Zašto su nam, unatoč svemu, važni javni radio i televizija?

Hrvatsku radioteleviziju (skraćeno HRT) građani često na društvenim mrežama kritiziraju, pa i napadaju, a glavni im je argument da ih smeta plaćanje pretplate. Kako se pri zdravstvenom prosvjećivanju mora koristiti i medije potaknulo me obilježavanje 100 godišnjice te institucije da napišem ovaj tekst.

Moja prva sjećanja u životu vezana su uz televizor na kojemu sam gledala dječje emisije u crno bijeloj tehnici. Rano mi je otac objasnio što znači znak Eurovizije koji se često pojavljivao za vrijeme sportskih i drugih prijenosa koje je gledala cijela Europa te mi se to čudo od ekrana činilo kao neki prozor kroz koji gledam i upoznajem svijet.

Sjećam se i prvog filma, ”Starac i more” prema Hemingweyovom romanu, koji mi je izazvao tugu i žaljenje i za velikom ribom i za starim ribarom.

Moje generacije su odrastale uz tu našu državnu televiziju (TV Zagreb) koja je tada bila dio Jugoslavenske radiotelevizije. U to doba mnogi još televizor nisu imali, ali su uvelike slušali radio. Često se moglo vidjeti grupe ljudi ispred izloga zagrebačkih trgovina TV prijemnicima kako prate sportske prijenose ili koji drugi važan događaj. Imali smo priliku upoznavati jezik i emisije drugih republika tadašnje države i brojnih drugih naroda, a broj programa je rastao.

Danas je HRT jedna je od onih institucija o kojima gotovo svatko ima mišljenje. Mnogi je gledaju, slušaju i koriste njezine sadržaje, a istodobno je nemali broj građana otvoreno kritizira, ponekad do te mjere da se kritika pretvara u prijezir, pa i mržnju. Najviše pri tome ciljaju informativni program tvrdeći kako se nekada, a i danas, prikazuje samo ono što vladajući odluče da smije. No, ti koji ju navodno ne gledaju, često ne govore baš istinu, jer gledaju samo neke vrste emisija.

Upravo je nedavna kampanja povodom sto godišnjice to uzela za motiv i smatram jako dobrom porukom kako državna televizija ima za svakoga ponešto.

HRT kao javni servis koji se dijelom financira novcem građana, mora moći biti izložen javnosti, kritici i propitivanju. Ali pritom vrijedi postaviti jedno jednostavno pitanje: obavlja li televizija svoju javnu funkciju?

Moje viđenje je da mnogi ”kritičari” u biti ni ne žele sagledati stvarnu vrijednost ovog važnog medija pristupajući vrlo površno. U novije doba, pogotovo zbog velike količine nevrijednih medija, društvenih mreža, neprofesionalnih tobožnjih novinara i svih izazova digitalnog doba, još je važnije nego ikada prije pažljivo sagledati što sve čini HRT.

Hrvatska radiotelevizija nije nastala jučer. Njezini počeci sežu u 1926. godinu, kada je počeo emitirati Radio Zagreb. Televizija Zagreb pokrenuta je 1956. godine, a tijekom vremena radiotelevizijski sustav razvijao se zajedno s društvom i državom, a narod je u tome sudjelovao na svoj način te bio ispunjen ponosom što i mi imamo našu televiziju.

Nakon stvaranja samostalne Republike Hrvatske, Radiotelevizija Zagreb 1990. godine mijenja naziv u Hrvatska radiotelevizija. Od tada HRT postaje nacionalni javni medijski servis Republike Hrvatske, s posebnom odgovornošću prema građanima, naročito prema hrvatskom književnom jeziku, kulturi, društvu i demokratskom javnom prostoru.

Što sve danas čini HRT? Kada kažemo HRT, ne govorimo samo o televizijskim programima i Dnevniku te osobama koje viđamo. Tu su Hrvatska televizija, Hrvatski radio, internetski i multimedijski sadržaji, brojni novinarski i produkcijski timovi, tehničke službe, arhivi te glazbeni ansambli poput Simfonijskog, Jazz, Tamburaškog orkestra i Zbora HRT-a.

HRT nije samo televizijska kuća nego velika medijska, kulturna i produkcijska institucija. Njegova je prva funkcija, dakako, informiranje. Javnost mora imati pravo dobiti vijest, izvještaj, političku analizu, prijenos važnog događaja i informacije od javnog interesa. Istina jest da obično pozivaju uvijek istih dvadesetak sugovornika po području, te da bi taj dio mogao biti znatno bolji.

No, javni servis nije samo to. Njegova je važna funkcija i obrazovanje prikazivanjem emisija o znanosti, povijesti, prirodi, medicini, zdravlju, kulturi i društvu. Te emisije, na žalost, možda neće uvijek imati gledanost kakvu imaju najpopularniji zabavni sadržaji, ali upravo zato moraju postojati.

Komercijalni medij može odlučiti da mu se takav sadržaj ne isplati i današnje televizije imaju specijalizirane programe na kojima se prikazuju sadržaji samo iz jedne velike grupe tema.

Druga važna funkcija je informiranje i prijenos kulturnih događaja čime se djeluje na razvoj kulture općenito. Televizijski i radijski programi mogu publici približiti književnost, kazalište, film, likovnu umjetnost i glazbu ili religijske događaje.

HRT istodobno desetljećima stvara i čuva vlastitu arhivu. U njoj nisu samo stare emisije. U njoj je dio memorije jednog društva kao npr. glasovi ljudi, snimke događaja, političkih govora, sportske pobjede, kulturni događaji, ratna zbivanja, brojni događaji iz pojedinih doba i svakodnevni život generacija koje su prošle kroz ovaj prostor.

Jedna od iznimno važnih svrha je obrazovanje djece, a osobito je to došlo do izražaja u doba pandemije kad se sa skromnim resursima, uz puno volonterskog rada snimalo nastavne sadržaje za vrijeme karantene. Tko može komercijalnoj TV narediti da učini što takvo?

Uz televiziju i radio pratimo brojne druge važne sadržaje: emisije za manjine, regionalni događaje i sadržaje, i one namijenjene Hrvatima izvan Hrvatske, kao i programe koji se obraćaju različitim društvenim skupinama (emisije za slijepe). Tu su također zabava, glazba, humor, filmovi i serije.

Drugim riječima, javni servis mora raditi ono što tržište samo po sebi možda neće napraviti. I upravo se tu vraćamo na pitanje odbojnosti prema HRT-u.

U HRT se snimaju filmovi, serije, i brojne druge emisije vlastite produkcije od početa do kraja autorski rad ljudi koji tamo rade. Nije problem ni reći da je neka emisija loša, da je novinar pogriješio, da je urednička politika pristrana, da je program zastario ili da se novac građana ne troši dovoljno racionalno. Naprotiv, javni servis mora biti otvoren takvoj kritici. Problem nastaje kada od kritike pojedinih emisija, urednika, novinara ili uprava prijeđemo na zaključak da je sama ideja javne radiotelevizije nepotrebna, da ju ne žele financirati ako ju ne gledaju.

HRT se financira najvećim dijelom javnim novcem, odnosno pristojbom koju plaćaju građani, te izravnim financiranjem iz državnog proračuna, uz prihode od oglašavanja, prodaje prava emitiranja, sponzorstva, europskih fondova i drugih komercijalnih djelatnosti.

Važno je napomenuti da HRT smije puno manje zarađivati i prikazivati tzv. reklame u odnosu na komercijalne programe u kojima gledatelj više od pola vremena izgubi gledajući beskonačno ponavljanje reklama.

Građani imaju puno pravo pitati kamo njihov novac odlazi, imaju pravo tražiti što kvalitetniji program, još veću profesionalnost, veću političku neovisnost, odgovornije upravljanje i transparentnije poslovanjem ali moraju i iskreno priznati da u programu ima mnogo vrijednih sadržaja.

HRT ima oko 2700 zaposlenih i povremene angažmane honorarno, nekada vlastitih umirovljenika. Prema podacima prosječna dob zaposlenih je iznad 50 godina, što znači da je mladih tamo mnogo manje zaposleno. Među njima nisu samo televizijska lica koja gledamo na ekranu. Tu su novinari, snimatelji, montažeri, redatelji, producenti, tonski i ostali tehničari, šminkeri, garderobijeri, glazbenici, arhivisti, informatičari, administrativni radnici i brojni drugi ljudi koji omogućavaju da program uopće nastane.

Kada kritiziramo HRT, ne bi trebalo zaboraviti da iza institucije stoje ljudi koji svakoga dana proizvode program, i zato bi možda bilo korisnije prestati govoriti o HRT-u kao o nekoj apstraktnoj ”državnoj televiziji”. HRT jest javna ustanova povezana s državom i zakonom, ali njegova bi temeljna svrha trebala biti služenje javnosti, a ne vlasti. Upravo je tu njegova najveća vrijednost, ali i njegova najveća odgovornost.

Ako javni servis postane produžena ruka bilo koje političke vlasti, tada napušta svoju svrhu i građani ga imaju pravo prozivati ali nikako pozivati na potpunu komercijalizaciju ili ukidanje.

U vremenu društvenih mreža, algoritama, lažnih vijesti, političkih probnih balona i medija koji se često bore za klik više nego za javni interes, potreba za profesionalnim medijem koji ima obvezu informirati sve građane sigurno je veća nego prije.

Komercijalni mediji imaju svoje mjesto i mogu biti izvrsni. No, društvo ne može svoje informiranje u potpunosti prepustiti tržištu i logici gledanosti.

Važna je zato što bi trebala biti prostor koji pripada svima – i onima koji je vole i onima koji je ne podnose, i onima koji glasaju lijevo i onima koji glasaju desno, i mladima i starijima, većini i manjinama, stanovnicima velikih gradova i ljudima iz najmanjih mjesta.

Treba biti svjestan da bi hrvatsko društvo izgubilo jako puno kada bi ga potpuno prepustilo tržištu, jer HRT nije samo ono što večeras gledamo na televiziji. On je i radio koji slušamo u automobilu, arhiva koja čuva glasove prošlih generacija, orkestar koji izvodi hrvatsku i svjetsku glazbenu baštinu, dokumentarni film koji možda pogleda nekoliko tisuća ljudi, emisija koja nekome prvi put približi znanost, dječji program koji odgaja nove gledatelje i vijest koju u kriznom trenutku trebaju milijuni ljudi.

Zato HRT treba manje slijepog obožavanja, ali i manje slijepog prezira.

Komercijalizacija može nekada povećati gledanost i financijsku učinkovitost, ali ne znači automatski i povećanje javne vrijednosti programa. Tako je TV Novi Zeland postala iznimno popularna, osvajala oko dvije trećine nacionalne publike i ostvarivala dobit za državu da bi se uskoro počela urušavati. Dio nekomercijalnih programa morao se ponovno poduprijeti javnim novcem.

To je možda vrlo dobra usporedba s HRT-om: javna televizija postoji upravo zato da proizvodi i ono što tržište samo možda ne bi proizvodilo.

Primjerice, program za udaljene krajeve zemlje, sadržaji za manjine, ozbiljan dokumentarni program, znanstvene emisije, dječji sadržaji, kulturni program i novinarstvo od javnog interesa ne moraju uvijek biti najprofitabilniji sadržaji. Ali njihova vrijednost nije samo u broju gledatelja.

Još je snažniji primjer britanski BBC. On je desetljećima jedan od najpoznatijih modela javnog servisa u svijetu. BBC je razvio ogromnu produkcijsku, obrazovnu, kulturnu i arhivsku vrijednost, a istodobno je svojim programima postao važan dio britanske kulturne industrije.

Slično je i s Australskim ABC-om. Talijanska javna televizija RAI nije izgubila vrijednost zato što je jednostavno bila ”javna”, nego zbog političkog utjecaja, stranačkog zapošljavanja i napredovanja kao i problema upravljanja.

Ne moramo voljeti HRT. Ali trebamo znati što bismo izgubili. Izgubili bismo stotinu godina radijskog i televizijskog stvaralaštva te njenu budućnost. To je puno više od televizijskog programa koji gledamo ili ne gledamo večeras. A onda dolazimo do možda najvažnijeg pitanja: bi li sve to postojalo da HRT mora preživjeti isključivo na tržištu? Možda bi, ali ne nužno.

Tržište ima jednu veliku vrlinu: prisiljava proizvođača da razmišlja o publici. Ako nitko ne gleda program, ako nitko ne kupuje proizvod, ako nema prihoda-poslovni model propada. Ali tržište ima i svoju slabost. Ono ne pita uvijek: ”Što je društvu potrebno?” već pita: ”Što će ljudi gledati?”

Emisija o znanosti može biti važna, a imati malu gledanost. Dokumentarni film o hrvatskoj povijesti može biti vrijedan, ali ne mora biti komercijalni hit. Program za manjine neće nužno privući milijun gledatelja. Ozbiljna kulturna emisija teško će se natjecati s najgledanijim zabavnim formatima. Lokalna priča iz malog hrvatskog mjesta možda nikada neće donijeti prihod koji donosi veliki televizijski show. Ali treba li zato nestati?

Upravo tu počinje smisao javnog servisa koji nije stvoren zato da proizvodi samo ono što je najpopularnije. On postoji i zato da proizvodi ono što je važno te je dio društvene infrastrukture.

Iako financijer ima pravo pitati: što dobivam za svoj novac, to ne smije biti napad na HRT. To treba biti demokracija, ali cjelovito informirana.

Svatko se treba zapitati kakav HRT želimo? Želimo li televiziju koja će juriti samo za gledanošću? Želimo li televiziju koju će određivati isključivo tržište? Mislim da bi većina odgovorila da želimo javni servis koji će biti dovoljno profesionalan da mu vjerujemo, dovoljno neovisan da ga se vlast boji i dovoljno kvalitetan da građanin može reći: ”Da, plaćam ga – i znam zašto.”

Treba misliti da kada uništimo instituciju, možda ćemo se jednoga dana pitati gdje je nestao dio onoga što je desetljećima stvarala i otišlo u nepovrat. Ono što se može vrlo dobro potkrijepiti jest da HRT i dalje ima velik doseg i gledanost te slušanost.

Prema Digital News Reportu 2026., informativni sadržaji HTV-a i Hrvatskog radija tjedno dosežu 46 % građana, a HRT-u vjeruje 54 % ispitanika. To je zanimljivo upravo zato što se u javnom prostoru često stvara dojam da ”nitko ne gleda HRT”. U biti imam dojam da kad bi se umjesto pretplate HRT održavala iz proračuna, da bi prvo vrijeme nestali prigovori građana. No, ubrzo bi, vjerojatno, tada krenulo još veće negodovanje jer bi počele tvrdnje da državna vlast ima još veći utjecaj na programski sadržaj.

U Velikoj Britaniji BBC se i dalje velikim dijelom financira televizijskom pristojbom. Za 2026./27. godišnja licenca iznosi 180 funti. Britanska vlada pritom izričito govori o tome da pristojba osigurava stabilno financiranje BBC-ja.

U Njemačkoj postoji još zanimljiviji model. Tamo se ne plaća zato što netko koristi televizor, nego se u pravilu plaća 18,36 eura mjesečno po stambenoj jedinici, neovisno o tome koristi li netko stvarno javne medije ili ima prijamnik. Jedna osoba u stanu plaća za cijelo kućanstvo.

Njemački model zapravo vrlo otvoreno počiva na ideji solidarnog financiranja javnog medijskog sustava: javna radiotelevizija nije privatna pretplata za proizvod koji kupuješ samo ako ga želiš, nego zajednička infrastruktura koju društvo financira jer smatra da ima javnu funkciju. I to je zanimljiva razlika u odnosu na hrvatski mentalitet oko pristojbe.

Europska radiodifuzijska unija navodi da je pristojba još uvijek jedan od glavnih modela financiranja javnih medijskih servisa u Europi; prema njihovim podacima, u 2023. činila je prosječno 47 % ukupne strukture financiranja javnih medija na području EBU-a. Dakle, hrvatska ideja da je pristojba nekakav neobičan ostatak prošlosti zapravo nije točna. Upravo je to pokazao i slovenski referendum na kojem je izglasano da građani ne žele ukidanje pristojbe.

Možda bismo o HRT-ovoj pristojbi trebali prestati razgovarati kao o cijeni televizijskog programa koji kupujemo. Ako je HRT doista javni servis, onda je pristojba cijena koju društvo plaća za postojanje institucije koja mora biti dostupna svima – čak i onima koji je ne vole.

A ako smatramo da za taj novac ne dobivamo dovoljno, onda nije problem u tome što postoji pristojba. Problem je u tome što za svoj novac tražimo bolji HRT. Neki drugi servisi koji su u nas komercijalizirani već su doživjeli snažne potrese i gubitak kvalitete te je stoga neodgovorno tvrditi kako nam javna radiotelevizija ne treba, jer tada zaboravljamo čemu javni servis služi.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nepovjerenje u struku: kako podignuti zdravstvenu pismenost?
    •  Opasno poigravanje s nepovjerenjem u medicinu
    •  Dosegli smo dno dna neznanja i gubitka povjerenja u liječnike
    •  Primalje su izuzetno važne, ali mjesto im je u bolnicama
    •  Velik dio bolesti zajednički je životinjama i ljudima
    •  Demografija i medicina: imaju li poveznicu?
    •  Bez Svjetske zdravstvene organizacije doći će do kaosa
    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?

> Svi tekstovi ovog autora