Marko Antonije de Dominis, velikan istrgnut iz sjećanja

Na prvi dan zime, 21. prosinca 1624. godine, na rimski trg Campo de’ Fiori nagrnula je gomila znatiželjnika. Svemoćna inkvizicija naložila je da se na mjestu gdje je živ zapaljen Giordano Bruno spale slike, spisi i leš prokletog zatočenika Anđeoske tvrđave, preminulog 8. rujna 1624.

Masu nije privukla lomača bez koje je to tiransko vrijeme bilo nezamislivo nego osobnost heretika čiji će pepeo raznijeti Tiber, a sjećanje na njega pomesti vjetar zaborava među europskim katolicima i protestantima, ali i među njegovim sunarodnjacima.

Iskru sjećanja na njega sačuvat će kod nas tek Šime Ljubić, Franjo Rački, Miroslav Krleža, Ivan Golub, Ivan Supek (drama ”Heretik”) i Ante Maletić (tiskanje Dominisovih djela).

Zaludu što je taj tobožnji heretik po značenju bio prva duhovna pojava Europe početkom 17. stoljeća: graditelj Novog vijeka, jednako u fizici, politici i teologiji; borac za univerzalnu humanost i slobodu, ne na zadnjem mjestu u ime evanđelja.

Zagovarajući jedinstvo kršćanskih crkava na osnovi ravnopravnosti (preteča ekumenizma), autonomiju svjetovne i duhovne vlasti (preteča novovjekovne političke revolucije) i mir među europskim narodima (preteča ujedinjene Europe), stavio je pred Katoličku Crkvu izazov radikalne evanđeoske obnove kojega će ta Crkva biti spremna čuti i samo djelomice provesti tek 350 godina nakon njegove smrti tijekom II. vatikanskog koncila.

A riječ je, kojeg li razloga za ponos ali i za stid zbog nehaja, o našem sunarodnjaku Marku Antoniju de Dominisu, još uvijek proročkom izazovu znanstvene, političke i kršćanske, ljudske slobode naprosto!

Primas Dalmacije i Hrvatske

Rođen 1560. u staroj plemićkoj obitelji u Rabu, od oca Rabljanina i majke Mlečanke, nadareni dječak Dominis privukao je pozornost strica Antuna, senjskog biskupa. On će se pobrinuti za dječakovo školovanje, okončano u Padovi nakon višegodišnje izobrazbe u isusovačkom Collegiumu Illyricumu u Loretu.

Još tada se nazire da će Dominisa intelektualna znatiželja i slobodarska istinoljubivost dovesti u sukob s onodobnom militantnom dogmatskom uskoćom i disciplinom isusovačkog reda, ali i cjelokupne Katoličke Crkve. Nemirni mladac čita zabranjene knjige uvjeren da moraju skrivati nešto istinito.

Kao omiljen isusovački profesor u Veroni predaje humanističke znanosti, matematiku u Padovi, a filozofiju, retoriku i logiku u Bresciji. Ipak 1596. napušta isusovce i nasljeđuje strica palog ispod Klisa na mjestu administratora Senjske biskupije.

Posvećen za senjskog biskupa i stekavši doktorat iz teologije 1600. godine, Dominis se latio uloge diplomatskog posrednika između habsburškog dvora, Mletaka i Uskoka. Jer iskrene želje za mirom nije bilo niti na jednoj strani izuzev kod Dominisa, za propast pregovora svi optužuju njega; čak će ga i August Šenoa pogrešno opisati kao mletačkog plaćenika i krvnika.

Započinje usud koji će Dominisa kao uvjerena političko-crkvenog mirotvorca i pomiritelja pratiti cijelog života: ”Opasno je biti po sredini između onih koji su u oštrom sukobu.” Njegova ustrajna potraga za univerzalnim, za sve prihvatljivim rješenjima, mnogima će izgledati kao prevrtljivost.

S naslovom primasa Dalmacije i Hrvatske, postavljen je 1602. za splitskog nadbiskupa. Neustrašivu ljudskost, unatoč neukrotivom i srditom temperamentu, pokazao je ostavši uz puk za strašne kuge; vlastela i kaptol kukavički se razbježali.

Natrag izvorima

Doticaj s pukom potiče ga da se iz sitničavih i maglovitih rasprava skolastičara spusti na zemlju i svoje studije vrati na praktično djelovanje u dušobrižništvu i upravljanju crkvom.

Budući da je za njega propovijedanje biskupska zadaća, ozbiljno se pripravlja za tu službu. Proučavajući propovjedničke knjige, opaža gađenja i srdžbe vrijednu ukorijenjenost zloporabe Svetog pisma:

”Vidio sam kako se iznose primjeri ili lažni i izmišljeni ili bar apokrifni i smiješni, kako se narod bijedno zavarava i kako se mjesto svetih vjerskih dogmi naturaju i nameću izmišljotine lakomosti i častohleplja pa sam se nad tim zgrozio.”

To ga vraća kršćanskim izvorima. Listajući stare kanone, zaključke pravovjernih koncila, nauku crkvenih otaca i drevne običaje, nadasve Novi zavjet, spoznaje: Postojeći lik Rimske Crkve oprečan je izvornom liku Crkve. A crkve koje Rim proglašava heretičnim ništa ili veoma malo zastranjuju od pravog drevnog učenja čiste Crkve.

To da su postojeće hijerarhijske strukture Rimske Crkve u protuslovlju sa starokršćanskom tradicijom, ticalo se prvenstveno centralističko-policijske Rimske kurije i papinskog apsolutističkog crkveno-svjetovnog samovlašća.

Zbog cezarskog izopačenja – ideal podržavljene i posvjetovljene Crkve stran je Svetom pismu, crkvenim ocima i koncilima stare Crkve pokazat će Dominis – glavnu krivnju za raskole među kršćanima snosi upravo Rimska Crkva. Njezina evanđeoska obnova, nadasve Rimske kurije i papinstva, preduvjet je ponovnog kršćanskog jedinstva.

U doba utvrđene reformacije, provođenja protureformacijskog Tridentskog koncila i vjerskim ratovima raskoljene Europe, Dominis će svoj život posvetiti evanđeoskoj obnovi Rimske Crkve i kršćanskog jedinstva, ali u različitosti onkraj svakog unitarizma, kao uvjeta vjersko-političkog mira i jedinstva Europe:

”Od prvih godina svog klerikata gajio sam u sebi gotovo urođenu želju da vidim jedinstvo svih Kristovih crkava. Odvajanje Zapada od Istoka, Juga od Sjevera u vjerskim pitanjima nikad nisam mogao ravnodušno podnositi. Živo sam želio upoznati uzrok tako brojnih i tako velikih raskola i razmotriti bi li se mogao pronaći kakav put da se sve Kristove crkve združe u pravo staro jedinstvo pa sam gorio od želje da to vidim.”

Otvaranje svijetu

Dominisova teološka misao, u kojoj je na vrata Crkve kucalo novo doba, zgrozila je Rim. U podnožju nerazumijevanja krile su se oprečne reakcije na novosti i promjene od kojih svaka vlast, ljubiteljica sigurnosti starog, zazire.

Dok se Rimska Crkva znanstveno-političkim pa i vjerskim promjenama, glasnicima Novog vijeka, opirala, Dominis se usudio te promjene sagledati u svjetlu evanđelja; pronašao je u njima pozitivan potencijal za Crkvu, čak mogućnost da, zabacivši svjetovnu vlast i posvetivši se duhovnom poslanju, postane donositeljicom mira i jedinstva Europi.

U okrilju Rimske Crkve, zgrčene i zatvorene pred novim, živjela je apologetsko-polemička teologija, ropkinja ponavljanja jalovih i apstraktnih istina kao da je vjera predmet posjedovanja.

Bez poniranja u povijest i doticaja s evanđeljem, postala je nesposobna za istraživanje i stvaralaštvo, čak ideološko oruđe autoritarne crkvene vlasti što je bio poraz razuma i razumskog razumijevanja vjere, nadasve slobode vjere i teologije. Relativne povijesne formulacije vjere bile su važnije od životonosnog sadržaja vjere; malj u rukama inkvizicije.

Sve više prisutan u svom vremenu, Dominis je sve više zamjećivao kršćanske izvore i smjelo gradio slobodnu i istraživačko-stvaralačku teologiju. Pomlađujući svoju misao na izvorima, davao je kreativne teološke odgovore svome vremenu.

Pozivao je Rimsku Crkvu na otvaranje svijetu, zagovarajući u spornim vjerskim pitanjima slobodnu i argumentiranu teološku raspravu umjesto grubog nasilja i progonâ do smrti, prakticiranih u Rimu.

Iako svjestan opasnosti, Dominis je Rimskoj Crkvi želio otvoriti nove povijesne perspektive. Duboko ukorijenjena u tradiciji, njegova je teologija bila životna i razumljiva u novom vremenu.

Umjesto čuvanja vjerskih okamina pod nadzorom crkvenog učiteljstva, Dominis se priklonio teologiji uronjenoj u život i dinamičnoj integraciji prošlosti.

Samo je tako i mogao oblikovati svoje životno djelo ”Crkvena država” – ”De Republica ecclesiastica”. No prije nego što 1617. bude objavljen prvi svezak četiriju od deset knjiga tog djela Dominis će postati bjegunac pred bijesom inkvizicije.

Vinzorski dekan

Ionako težak Dominisov položaj u Splitu – sukobe s gradskim plemstvom i kaptolom zagorčila je nepravedna novčana obveza trogirskom biskupu, suparniku i doušniku Vatikana, koja ga je dovela do ovrhe – pogoršao se uslijed sukoba Svete Stolice i Venecije.

Kad Pavo V. prokune Mletačku Republiku 1606. godine, nadasve zbog mletačke osude nekih svećenika razbojnika, Dominis će stati u obranu mletačke građanske jurisdikcije spram Papine svjetovne prevlasti.

Budući da je i sam Isus raspolagao samo duhovnom vlašću, bio je uvjeren da i Crkvi priliči samo duhovna vlast:

”Ni crkva, ni papa, ni bilo tko, ni bilo koji od onih kod kojih se nalazi samo crkvena vlast, nemaju uopće nikakvog prava ni ovlasti u svjetovnoj upravi kraljevstava niti prema kraljevima i svjetovnim vladarima kao takvima. Nad njima, ako su vjernici i kršćani, Crkva uopće nema nikakve vlasti izuzevši duhovno vodstvo duše. Kršćanske vladare ona ne može postavljati, svrgavati, mijenjati, izmjenjivati, kažnjavati, suditi im, sputavati ih svjetovnim kaznama ni vršiti prema njima bilo kakvo svjetovno pravo.”

Zagovornik autonomije svjetovne vlasti, o čemu će se pozitivno izraziti tek II. vatikanski koncil, bit će, međutim, izigran poslije sporazuma Venecije i Vatikana.

Dominis će 1615. napustiti Split da bi već 1616. godine, upozoren da se za njega zanima inkvizicija, iz Venecije pobjegao u London gdje ga je ugostio kralj Jakov I., proglasivši ga vinzorskim dekanom.

U Heidelbergu je tijekom bijega izdao proglas u kojemu objašnjava da u London ne ide da bi izazvao raskol nego da bi izmirio Anglikansku i Rimsku Crkvu. Ostajući katolik, naslov vinzorskog dekana nosi zajedno s onim primasa Dalmacije i Hrvatske.

Približavanje Londona i Vatikana, kao i isusovačke diplomatske spletke, zavarale su Dominisa da se 1622. ipak vrati u Rim. Nakon smrti njegova prijatelja pape Grgura XV., novi papa Urban VIII. predat će ga inkviziciji kao što će poslije učiniti i sa svojim prijateljem Galilejem.

Ipak, uza sve slabosti, temeljne smjernice crkvene države umnogome su nedosegnut evanđeoski izazov kršćanskim crkvama, nadasve Katoličkoj, i nakon 350 godina.

Crkvena država

Na osnovi kršćanskih izvora Dominis teološki kritizira rimski centralizam – pohlepa za vlašću i zemaljskim dobrima ovladala je Rimskom kurijom i papom, pretvorivši Crkvu u čisto svjetovnu instituciju (crkvenu državu) koja zanemaruje svoju duhovnu srž – tražeći depolitizaciju, decentralizaciju i dejuridizaciju Crkve.

Umjesto papinskog crkveno-svjetovnog samovlašća (apsolutističkog rimskog vladarsko-pravnog primata) protivnog starokršćanskoj tradiciji:

– ako uopće primat, ne pravni nego počasni, dakle papinstvo s ljudsko-kršćanskim licem, kako će ga prakticirati tek Ivan XXIII.: papa kao rimski biskup i patrijarh Zapada, prvi među jednakima zbog groba Petra i Pavla u Rimu, ne gospodar Crkve nego biskup, sluga slugu Božjih.

Umjesto centralističko-apsolutističkih crkvenih struktura u rukama Rimske kurije i pape:

– bratsko-solidarno crkveno vodstvo i apostolski orijentirana Crkva: kolegijalnost kao načelo upravljanja Crkvom, dakle reprezentativno vrhovno biskupsko vijeće (episkopalni kolegij kao senat Crkve) koje će zajedno s papom obavljati zakonodavnu vlast nad sveukupnom Crkvom što uključuje novo vrednovanje biskupa i mjesnih crkava kao u pracrkvi.

Smjena monarhijskog papinstva aristokratskim kolegijem biskupa omogućuje:

– jedinstvo u različitosti umjesto nametnuto-unitarnog jedinstva kao puta pomirenja i sjedinjenja crkava: zajedništvo u fundamentalnim dogmama (vjera pracrkve i prvih koncila), ali sloboda i različitost u sporedno-spornim vjerskim učenjima;

– prestanak europskih vjerskih ratova: vladari kao laici u Crkvi koju jednako sačinjava kler i laici trebaju preuzeti odgovornost za Crkvu ne dopuštajući da vjerska različitost bude izlika za ratove.

Ovoj ekumensko-mirotvornoj viziji Crkve II. vatikanski koncil otvorio je vrata, ali: iz Rima su biskupima vraćene tek neznatne ovlasti; izostala je zbiljska reforma Rimske kurije, uspostava vrhovnog biskupskog zakonodavnog vijeća kao i reforma papinstva u duhu pracrkve da bi svi kršćani s Petrove stolice mogli čuti glas Dobrog pastira.

Zato je Dominis i dalje izazov i obveza!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora