O obranjenim i ponekom sudbinskom promašemom jedanaestercu

Ovo je igra u kojoj je svašta moguće. Pa čak i to da Grčka bude prvak Europe. Ali jedno sigurno nije moguće: obraniti dobro izveden penal!

Gol je, kažu, širok sedam metara i trideset dva centimetra, visok je dva metra i četrdeset četiri centimetra. Krug označen krečom od gola udaljen je samo jedanaest metara.

Golman se pri izvođenju penala smije kretati samo po crti, ne smije iskoračiti prije udarca, tako da se pred loptom i izvođačem prikaže veći nego što jest.

I kakve god taj mladić imao reflekse, koliko god da je visok, dugonog i dugoruk, kako god se bacao u lijevu i u desnu stranu, on je uglavnom bez ikakve šanse pred protivničkim igračem koji je u stanju izvesti relativno jednostavnu stvar: uputiti ne pretjerano snažan udarac u gornji četverokut lijeve ili desne strane gola, u onaj prilično prostran prostor koji nijedan čovjek nije u stanju pokriti u vremenu koje protekne od trenutka ne pretjerano snažnog šuta do trenutka kada lopta nakon jedanaest metara leta pređe gol liniju.

Svaki je nogometaš, pa čak i većina potpunih nogometnih amatera, u stanju pogoditi ta dva zamišljena četverokuta, ako im se, recimo, ostatak gola prekrije drvenim tarabama. A većina njih, uključujući i potpune amatere, tu je stvar u stanju ponoviti deset puta zaredom.

U stanju su, dakle, ukoliko nema golmana na golu, nego pred sobom gledaju nepomične tarabe, koje pokrivaju sve ono što bi pokrio i golman, pogađati do mile volje. U stanju su, dakle, izvoditi savršene jedanaesterce.

Pa što se onda dogodilo s Takumijem Minaminom, kada se našao oči u oči s Dinamovim vratarom Dominikom Livakovićem, mladićem neobično pitomog pogleda, od Takumija samo sedam dana starijim, da uputi šut koji je ovaj s lakoćom obranio? I znači li to da Monacov rezervist, koji je, recimo, u Red Bul Salzburgu odigrao lijepih nekoliko sezona, nadavao se u životu golova, i sasvim sigurno nema dvije lijeve noge, nije u stanju proći jednostavni eksperiment s golom i tarabama?

Naravno da ne znači. Kao što istovremeno ne znači da bi neki drugi golman obranio ono što je Minaminu obranio Livaković. I da odemo još malo dalje: ne samo što drugi vratari, vjerojatno ni većina njih na ovome Svjetskom prvenstvu, ne bi obranili ono što je obranio Livaković, nego Minamino njima ne bi ni uputio takav šut. Štoviše, vjerojatno bi svakome od trideset i dva golmana, uključujući i svoga reprezentativnog kolegu Gonda, uputio ponešto različit šut. Nekima bi, u istoj ovoj situaciji, lako zabio. A možda bi nekima loptu uputio visoko iznad gola.

Jedanaesterac se razlikuje od svega drugog u nogometu. Kada to ne bi bilo pretjerano, rekli bismo da se razlikuje i od svega drugog u životu. A penali koji se izvode zato što je nakon 120 minuta utakmica završila bez pobjednika opet će se razlikovati od svih drugih penala. Tu će promašivati oni koji se više plaše. I najvažnije će, naravno, biti kako će proći onaj prvi. Njemu je, pak, njegov samo sedam dana stariji vršnjak obranio šut.

U usporenoj snimci vidjelo se da je Livaković krenuo na stranu na koju će Minamino uputiti udarac. Nije ga, kao što neki golmani govore, čekao do posljednjeg trenutka. Naprosto je znao. Udarac je bio slab, ali obrana je bila veličanstvena. Nakon toga Dominik Livaković je, po neumitnoj logici trenutka, obranio i šut Kaorua Mitome, povremenog prvotimca Brightona, kojeg kao da je nešto primoralo da ponovi isto što je učinio Minamino.

A dogodilo se samo to da se Livaković pred njim ukazao kao neko strašno golmansko čudovište, koje je zaklonilo sedam metara i trideset dva centimetra između vratnica, i on se, nesretnik, pokajao što je uopće pristao na ovo.

Nekoliko trenutaka zatim Hrvatska je već vodila 2:0. Prvi jedanaesterac Vlašić je izveo sigurno i precizno. Drugi, nakon što je i Mitoma promašio, Brozović je pucao po sredini, ne pretjerano jako. Japanski vratar bi, da je ostao na svom mjestu, uhvatio živu loptu. Ali kako bi mogao ostati na svom mjestu ako mu je već bilo stalo da obrani udarac protivnika, da nekako spašava ono što je po njega i njegovu ekipu već bilo izgubljeno?

Brozović je šutirao uvjeren da Gonda neće ostati na svome mjestu, da će negdje poći, da će mu se skloniti s gola. I da će golmana tu manje biti nego što je onih taraba s početka priče.

Potom su se odvile dvije zanimljive stvari. Za Japan jedanaesterac je trebao izvesti Takuma Asano, napadač koji je pravu europsku karijeru napravio u beogradskom Partizanu, a od lani nastupa za aktualnog bundesligaša VfL Bochum. U Kataru i u kronikama svjetskih prvenstava ostat će upamćen po golu kojim je Japan pobijedio Njemačku.

Pucao je lako, prevario hrvatskog vratara, koji je otišao za nekom nevidljivom loptom, koja je letjela tamo gdje i ona Minaminova. 

Asano je, dakle, zabio, te je red došao na mog čovjeka Marka Livaju. Njega je izbornik Zlatko Dalić uveo u igru na kraju balade, kada su glavni njegovi igrači već pali s nogu i izašli iz igre, i on nije učinio ništa, kao što, prethodno, protiv Japanaca ništa nisu mogli učiniti ni Andrej Kramarić i Bruno Petković.

Bila je to jedna od onih utakmica, u posljednjih desetak godina ih je mnogo, kroz koju je Hrvatsku proveo Ivan Perišić. Bez njega, Hajdukova tića, koji je za Hajduk odigrao, kao sedamnaestogodišnjak, samo jednu utakmicu, prijateljsku, protiv tadašnjega srpskog prvoligaša FK Smedereva.

Zbilo se to, kažu kronike, 16. srpnja 2006. u Murskoj Soboti. Uprava je tad Perišićevim starateljima, budući da je on bio malodoban, nudila najviši ugovor koji su mogli platiti, ali stranci su nudili više, i tako je ovoga mladog igrača na jedno vrijeme nestalo s obzora. Da nije uspio nakon što ga je francuski FC Sochaux, u osnovi kao nedovoljno perspektivnog, preprodao za 250.000 eura Clubu Brugge, malo bi se tko danas sjećao njegova imena.

A da stvar bude sasvim u skladu s tragikom neokolonijalnog fudbala, novac za koji su Francuzi Belgijancima tad prodali mladoga Hrvata bio je neznatno veći od novca koji je Hajduk nudio Perišićevoj familiji.

I da dovršimo pripovijest o jedinoj utakmici ovoga igrača za njegov matični klub: FK Smederevo uskoro je ušlo u financijske i logističke probleme, jer je klub bio na lošem glasu kao politički projekt iz Miloševićevih vremena, sponzoriran od smederevske željezare, tog čuvenog socijalističkog mastodonta i gutača novca, pa je uskoro potonuo u drugu, pa u treću ligu, gdje im je zaprijetila propast. U ljeto 2014. spašavali su se fuzioniranjem s klubom živopisna naziva, FK Seljakom iz Mihajlovca.

I tako je slijed neobičnih povijesnih i nogometnih događanja, savršen udarac glavom Ivana Perišića, te Perišićeva igra u većem dijelu utakmice, a onda i sjajne dvije obrane Dominika Livakovića, doveo do situacije u kojoj Marko Livaja izlazi pred japanskog golmana, postavlja loptu na onaj okrečeni bijeli krug, i sprema se…

Ono što će se zatim dogoditi kratko će potrajati, svakako mnogo kraće nego što je potrebno da se dovrši ova priča, ali nama je važno da sve do kraja i vrlo podrobno ispripovijedamo, e da bismo se na kraju vratili priči o jedanaestercu kao izuzetku i od nogometa, i od života.

Marko Livaja uzima kratki zalet, predomišlja se, ne poskoči, ne zaustavlja se u koraku, ne pušta golmana da prvi krene, ne čini sve ono što inače radi izvodeći jedanaesterce za Hajduk, nego nedovoljno jako udara po lopti, golman Gonda leti na pravu stranu, vjerojatno bi i obranio šut da Livajina lopta nije pogodila stativu…

Zašto je Marko Livaja promašio? I zašto je tako nekarakteristično izveo taj jedanaesterac, kao da ga nije pucao on, nego netko tko se preobukao u njegovu kožu? Na ovo pitanje nitko ne može odgovoriti. Vjerojatno ni sam Livaja.

Na njega ne mogu odgovoriti ni svi treneri nogometnih vratara na ovome svijetu, kao ni svi sportski psiholozi. Livaji se, naime, sasvim sigurno nije stisnulo u želucu kao što se stisnulo Minaminu. Ovo za njega, pouzdano, nisu najveći sportski ni životni trenuci.

Livaja je kao rezervist u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, pomalo i neželjeno bijelo janje među svim tim modrim vukovima i pridruženim im vatrenima bez straha, mane i klupskog podrijetla, savršeno slobodan da u svakom trenutku promašuje. A njegova sloboda u trenutku ovog je penala tim veća što Hrvatska već ima dva gola prednosti i što je već pobijedila ako se ne dogodi neko uostalom sasvim nezamislivo čudo.

Otkako se vratio u Hajduk, zapravo otkako se vinuo među legende tog kluba i najboljeg igrača hrvatske nogometne lige – što navijače onoga drugog, mnogo moćnijeg i boljeg kluba silno nervira – Marko Livaja šesnaest je puta zaredom pogodio iz penala. U manje važnim, važnim, ali i najvažnijim Hajdukovim utakmicama, kada je od njega ovisilo baš sve.

I onda mu je jedne subote, 22. listopada ove godine, vratar posljednjeplasirane Gorice Ivan Banić, još jedan Hajdukov tić, obranio jedanaesterac, tako što se nije pomakao s gol crte, nego mu je mirno uhvatio živu loptu. Jest da je nakon toga Livaja ponovo zabio iz penala, pa još protiv Osijeka, čuvenijem Banićevom kolegi, reprezentativcu Ivici Ivušiću, ali najednom to više nije bilo to.

Teško je preboljeti promašeni penal. I ne bi bilo krivo reći da ono protiv Japana nije bila stativa, nego je ono bio golman Gorice Ivan Banić. Sreća da je nakon toga Livaković obranio i trećem Japancu. Nema sumnje da bi obranio četvrtom i petom, da je kojim slučajem bilo potrebno.

Izvođač je pred jedanaestercem kao pred provalijom koja mu prijeti dok stoji na rubu nebodera. Pogađaju oni koji se ne plaše visine. Golmanu koji ne obrani jedanaesterac nitko nikad neće zamjeriti. Igraču koji ga promaši, jedanaesterac može promijeniti život.

Teško je pogoditi ako ispred sebe imaš čovjeka, a ne tarabu. Golman je svemoćan, a vratnice su tako tijesne. Pogađaju samo oni koji se ne plaše visine.

Sve dok prvi put ne promaše.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je osvrt naslovljen: Tri obranjena jedanaesterca Dominika Livakovića i jedan promašen Marka Livaje).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora