Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?

U mom svakodnevnom radu s ljudima česta tema su sram i krivnja (osobito značajno u radu s traumatiziranim osobama). Ljudi se najčešće srame svog srama i teško ga priznaju (i samima sebi).

Sram i krivnja dvije su samookrivljujuće emocije koje će svatko više puta osjetiti u životu.

To su općenito negativne emocije zbog kojih se ljudi osjećaju loše, a mogu imati i negativne psihološke posljedice. Ipak, sram i krivnja važne su emocionalne komponente vođenja prosocijalnog života.

Osoba koja se može osjećati krivom žali zbog svog postupka, dok osoba koja osjeća sram žali zbog nekih vlastitih karakteristika. Sram je karakteriziran željom za skrivanjem i bijegom, a krivnja željom za popravkom. Oba su osjećaja ključna za održavanje interpersonalnih odnosa budući da djeluju kao važan regulator koji omogućuje ravnotežu između vlastitih poriva u odnosu na prava i potrebe drugih (Bastin i suradnici, 2016.).

U slučajevima kada je počinjena stvarna nepravda, osjećaji srama i krivnje prvi su korak prema popravljanju štete koju smo počinili. Izgleda da je lakše ublažiti osjećaj krivnje nego srama, budući da je ipak lakše iskupiti se za loš postupak nego (iz temelja) mijenjati sliku o sebi…

U europskim društvima sram je postao najmoćniji alat samokontrole i socijalne kontrole. Od kraja devetnaestog stoljeća u odgoju se preporučuje discipliniranje kroz posramljivanje umjesto fizičkog kažnjavanja (N. Ellias, 1978.).

Stid/sram kontrolira naše živote na mnoge moćne načine. Iako njegova pravila nisu napisana, ipak se od ljudi očekuje da slijede svoj osjećaj srama kao moralni kompas.

U psihoterapiji liječenje srama počinje priznavanjem naše ljudske nesavršenosti i ranjivosti, stvaranjem mjesta za osjećaje kao što su povrijeđenost, strah, gubitak… Tek prihvaćanje srama omogućuje osobni rast uvođenjem pozitivnih promjena. Promjena nastaje uzimajući vrijeme i čineći napor prihvatiti ono što jesi nakon čega je moguća i promjena (A. Beisser, paradoksalna teorija promjene).

2006. Miller (2006.) navodi kako je jedno od najupečatljivijih proturječja na koje je naišao kao terapeut razlika između središnjeg mjesta koje osjećaj stida ima kod ljudi i nedostatka pažnje koju stid ima u studiju psihologije i psihoterapije.

Zanimljivo je pitanje što se događa kada sram nije prepoznat, priznat?

Evo kako razmišlja J. Amodeo (2022.): ”Ono što znam jest da svi doživljavamo sram, ali se malo zna o skrivenim načinima njegovog djelovanja. Neprepoznati, nepriznati i neizliječeni sram često je u pozadini sklonosti k bijesu, prijeziru, cinizmu i nasilju kada stvari ne idu onako kako želimo”.

A kako je sa sramom i krivnjom u politici?

Ne srećem političare. Ne poznajem ih izbliza. Istina, neke meni poznate osobe postale su političari ili su im (bili) blizu.

Koje su sociodemografske karakteristike, vrijednosti, motivacija, psihološke karakteristike osoba koje biraju političku karijeru? Jasno je, naime, da ne žele svi u politiku (po čemu se sve te dvije grupe razlikuju?). I kako to političari – imajući moć­­ ­– njome upravljaju, kako predstavljaju one koji su ih izabrali? Čemu su zapravo posvećeni?

Bilo naivno ili ne, od političara očekujemo da su to obrazovane osobe koje su okrenute općem dobru, (a ne primarno osobnom interesu), odgovorne, koje poštuju građane i istinito komuniciraju s njima. Navode se ideali mudrosti, pravde, umjerenosti, hrabrosti, razuma…

U stvarnosti, svjedoci smo globalnog gubitka povjerenja u autoritete, političare, istinu, servirane informacije, znanost… Začudan je ležerni stav današnjeg svijeta prema istini, ljudi su bombardirani informacijama, zbunjeni nerazlikovanjem između činjenica i fikcije, istine i laži.

Naišla sam na tekst u kome se govori o tome kako sram ima važnu ulogu u političkom životu… ili je barem nekada imao, te da se u današnje doba javne osobe sve manje srame zbog vlastitog ponašanja, spremnije nego ikad koristiti sram protiv drugih – posramljivanjem.

Svjedočimo drskom i besramnom ponašanju moćnih javnih osoba koje ne poštuju društvena pravila, vrijednosti, a to dovodi do zloupotrebe moći (navode se, na primjer, Donald Trump, Boris Johnson i dr.).

Doista, kuda sve ovo vodi?

Evo još nekoliko misli iz psihologije i politike:

– Kada je sram izvan svijesti moćnika, može postati pokretačka snaga za destrukciju koja oštećuje naš svijet.

– U bahatim hrabrostima i bijesu nekih političara skriva se potajni sram i strah od razotkrivanja neuspjeha.

– Potaknuti potrebom da osjećaje srama drže podalje od sebe, ljudi mogu likovati u svom preziru i cinizmu – pronalazeći u tome neobičnu vrstu zadovoljstva. U ekstremnim slučajevima, neobuzdani prezir može uzrokovati da ljudi izgube iz vida ljudskost onog drugog. Čak i njihovo pravo na postojanje (puno puta doživljeno i opisano).

Može li se očekivati da se javno izabrani ljudi koji imaju moć u društvu, oslanjaju na osjećaj srama i krivnje kako bi skromno i odgovorno djelovali za opće dobro, nasuprot cinizmu, bahatosti, besramnosti?

Jasno mi je da politika nije psihoterapija i mjesto za prepoznavanje (prihvaćanje i prevladavanje) svojih slabosti, ali osjećaj srama trebao bi spriječiti vođe u postupcima koji povređuju ljude i kidaju našu ljudsku povezanost.

Priznavanje srama i krivnje, preuzimanje odgovornosti za pogreške i neuspjehe značilo bi pokušaj popravljanja odnosa narušenih zbog neispunjavanja očekivanja i nepridržavanja vrijednosti na dužnostima koje obnašaju.

Izostanak isprike političara uobičajen je i kod nas.

Zvuči li poznato – ljutnja, ignorancija, prikrivanje istine, nekompetencija, prezir?

O čemu bih rado čula iskreno priznanje problema te kajanje i sram kao početak nečeg novog?

Vidim nedavne objave kolegica koje se bave djecom o preplavljenosti i nemoći zbog svjedočenja dramatičnom pogoršavanju mentalnog zdravlja djece. Slušam (potresnu) priču volonterke s Plavog telefona o tome koje probleme je vidjela na Baniji gdje su djeca i ono malo stručnjaka koji tamo rade i žive preplavljeni problemima, svjesni dugoročnih rizika.

Kažu mi psiholozi po školama u Zagrebu o sve većim problemima mentalnog zdravlja djece, nedostatku kapaciteta za psihološku pomoć. Pri tome znam da niti veći broj stručnjaka za mentalno zdravlje nikako ne bi bio dovoljan.

Potrebno je pomoći, ali nije dovoljno niti zdravo da se pomoć sastoji u tome da oni koji pate izdrže, da se prilagode. Što ćemo s kontekstom u kome živimo, u društvu sve više nejednakih mogućnosti?

I dalje nema stvarnog objašnjenja za čudovišnu ne-obnovu na Baniji. Ili, ne daj bože, ispriku, a kamoli iskupljenje (skrušenim) djelovanjem!

A kakva je to komunikacija ovih dana između vlasti i liječnika- prosvjednika? Zar odgovor na njihove zahtjeve i dramatična upozorenja može biti da su već nedavno dobili povećanje plaća?!

Bit će da su u pravu oni koji kažu da neka ponašanja političara skrivaju sram i strah od razotkrivanja neuspjeha, populističko dodvoravanje, ostanak na vlasti…

Brojni postupci mnogih političara daleko su od ideala mudrosti, pravde, hrabrosti, razuma…

A njihovi sljedbenici, ako i nisu nečim nagrađeni, barem imaju osjećaj superiornosti pripadajući ”superiornoj” grupi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora