autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Prebacivanje s pivsko-praseće filozofije na zen budističku

AUTOR: Tatjana Gromača / 28.07.2022.

Tatjana Gromača

Došla su vremena u kojima život sve više sliči na borbu sa sedmoglavom aždajom. I oni koji se s njom ne bore, i koji nemaju potrebe da to čine, jer im je egzistencija osigurana, čak i njih dodiruje kužni zapah ovog našeg doba, koje je puno prijetnji.

Taman kada se pomisli da smo odrubili barem jednu od prijetećih glava tog strašnog, mitskog čudovišta, tog golemog guštera s pandžama na nogama, s repom i krilima, tog drakuna iz narodnih pjesama, ta se glava ponovno počne micati, nanovo oživi i prijeti, bljuje vatru još snažnije nego prije…

Ratovi, ubojstva i ranjavanja, sve ono najgore u čovjeku kovitla se jednim dijelom našeg ljudskog svijeta, dok se istovremeno u sjeni rata pljačka i preprodaje, dok cvatu šverc i trgovina, na načine, mirnom čovjeku, koji bi samo da jede i spava, i tu i tamo nešto malo učini za sebe, nezamislive.

Taman kada je taj mirni čovjek pomislio da se riješio barem jedne glave te svirepe aždaje, koja je samo, po zapisima nekog prastarog, dalmatinskog pjesnika i župnika, koji je nizao stihove na jaziku horvatskome, ”sablast griha”, ”ukor malovridnostih čovičanskih”, evo i nje natrag – stara sablast Corone vraća se na velika vrata na našu pozornicu.

Što i kako ćemo dalje, usudi li se netko misliti na to što sve tog našeg mirnog i, slobodno recimo, malo pospanog i umornog čovjeka, čeka na jesen?

Osim toga, on je sada najednom, u svoj svojoj učmalosti i nepomičnosti, natjeran da razmišlja o vatrenim stihijama, o požarima koji gutaju brojne predjele i nastambe, o minama zaostalim iz Prvog svjetskog rata (kuda je sve, odjednom, natjerana njegova troma misao da ide, kojoj se nigdje ne ide dalje od vlastitog kreveta i stola)…

Tako sada on mora razmišljati i o povijesti, dok je u međuvremenu, postao stručnjak za medicinu, naročito za oblasti epidemija i pandemije, za svjetske zavjere, za biološke i druge ratove, za vojne strategije i geopolitiku, za seizmološka pitanja i geologiju!

U samo nekoliko godina, toliko novih gradiva, pa to bi i za neki renesansni um moglo biti malo previše.

K tome, ova sedmoglava aždaja nikako da se umori, da malo zadrijema, da se uželi popodnevnog odmora, već vitla li vitla svojim prijetećim sabljama, koje čovjeka žele zasjeći tamo gdje je najtanji, pa je on prinuđen živjeti u strepnji, plašeći se, strepeći od gladi, od nestašica hrane, zbog novih i novih poskupljenja – kao da ova do sada već nisu i prevelika i van zdrave pameti, od prebacivanja na novu valutu, za koju se ne zna što će ona uopće siromašnom narodu kao što je naš, strahujući pred sušom, pred zimom, pred vodenim stihijama, brinući za grijanje, za opću energetsku sigurnost i opskrbu, za činjenicu da nas je Putin proglasio svojim neprijateljima, razbijajući glavu nad klimatskim i ekološkim pitanjima koja sve živo i neživo melju u jednu vrelu, rastopljenu melasu, a da tog mirnog čovjeka, i one daleko moćnije od njega, istovremeno baš živo boli uho za to…

On, taj miran i pospan čovjek, koji je i ovako već previše stegnuo svoj remen, premda se opet udebljao, obzirom na to da jede puno kruha s nešto salame, i da to zalijeva pivom, obzirom na to da unatoč svim obećanjima da će se pokrenuti i dalje samo leži pred televizorom, sada je neprekidno pod udarom svih tih zlih sila, koje, samo pomjeri li on svoj noćni pokrivač malo udesno, proviruju odmah s lijeve strane, povuče li pokrivač niže prema stopalima, evo ih, izbijaju odozgo, zbaci li pokrivač sa sebe, evo čudovišta ravno na njega, hoće borbu prsa o prsa…

I već je ovaj mirni, pospani, otežali čovjek počeo pitati se – što da učini, kako da se dovine svim tim prijetnjama i napadima, svim tim silama koje prijete da ga onemoćaju i obore – hoće li biti potrebno da upiše kakav tečaj borilačkih vještina, onih istočnjačkih, da se sa svoje pivsko-praseće filozofije prebaci na nekakve zen budističke, filozofije s Istoka?

Ta on dobro zna da su sve to gluposti, ali razmišlja iz čiste računice, da bi to možda bilo isplativo, s obzirom na to da se priča (u mesnici, u birtiji, za kartaškim stolom) da je Kina najnovija, najveća svjetska sila.

U tom smislu, trebalo bi početi misliti o tome kako da se naš mirni čovjek tim kosookima dodvori, kako da u njemu prepoznaju, shvate, dobrog podanika…

Jer puno dodvoravanja, koje treba ići do neukusnih razmjera, i malo jeftine seoske lukavštine i lihvarstva, to raspameti i najveće silnike – to je mudrost koja ovom našem mirnom čovjeku izbija iz njegovih gena, znanje koje je usvojio od svojih predaka, pa se i u borbi sa sedmoglavom aždajom, sa svim jahačima Apokalipse, na koncu oslanja na njega.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: