Stare vrijednosti i nova značenja – You do You

Nakon nedavnog susreta s (meni) novim memeom ”You do you” (otprilike: činite ono što/kakvi jeste) uviđam da stare dileme dobivaju nova tumačenja.

Nismo imali tako jednostavne pozive na ”samosvojnost”, a kako identitet smatram ”kičmom” našeg postojanja, razumljivo da svako novo ili obnovljeno tumačenje nosi i drugačije razumijevanje svijeta. Odnosno, može se dogoditi kao novo ako ”vi” razumijemo s malo mudrosti.

A, sjećanje jedino tome treba služiti. Zato imamo institucije pamćenja. Doduše, samo ako bi onima koji ih financiraju i vode, uvijek (ili uopće, ako ste pesimistični), ta jednostavna istina bila intelektualno i emocionalno dostupna.

Je li baš važan neki naš osobni projicirani identitet, neki kolektivni kojeg ćemo ostvariti u čoporu ili postoje neke uravnotežene situacije koje bismo smatrali poželjnim?

Je li napušten projekt globalizacije u ime amerikanizacije, dilema je koju susrećem u mojim međunarodnim putovanjima, baš često i na samom Zapadu, još od kraja 90-ih. Tad sam globalizaciju smatrao opasnim uniformiranjem Planete.

Globalizacija je u međuvremenu postala politički nepoželjna sugestija za multipolarni svijet. Ma kako se neman zvala, tu je i hrani se jedući identitete i specifičnosti naoko baš u ime specifičnosti, ali vulgarno protumačene kao svojeglavost po želji komercijaliziranih influensera s društvenih mreža.

Meni sličnim se to tiče, jer znamo da, doduše u sigurnosti muzeja, traje akumulacija vrijednosti kao neko zaštićeno javno pamćenje. Najbolji dio tih institucija su školovani i/ili vokacijski kustosi koji kontinuiranje najplemenitijeg dijela našeg kolektivnog iskustva smatraju svojim poslanjem: da različitosti održe u životu kao naslijeđeno bogatstvo.

Važna je razlika: većina muzeja ne brine je li vrijednosti koje štite i dalje produktivno žive, da institucije ne budu stovarišta predmeta i samo svjedoci propadanja i entropije nego akteri usavršavanja, ako nije preteoretično, ljudskog stanja.

Da uvijek premalo znamo o sebi, a vrtoglavo sve više o mikro i makro svijetu, stara je istina koja postaje sve očitijom. Kad nas poučava amaterizirani kontekst interneta i mreža, onda je taj identitet ili beznadno bezličan ili karikaturalno lokalan. Licemjeran i ružan svakako, ma kako se nakinđurio.

I ovdje (kao i u umjetnosti ili životu) caruje mjera. Globalizacija nameće i način razmišljanja, pa tko do sada nije smatrao da je išta od rečenog važno, uviđa da nam uvijek zapravo gospodari vrijednosni sustav po kojem živimo. Uz sve dnevne činjenice naših života, od zdravlja do ekonomske sigurnosti, baš taj vrijednosni sustav daje ili, zapravo, oduzima smisao našim životima.

Na taj meme s početka, inače sve kaotičniji (banalniji i skuplji) internet nudi objašnjenje, jednostavno, ali ipak intrigantno. Čim upitate notornu tražilicu, odmah vam ponudi objašnjenje: ”To je idiom koji se uglavnom koristi u SAD-u kao neformalan, a koristi se za kazivanje da bi netko trebao raditi ono što misli da je najbolje, u čemu najviše uživa ili što odgovara njegovoj osobnosti”.

Ustvari, biti istinski sebi sličan, samosvojan, jedan je od najvećih savjeta koje daje izvjesna autorica Douglas. “Ti radiš sebe” (namjerno se oslanjam na Googleov prijevod), kaže ona 31. kolovoza 2022. (Provjerite jednostavnim upisivanjem naslova.) Tko bi imao išta protiv tog poziva? Samo, koji je to ”vi” u pitanju?

Biti svoj zvuči dobro, ali ne mora biti – You do You

S nešto poznavanja svijeta i procesa, ne zvuči li poziv da djelujemo samo vjerno sebi kao zanimljiva proslava samoudovoljavanja? Naravno.

Humanistička inačica ovog suvremenog memea prema kojoj je najbolje ako ostanemo vjerni vlastitoj osobnosti može biti posve drugačija. Ali, biti svoj i iskren, a, implicira se, i najbolji, može biti ideal samo ako mislimo o najboljima među nama. Oni su i pisali takve hvalospjeve osobnosti.

A, što ćemo ako se prisjetimo da se većina ljudskog roda sastoji od beznačajnih pojedinaca? Shvatili su to i oponašatelji demokracije i oktroirali je stvorivši, baš na ”našem” Zapadu knjiški perfidnu ohlokraciju, kao, naizgled, vladavinu većine. Vladavinu rulje, da podsjetim.

U kvaliteti odlučivanja, demokracija u libertarijanskom svijetu, je vladavina rulje, a u smislu legitimizacije interesa, ali je ustvari vladavina famoznih jedan posto u interesu istih jedan posto. To je, doduše, posebna tema, rijeka s brojnim pritocima, možda, prije, bujica koja nas sve nosi pred sobom.

Tako je Lincolnova ”formula” demokracije of the people, for the people and by the people ostala formom ista, ali s ovom šibicarskom supstitucijom. Vidiš – ne vidiš.

Naime, moderna mitologija sve više tvrdi da je biti ono što jesi, najviše što možemo postići. U tome, dakle, ima neporecivih aspekata istine. No živimo u doba prenaglašenog, dalekosežnog i posve riskantnog individualizma.

Ayn Rand (a potrudite se da je bar ”izguglate” ako već nije dio vaše more) proročica trijumfa brutalne sebičnosti i pohlepe, konačno je posvećena samom stvarnošću: vladavinom manjine ili, bolje rečeno, još anonimnije nekolicine.

A, gle, meme je naizgled rađen na pretpostavci da smo baš dobri kad mislimo da jesmo dobri ili da takvi kakvi jesmo već jesmo najbolji.

Vjerojatno se koristi ispravnim očekivanjem zbog izravnog, iskrenog ponašanja, ali implicitno uključuje da smo po definiciji sasvim dobri i odbacuje našu društvenu odgovornost i ”obvezu” stalnog osobnog poboljšanja i usavršavanja. U antropocentričnom svijetu vjerojatno nije krivo poistovjetiti prosječnu individuu s grupnim ponašanjem njemu sličnih, ma o čemu da je riječ.

Nema razloga da, tako kratkotrajni u svojem boravku na Planeti ili u vlastitoj zajednici, ne vidimo u individualnom stavu korijene kolektivnog: stav prema svijetu i sustav vrijednosti formiran na osnovu kolektivnog iskustva stoga jedini ima smisla. Je li njime poboljšavamo svijet ili ga činimo iznova lošijim?

Trijumfirajuća sebičnost više ne treba ni izlike ni racionalizacije. Ona ne funkcionira. Na općoj razini posve kontroliranih medija sve što sebičnosti smeta moguće je proglasiti barem ”kulturnim marksizmom”, pa da se diskreditira ili učini sumnjivim.

A, zavjera o povijesti koja je nestala još je jedina koja funkcionira. Nije nestala povijest nego su nestale ideologije, sve osim humanizma, etičnog i odgovornog prema drugima. Ili je to možda prejednostavno?

Moramo li zbog te očite istine javnu memoriju prepustiti konformističkim kustosima (neobrazovanim za specifičnu društvenu, memorijsku ulogu koju obavljaju) ili bi možda kustose baštine (ma gdje se nalazila) trebalo ”upgrejdati” iz pukog zanimanja u profesiju?

S kustosima iz establišmenta (a kako mogu postojati neki drugi?) je lako kao i sa znanstvenicima: svaki će mainstream simpozij pokazati da, recimo, zagrijavamo Planetu vlastitom krivnjom, ali da je možda ipak riječ o prirodnoj klimatskoj mijeni. U jednu ruku je ovako, a u drugu je ipak drugačije. I, karijere se mirno odvijaju, sloboda mišljenja trijumfira, pa nam nikad nije bilo bolje.

Između individualizma i općeg dobra – You do You

Čak i ako prihvatimo da biti svoj znači biti najbolji prema drugima može zvučati previše kršćanski dobronamjerno. Svijet je okrutan, a individualizam koji je podivljao, suočava nas s opcijom kraja naše vrste.

Stoga nam je potrebna neka nada u suprotstavljanju tome i traženje čvrste osnove za solidarnost, za održavanje uvijek spasonosnih očekivanja koja bismo trebali njegovati unutar čovječanstva, recimo, zajedničke težnje za boljim svijetom, zapravo, transgeneracijski, trans-kulturalno, tako da su istovremeno svi jednaki, a svi različiti.

Martin Heidegger je rekao da mostovi ne samo da spajaju različite obale, već konačno i objema stranama daju svijest o svojoj različitosti. Izgubili smo tu dobru globalizaciju.

Dakle, ima li to veze s muzejskim ili baštinskim kontekstom? Itekako. Upravo se taj proces usavršavanja odvija kao proces selekcije, prikupljanja, brige i korištenja/komuniciranja najboljih, moralno provjerenih i društveno odgovornih izbora iz kolektivne akumulacije ljudskog iskustva.

Ovaj put mitifikacija ega s njegovim štetnim učincima za društvo ponovno nameće postojanje pojedinca kontinuiranom postojanju društva: njegovo sjećanje, njegov promjenjivi karakter i njegov moral. Naša jedina vječnost je naša vrsta (Roland Barthes). Mislio je na onu koju jedinu možemo razumjeti.

Tako smo zbog iste tendencije iz funkcionalnog vokabulara izgubili riječ ”napredak”. Sam, neprestani, napredak, makar ga sabotirao grabežljivi, casino kapitalizam, vjerojatno je jedina legitimna i stoga najteža, ali ispravnija, eugenika koja je ljudima dana.

Legitimna egocentričnost – You do You

Biti egocentričan i sebičan je dakle vrlina. To i pohlepu čini legitimnom i zato se ona u jedva pola stoljeća dosjetila privatizacije kao društvene ”vrijednosti” i anonimnosti vlasništva kao zavjese iza koje može činiti što je volja.

A, njihova volja, rekao bi iz sveučilišne literature izbačeni Erich Fromm, je jednostavno volja za moć. Moć u svim oblicima: zveckavim, mekanim, podatnim, eksplozivnim, oštrim, ukusnim, tekućim, plovećim, letećim… Privatno vlasništvo nad Planetom je okvir scenarija za sveopću katastrofu i taj se upravo odvija pred našim očima.

Javno pamćenje, kao znanje pretvoreno u mudrost, može pomoći. Nakon duge povijesti, ta je uloga pripala institucijama, muzejima i drugim memorijskim ustanovama. To su muzeji, arhivi, biblioteke i svi hibridi do, naravno samog interneta koji je gusta sve neprozirnija ”juha” mnemosfere koja nevidljivo omata cijelu Planetu.

Te je institucije stvorila mješavina dvaju velikih motiva. Prvi je da budu mjesta dokaza i legitimiteta naših osvajanja (drugih ljudi, prirode).

Drugi je, pak, da učinimo neku selekciju kolektivnog iskustva koja bi omogućila napredak ljudskog stanja. Nije svejedno tko je i kakav je onaj čije vrijednosti baštinimo. I, konačno, koje uz te vrijednosti i zašto nam, zapravo, muzeji i slične ustanove nisu u stanju otvoreno reći i pokazati da sve što jesmo uvijek predstavlja jedan sustav vrijednosti prema kojem živimo svoje živote i utječemo na tuđe.

Ta epopeja u kojoj kustosi, ovisno o političkom i ekonomskom sustavu u kojem djeluju, vrludaju između služenja predmetima koje sakupljaju, znanosti (koja bi trebala samo biti podloga istraživanja i selekcije), vlasnicima/osnivačima svojeg muzeja ili pak zajednici kojoj pripadaju, traje, evo (barem u muzejskom sektoru), skoro tri stoljeća.

Ako se u politici nerad prikriva beskrajnim raspravama o nevažnim stvarima i demagoškim nadmetanjem za vlast, onda, istom logikom, možete zateći kustose kako svoj osnovni zadatak (mukotrpno, odgovorno, selektiranje znanja u mudrost), sakrivaju nevažnim i izlišnim teoretiziranjem i, sve više, kvazi-zabavom.

Nešto dodatnih argumenata predlažem na ovoj web-stranici: Mnemosophy | by Tomislav Šola i knjizi ”Eternity Does not Live Here Any More, A Glossary of Museum Sins” koja se tamo nalazi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora