleko ispod razine obrazovanja tih ljudi, na koju troše silno puno vremena.

Vrijeme se troši i zbog velike neorganizacije koja ne prati vrlo jednostavne i gotovo shematizirane procese, nego prati nekad davno razgraničene specijalističke ambulante tako da bolesnika, figurativno rečeno, premještaju iz ladice u ladicu.

Posljedica toga je da to može utjecati na cjelovitost slike o bolesniku, a to se može odraziti i na dijagnozu i na liječenje. Ne primjenjuju se rezultati znanstvenih istraživanja kojima se točno zna što jest, a što nije učinkovito i u reorganizaciji, i općenitim postavkama liječenja.

Najnoviji je primjer uvođenje prijave bolesti i korištenja lijekova koji mogu utjecati na sposobnost reakcije u vožnji bolesnika od strane odabranog liječnika, iako ne postoje podaci u znanstvenoj literaturi o tome da zdravstveno stanje ili lijekovi značajno doprinose broju nesreća ili stradavanju u njima. Također nema dokaza da ovakav način prijave stanja policiji ima učinak na smanjenje nesreća.

Međutim, već se preko 30 godina zna da je smanjenje smrtnosti i invalidnosti moguće postići uvođenjem trauma sustava koji uključuje postojanje strukturiranih digitalnih obrazaca za sve bitne pokazatelje od hitne vanbolničke, hitne i dalje bolničke skrbi što čine trauma-registar, a kako bi se ta skrb mogla ciljano neprekidno poboljšavati.

Smatram da velika preoblikovanja zdravstva, koje netko namjerno zove reformama kako bi zvučale grandiozno, treba zaboraviti i početi uređivati dio po dio. Prvenstveno to moraju predlagati sami djelatnici koji rade određeni posao, ali uz znanja i svijest da treba postupati u skladu s konkretnim protokolima koji su u inozemstvu već etablirani.

Oni koji su na rukovodećim pozicijama, a osobito ministri, morali bi smoći snage pa dogovoriti samo generalni okvir, a struci prepustiti da donosi mandatorne funkcionalne i kvalitativne izmjene. Prema tome, struka ispred politike, a ne obrnuto!

Mora se dopustiti da te procese dogovore zajedno osoblje primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite, ali isključivo na temelju vanbolničkih i bolničkih kliničkih registara. Bez toga živjet ćemo i dalje u neredu i sanjati države koje su taj red napravile davno ranije.

Bez sustavne analize procesa rada, opreme, broja i osposobljenosti djelatnika na temelju podataka iz navedenih registara nije moguće izraditi suvisle protokole i nije moguće očekivati dugoročne promjene.

Upravo nas je ova pandemija trebala probuditi i usmjeriti na brzo djelovanje bez predugih jalovih rasprava. Iluzorno je očekivati da pojedinac, makar bio ministar zdravstva koji je imenovan također od pojedinca – premijera, zna sve o svakom dijelu zdravstva bolje od mase stručnjaka.

Stoga, dajte strukama da dogovaraju s bazom ono što ”baza” radi. Ukažite povjerenje bazi i… metle u ruke.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora