”Posvećenje proljeća” – nezaboravna plesna studija nasilja

Čuveni balet Igora Stravinskog, praizveden 1913. godine, ”Posvećenje proljeća”, u originalu, na ruskom jeziku zove se zapravo ”Sveto proljeće”, (Vesna svjaščennaja), no ovaj naslov pod kojim taj balet poznajemo na hrvatskom izveden je iz francuskog naslova ”Le Sacre du printemps”, pod kojim je balet prvi put izveden pred stotinu i deset godina u pariškom kazalištu Champs-Élysées.

Koreograf praizvedbe ovog velikog, vizionarskog djela Igora Stravinskog, jednog među onima koje je promijenilo povijest moderne glazbe, nosi podnaslov ”Slike iz poganske Rusije”, bio je slavni, ukrajinski baletan i koreograf Vaclav Nižinski, koji se danas smatra najvećim baletnim plesačem 20. stoljeća.

Stravinski je, skladajući ovaj balet, govorio da se osjećao ”poput medija kroz kojega je glazba prolazila”, kao da se povezao ”s nekakvim nesvjesnim narodnim sjećanjem”, i da mu je srž inspiracije za ovo djelo došla u obliku glazbene vizije, nakon što je završio s radom na baletu ”Žar ptica” iz 1910. godine.

Negdje se spominje i njegova nadahnutost hipnotičkim slikarstvom ruskog slikara, arheologa, filozofa Nicholasa Roericha, što je ostavilo traga i u scenografiji tadašnje koreografije, koju je kreirao Nižinski.

Međutim, ta je praizvedba doživjela fijasko, djelo je smjesta maknuto s pozornica (snažna, ritmički kompleksna glazba, s temom ritualnog iščekivanja proljeća, paganske surovosti, arhetipskih prikaza ljudskih rivaliteta i sukoba, neprijateljstava i borbi, nasilja i kaosa duboko usađenih u ljudsku podsvijest odnosno plemenskog čovjeka, koji traži prolijevanje krvi, žrtvovanje, ubojstvo nevinoga kako bi se kroz obred slavio kult predaka, kroz trijumf agresije, pritisaka, istiskivanja i pribijanja o tlo – konačnog umiranja onoga čiju pojavu je tkivo zajednice – plemena, vidjelo kao simboličnu personifikaciju zla, raskola, mržnje, a to je, zanimljivo, lik mlade žene…

Istovremeno, pleme podiže tijelo mrtve žene, slaveći ga i prinoseći kao dar Prirodi, veličanstvu i snazi ponovna buđenja njene moći… – sve skupa, možda ipak suviše šokantno za uglađeni povijesni trenutak pariške baletne kuće, te davne 1913. godine, i svih onovremenih mogućnosti razumijevanja njenih štovatelja…).

Jer, publika se tada suočila s radikalnim odstupanjem od tradicionalnih obrazaca, i glazbene prakse izvođenja, i komponiranja, također i koreografije – sve su paradigme, koje su vrijedile kroz nekoliko stoljeća u ovom métieru, u tom glazbenom djelu i u njegovom scenskom uprizorenju bile srušene, uz ono što proizlazi kao neizravan, spontani efekt – suočenje pojedinaca i kolektiva s duboko potiskivanim i negiranim u vlastitim nutrinama…

Od svega, ostala je autobiografija Nižinskijeve asistentice, Marie Rambert, koja je ondje opisala ”težak pokret i namjernu anti-baletnu posturu” koju je Nižinski zahtijevao od plesača… Za konkretnu rolu ”Odabrane” kazala je da je to bila ”ekstatična izvedba i tragičan ples kakvoga nikada nije vidjela”.

Ta je originalna koreografija izgubljena, bilo je nekoliko pokušaja njene rekonstrukcije. Sve zajedno, postavljeno je mnogo inačica ovog čuvenog baleta, o čemu se detaljnije može saznati čitajući o povijesti ove, uvijek negdje polu-zapostavljene, polu-zaboravljene, a tako važne, veličanstvene umjetnosti – bilo je tu više od 120 koreografija, među kojima i nekih slavnih, nezaboravnih.

Danas, u stvari, svakoga proljeća iznova, kada se sjetim ”Posvećenja proljeća” Igora Stravinskog, osjećanje nelagode, ali i neke neodoljive privučenosti plesnim prizorima, načinom scenskog istraživanja nasilja, mučenja i patnji od koje bih radije sklonila pogled – no misao mi i nadalje ostaje privučena, približena slikama uprizorenja tog baleta što ih je iznijela koreografija velike inovatorice plesa i plesnih dramaturgija, Pine Bausch, prvi put izvedena 1975. godine u opernoj kući u Wuppertalu.

Tako u proljeće, a u stvari, u sva godišnja doba, mislim i na Pinu Bausch, umjetnicu čiji je plesni i koreografski rad ostavio izvanredno snažan trag, kada razmišljamo općenito o umjetnostima protekloga stoljeća, što je učinilo i da plesna umjetnost bude izdignuta, i izravnana, barem povremeno, pa i kada je o njenom radu riječ, s neizbrisivim stvaralačkim mjestima kolektivne memorije, što ih bilježi novije doba.

O Pini Bausch pisala sam svojevremeno u Novom listu, u godini njene smrti, 2009., istoj godini kada je preminuo još jedan nezaboravni velikan plesa i plesne koreografije, Merce Cunningham.

U međuvremenu, mislila sam o Pini puno, i vjerojatno nisam među rijetkima, ali nisam se usuđivala o njoj pisati. Ne usuđujem se ni danas. Toliko je ljudi, stručnjaka za ples i plesni teatar, o njenom radu kazalo što je potrebno, na temeljit i precizan način. Opisani su svi detalji, što je unijela u ples, što je i od čega preuzela, sve karakterističnosti njena rada, do vizualnih stilizacija, kostimografije…

No i nadalje ostaje enigma, enigma onoga čime se je kao umjetnica bavila, i što nas ostavlja u osjećanju nemoći, nemoći da riječima iskažemo ono što je ona tako nevjerojatno iskazivala svojom plesno teatarskom umjetnosti – Pina – njeno lice, pojava, nevjerojatna izražajnost njenoga tijela, sposobnost iznimno dubokog proživljavanja čuvstava koja tako, duboko iznutra proživljena, izlaze na površinu oblikujući pokret, izraz, oblik – figuru.

Iznutra, od krajnje osobnoga, koje se osjeća u svakoj njenoj interpretaciji – i u interpretacijama plesača s kojima je radila, prema van – do pokreta i figure koje vidi naše oko, i u kojima čita sve ono što je tome prethodilo, sve ono što je uzrok, krajnje osobni uzrok neosobnog, općeg plesačkog, izvedbenog stava.

Figura je to koja se pamti, kao što se pamte određene kiparske figure, primjerice, Degasove ”Plesačice”, ako bismo baš željeli biti doslovni…

A u Pininom slučaju to je potrebno, jer prva pomisao na nju jest to – plesačica. Njena je pojava – ta mladolika figura u plesnome trikou – jedna vrst nevidljivog sinonima za ovaj pojam, kada je riječ o pojmu plesača modernoga doba…

Potom tek dolaze ostale stvari, Tanztheater, Wuppertal, stvari koje su je učinile svjetski slavnom – između ostaloga i ”Posvećenje proljeća”, ili ne između ostaloga, već svakako, prije svega, jer ovdje kao da je nekim tajnim ključem, kojega još nitko nije odgonetnuo, ugrađena i nekakva osobna tragika, jedno duboko osobno razumijevanje patnje, činjenja i trpljenja nasilja, žrtvovanja samoga života, plesačice i koreografkinje Pine Bausch.

Jedan dokumentarac o njenom radu, prvenstveno o školovanju u New Yorku, nedavno emitiran na našem spasonosnom Trećem programu HTV-a, ponovno nam je donio neke segmente te velike umjetničke pojave, kroz riječi njenih kolega, suradnika, plesača, onih s kojima je učila, radila, razvijala se, kao što su Paul Sanasardo, Antony Tudor, Paul Taylor, Mallou Aiardo, Martha Graham…

”Pina je bila više od tijela, razvijala se iznutra prema van, na kraju imate osjećaj da će izbiti kroz vašu kožu”, kazao je jedan od njenih suradnika.

Mislim da je ovo dosta precizan opis onoga kakav dojam na gledatelja ostavlja njen način, viđenje, iskaza kroz plesnu umjetnost. Sama Pina Bausch govorila je da je zanimaju ljudski osjećaji, čovjek, osoba, patnja. Na pitanje zašto pleše, to je bio njen odgovor: ”Patimo s nekim kako bismo shvatili što ta osoba osjeća. Odakle dolaze osjećaji? Zašto se ta osoba tako osjeća?”.

A iza svega, kao jedno od također njenih opsesivnih i temeljnih pitanja, stoji pitanje čovjekove potrage za ljubavlju…

Njen plesni teatar, koji je proslavio njemački industrijski gradić Wuppertal, (poznat još po svojoj visećoj željeznici iz 1901. godine, najstarijoj električnoj željeznici s visećim vagonima na svijetu), ove godine bilježit će pedesetu obljetnicu svoga rada.

Još jedan povod da mislimo, da damo mjesta sjećanju na veliki trag ove umjetnice, ne samo zbog ovih lijepih proljetnih dana tijekom kojih u svijetu i nadalje bujaju istovremeno i veliko nasilje i patnja, i ne samo zbog asocijacija na prijelomni moderni balet Igora Stravinskog, ”Posvećenje proljeća”, koji se tim temama bavi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora