Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije

Prije nekoliko dana govorila sam o psihološkoj traumi jednoj grupi profesionalaca i aktivista (iz različitih organizacija) koji pružaju psihosocijalnu pomoć širokom spektru (ranjivih) korisnika.

Bila je to dobra prilika za razgovor stavljajući u širi kontekst pojave kojima se bavimo, kao i same sebe kao pomagače.

Psihološka trauma ima različite oblike i velika je vjerojatnost da će svatko u tijeku života doživjeti neku traumu.

Bilo mi je važno prikazati i povijest proučavanja traume kako bi se ne samo upoznali s razvojem ovog područja, nego razgovarali o znanosti i njenim putovima, dostignućima i zabludama, isprepletenosti s politikom, moći, kulturom…

Trauma, opasnost, strah prevladavaju u današnjem nemirnom okruženju, neposrednom i širem. Treba li nabrajati? Izloženost tim informacijama i slikama gotovo je neizbježna.

Dovoljno je uključiti televizor ili druge moderne uređaje – i nađemo se pred slikama sukoba, nasilja, smrti, razaranja i kaosa počinjenih od ljudi ili zbog prirodne nepogode (nakon koje ostaje drugačija trauma zbog nedostatka solidarnosti i odgovornosti za postradale…).

Nasilje je odavno normalizirano kroz serije i filmove i druge vidove, a traumatski događaji u medijima se predstavljaju kao ”udarna vijest”. Što više i detaljnije, boreći se za najšokantniju priču radi veće pažnje, gledanosti. Ili se o nekoj istini licemjerno šuti onda kada se želi zataškati.

Imamo odnedavno dva primjera: izvještavanje o nedavnoj tragediji u beogradskoj osnovnoj školi nije bilo baš pozitivan primjer; a nedavno otvaranje slučaja za suočavanje sa zlostavljanjem djece u okviru Katoličke Crkve kod nas, primjer je izlaska iz poricanja i tajne o počinjenim traumama – tajne koja je toksična ne samo za trajno obilježene žrtve.

Profesionalcima i drugima teško je pomoći osobama i njihovoj neposrednoj okolini ako ne postoji javno priznanje za patnju i nepravdu koju su doživjeli.

U radu s traumom postoji rizik da se i osoba koja pruža pomoć lako može pretvoriti u progonitelja… (može biti s najboljim namjerama i znanjem, a kamoli ako je to omnipotentni ”spasitelj” koji ne vidi kada prelazi granice). Stoga je ovaj rad vrlo osjetljiv i odgovoran i traži stalno promišljanje i podršku.

Osim toga, rad s traumatiziranima, teško bolesnima, marginaliziranima, nosi rizike za mentalno zdravlje i dobrobit profesionalaca i aktivista.

Mnogobrojna svjedočenja i istraživanja govore o tome (što ne znači da se u organiziranju odgovarajućih institucija o tome doista i brine). U svakom slučaju, neposredni rad s traumom i gubicima mijenja i one koji pomažu.

Ponekad ostajemo nijemi pred nasiljem, tražimo objašnjenja iz pojedinačne psihološke slike. Ali sagledavati nasilje važno je promatrati kao odraz cjelokupne situacije u nekom društvu, budući da na pojavu nasilja utječu događaji u političkim, socijalnim, znanstvenim, obrazovnim i drugim strukturama nekog društva i globalno.

Psihijatar Bessel van der Kolk 1993. godine piše: ”Svijest o ulozi psihičke traume u nastanku raznih psihijatrijskih problema rasla je i jenjavala kroz povijest psihijatrije. Iako su traumatična sjećanja koja progone ljude nakon što su proživjeli silnu opasnost i strah oduvijek bila središnja tema u književnosti, psihijatrija je povremeno patila od izrazitih amnezija u kojima su se dobro utvrđena znanja naglo zaboravljala, a psihološki učinak čovjekove nehumanosti prema čovjeku pripisivao se konstitucionalnom ili samo intrapsihičkim razlozima”.

Nekako u isto vrijeme detaljniji pregled o toj temi daje Judith Lewis Herman (1992.) u knjizi Trauma and Recovery također opisujući dostignuća u razumijevanju traume i humanom pristupu, opisala je ”zaborav” i teške zablude.

Primjerice, duboki prezir prema vojnicima u Prvom svjetskom ratu oboljelim od ”granatnog šoka” koji su smatrani dezerterima vodio je do ”liječenja” postupcima koji su zapravo predstavljali torturu… A onda se opet struka i javnost vrati od ranije poznatim humanijim pristupima i njihovom razvijanju.

Danas su poznate mnoge vrste trauma terapije, a mnogobrojna su istraživanja o traumi.

Od devedesetih godina prošlog stoljeća značajan doprinos je dala mogućnost snimanja mozga (”dekada mozga”) te neurobiološka istraživanja koja pružaju nove uvide u biologiju mentalnog funkcioniranja i bolesti.

Razvija se dijalog neuroznanosti i psihoterapije (npr. o promjenama struktura i funkcija mozga koje se mogu mijenjati ovisno o vanjskim utjecajima). Sada se može bolje razumjeti kako psihoterapija djeluje u liječenju/smanjenju simptoma traume.

Na spomenutom susretu zajedno smo pogledali dokumentarni film Biljane Čakić, nastao u povodu 20 godišnjice rada NVO RCT Zagreb, snimljen prije deset godina naslovljen ”20 godina u radu s najranjivijima”. Htjela sam da nam to bude prilika za razgovor o traumi i pristupu, o znanjima i zaboravu, izazovima s kojima se svi susrećemo u radu.

U međuvremenu nisam ponovo gledala film, a njegova projekcija dovela je do dubokih osjećaja kod svih prisutnih. I kod mene.

Upitala sam se je li to bilo primjereno prikazati? A onda mislim da je prisutne dirnula skromnost i poštovanje, znanje i posvećenost ljudima u potrebi, vremenska perspektiva, humanost i fleksibilnost u odnosu na uobičajene kanone u tretmanu. Sigurno je i da su među prisutnima dotaknute i nečije obiteljske priče i iskustva, ali i resursi, otpornost…

Uz teoretski pregled spoznaja i iskustava u radu s psihološkom traumom bilo mi je zadovoljstvo doživjeti zainteresiranost i kompetencije sudionika i spremnost stalnog preispitivanja i učenja o drugima i sebi te vremenu u kome živimo.

Iz pozicije civilnog društva susrećemo u institucijama (i) osobe koje prepoznaju potrebe i znaju načine ublažavanja nevolja koje nosi psihološka trauma, ali zapravo i oni ostaju nemoćni zbog nedostatka volje, znanja, motiva na političkim nivoima iznad njih.

Pitam se kako bi reagirali naši poštovani narodni poslanici i političari, različiti donositelji odluka na različitim nivoima (čast izuzecima) te uvaženi akademici kada bi se upoznali sa sličnim materijalima poput spomenutog dokumentarca o tome što je trauma?

Ili, ne daj bože, da im netko odredi edukaciju o psihološkoj traumi, ili redovitu superviziju gdje bi bio zadatak reflektirati o svome radu (unaprijed nemoguća misija budući da se ta vrsta učenja i podrške bira slobodno, a većina, koliko razumijem, nije opterećena pitanjima vlastitih motiva, društvenih posljedica i odgovornosti za svoje riječi, postupke, odluke)?

U međuvremenu mlada grupa profesionalaca i aktivista (iz različitih organizacija) koji pružaju psihosocijalnu pomoć širokom spektru (ranjivih) korisnika, mada nisu u važnim institucijama niti tijelima koja mogu donositi pozitivne promjene kako bi psihološke traume bilo manje, a društvo zdravije, svojim radom i podrškom, učenjem o sebi i drugima, pomažu onima s kojima se susreću.

Mada nije dovoljno da imaju samo ulogu ublažavanja trauma koje se ne bi smjele događati, barem pomažu u održanju smisla.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naši mladi nisu u fokusu društva
    •  Pozdrav medicinskoj sestri koja je pitala pišem li o njima
    •  Identitetu treba sloboda. Tada je i agresije u društvu manje
    •  Što je to dobrota?
    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem

> Svi tekstovi ovog autora