Kad ”Oluja” prođe, a život postane sjećanje

Sjećanje. Rat. Zajedno bivaju poput živog pijeska. Život u ratu i sjećanje dva su suparnika.

Na ovoj strani je hladnokrvna realnost, neprikosnovena, dok se na drugoj, suprotstavljena, nalazi stvarnost provučena kroz sjećanja protagonista; stvarnost naša, stvarnost drugih, onakva kakva je bila, kakva je mogla biti, kakva nikad više neće biti, ili, naprosto izmišljena stvarnost.

Od jedne ne možeš pobjeći, druga teško pronalazi ljekovitu, mirotvornu mjeru. Često se izmiješaju. U tome prostoru obitavaju pokretači ljudskih života – utjeha, nada, motiv, (ne)odmjerena kritika minulog, bijeg od postojećeg, smrt…

Lako se čeljade izgubi u toj šumi sjećanja i stvarnosti. Tu osoba neprestano traži sebe. To je vrijeme ideala, onih ideala što ne mare za granice ljudskosti.

U takvoj sudbonosnoj zadatosti čovjek se barem privremeno mora pomiriti s neznanjem, s pitanjima bez odgovora gdje smisao još nije.

Tada se ćuti nekakav unutarnji, najintimniji, na rubu svjesnoga očaj i vapaj, svojevrsna zlokobna slutnja da se svijet oko nas dovršava na neželjeni način, a mi, pojedinac i gomila, naoko bespomoćni da te okolnosti mijenjamo, osuđeni smo da se s njima mirimo, da ih trpimo koliko god odbojne bile, kao nekakva oluja, nevrijeme u sjećanju što pamćenje raznosi na sve strane i neprestano preslaguje.

Svatko želi da oluja prođe, da se nemiri umire, da svane smisao. Još čekamo.

Nekih stvari se ne sjećamo, nekih je bolje da se ne sjećamo, nekih se namjerno ne sjećamo, drugih bismo se voljeli sjećati, ali je zaborav jači. Zaborav nas čuva. Možda nam u tim okolnostima dođe kao nekakav psihoanalitički kompas. Takva su ratna sjećanja. Nikako da se poslože.

Na određeni način sa sjećanjem je kao i s jezikom i razumijevanjem – možemo se mi sad svi praviti jako pametni ili jako blesavi, kako god, iz petnih se žila upirati da pokažemo i dokažemo, pišemo najpametnije knjige, da najglasnije vičemo kako su hrvatski i srpski dva različita jezika, čak i zabraniti upotrebu riječi za koje se drži da su nepripadajuće, ali nema te sile koja iz ljudi može izopćiti samu suštinu svakog jezika, suštinu identičnu hrvatskom i srpskom – razumijevanje.

Tako je i sa sjećanjem. Ljuti se boj bije protiv krivog a za pravo sjećanje, i obratno.

Vojnik pješadijac ima svoje sjećanje, general ima svoje, pilot koji nadlijeće kolonu i po njoj puca svoje, drugi koji nadlijeće tu istu kolonu i odbija po ljudima pucati ima svoje, političar svoje, predsjednik svoje, ministar obrane svoje, obavještajac svoje, ranjenik ima svoje, liječnik svoje, ratni zarobljenik ima svoje, režimski novinar svoje, nepotkupljivi svoje, čovjek prisiljen preko noći napustiti vlastito ognjište i sve ostaviti za sobom ima svoje, povratnik svoje, roditelj svoje, dijete svoje – ovima nasuprot stoje kolektivna sjećanja, propisana, institucionalizirana, režimska, ideološka, propagandistička, legitimna, legalna, neljudska i malo manje neljudska, prava i kriva, ispravna i neispravna, naša i njihova…

Samo onako kako je nemoguće uskratiti razumijevanje jednako je nemoguće uskratiti i nečije sjećanje. Jer sjećanje je zapravo samospoznavanje i razumijevanje, razumijevanje sebe, onoga jučer i onoga sutra, vlastite sudbine, drugoga i svijeta oko sebe.

Hirovito je sjećanje. Protokom vremena, osoba ga različito razumijeva i drugačije mu se obraća, različito ga sagledava, interpretira, iščitava, ovisno o dobi, iskustvu, znanju, iskrenosti. Kako život odmiče tako i sjećanje dozrijeva. Neki dani i godine bolje su od drugih.

I vojska i politika imaju svoje sjećanje i arhive. Sila se najviše trudi da zapamti, da opravda sebe. Ali kolektivna, propisana pamćenja bez onih individualnih, osobnih, lažna su sjećanja, manjkava, lišena suosjećanja i solidarnosti, zakinuta za razumijevanje pojedinačne ljudske tragedije. Takva sjećanja pamte samo pobjede i poraze.

A gdje su ratna, intimna, osobna muka i patnja, gdje su nečije ratne dvojbe i dileme savjesti, gdje je lična agonija odlaska u nepovrat? Bez ovih, svako je ratno pamćenje nehumano i neljudsko.

I Knin ima svoje pamćenje. Treba o njemu pisati. Srećom, ona kninska lijepa sjećanja, kao ni ružna, ne mogu se zabraniti, ne mogu se izopćiti iz ljudi, ne mogu naprosto prestati i nestati, razumijevaju se poput jezika i dan danas. Još se pričaju kninske priče. Najviše je onih neispričanih.

I ne treba mi nitko govoriti kakva bi trebala biti moja priča i kakvo je moje sjećanje, i kako da pamtim vlastito sjećanje! Tu nema većeg znalca od mene!

U dan pamtim kada sam otišao iz Knina, ali se nikako ne uspijevam sjetiti dana kada sam nakon rata prvi put došao u Knin. Valjda je tuga odlaska bila snažnija od radosti povratka, ne znam. Možda sam podsvjesno u povratku znao šta me čeka, odnosno da me ne čeka šta sam se nadao i šta sam želio da me čeka. Ljudi. Život.

Sjećam se da su zatečeni kninski prizori bili u sukobu sa svakim mojim osobnim smislom. Izgubio sam se. Pitanja bez odgovora postavljala su se sama od sebe. A odgovore i smisao želio sam više od ičega. Gdje su ljudi, i čemu, zašto ove divovske hrpe po cijelom gradu? Hrpe su bile visoke koliko i stabla divljih kestena uz ulicu, visoke koliko i prvi katovi kuća i zgrada.

Razdaljina se poigravala s vidom, varala oči. Udaljeni pogled vidio je hrpu smeća. Blizina je otkrivala stvarnost ružnoga svijeta. Hrpe su bile nedovršene, radilo se na njima. Rasle su. Približavajući se, na svakoj se dalo prepoznati osobne, intimne predmete.

Igračka, slikovnica, pionirska knjižica, igle za pletenje, džemper, kapa, šal i rukavice ispleteni tim istim iglama i nošeni dvije ili tri generacije, fotografija, sanjke, bilježnica iz drugog razreda osnovne škole, knjiga s posvetom, neispunjeni albumi sa sličicama, ključ koji više nikad neće otključati ulazna vrata nečije kuće, stana, Dinarin dres, probušena lopta… predmeti života, kninski tragovi, tragovi jednog grada, poput dnevnika, podsjetnici što iz mrtvila zaborava oživljavaju događaje završenog, nedovršenog, nikad prežaljenog života, nijemi svjedoci zajedničkog pamćenja koji sada govore umjesto ljudi. Jer ljudi više nema.

Svaki od predmeta ima svoju intimnu priču, obiteljsku, generacijsku, za graditelja hrpa bezvrijednu, za onoga koji je te predmete živio neprocjenjivu. Valja sjesti i zamisliti se, zamisliti kako je to kada ste prisiljeni odreći se nečeg neprocjenjivog, života, kada se neprocjenjivo mora ostaviti i napustiti.

Sjedeći pored svake hrpe i razabirući po predmetima dala se ispričati povijest jedne porodice unazad nekoliko naraštaja. Ma mogao si uzeti olovku u ruke i početi pisati obiteljsku priču kroz epohe ljudi i grada. Na svakoj od hrpa poznata kninska lica, ista kninska mjesta, ali svaka priča drugačija, svaka vrijedna kao život sam, svaka vrijedna koliko i čovjek, svaka neprocjenjiva.

Ovisno o predmetu u rukama s hrpama si mogao razgovarati, plakati, smijati se, svađati, učiti, razmišljati, pjevati, svirati, pitati i dobiti odgovore, ma mogao si briškulu i trešetu s njima igrati, s pametnijim hrpama i šah. Hrpe su bile i noćne more i najljepši snovi.

Čuvalo se i slomljene i pokvarene predmete. Nešto ispleteno, nešto napravljeno, nešto sastavljeno, nešto popravljeno, nešto ukradeno, nešto posuđeno, nešto nevraćeno, nešto pročitano, nešto nepročitano, nešto nacrtano, štošta nedovršeno.

Jedna po jedna, hrpe su oživljavale. Čudo je to bilo. Prestajale su biti nijeme. Ako bih dovoljno dugo, pažljivo i s puno obzira po njima prebirao, malo po malo, čuo bih kako ona hrpa govori o ovoj, u jednoj bi bio dio priče neke druge hrpe s kraja grada, tamo gdje bi zapela ili se zaustavila jedna, priču bi nastavila druga, predmeti su pričali o predmetima s drugih hrpa, kao ljudi o ljudima. Hrpe su međusobno razgovarale.

Hrpa kod JŽ9 spominjala je hrpu u Pejtonu, hrpa ispred Standarda sjetila se hrpe ispred Male samoposluge, nekoj hrpi na Muncirijama bilo drago čuti za hrpu iznad Staračkog, hrpa sa Sinobada htjela je nešto kazati hrpi u Breskviku, hrpa pored Pokrova plakala je zajedno s hrpom iza svetog Ante, hrpa iznad Velike pijace nikom nije dala proći prema Tvrđavi, a u Bloku, more hrpa, jedna veća od druge, žalile se jedna drugoj…

Tako radi sjećanje, istovremeno i za nas i protiv nas. U njemu je i teret i iskupljenje, spas. Samo ako hoćemo. Nekada imamo osjećaj da nas drži na životu, kao onda kada protiv svoje volje napuštamo zavičaj jer neki drugi više te ne žele, a jači su. Tada ostaje samo sjećanje. Čuva.

Drugi put sjećanje kao da nam čini štetu, kao onda kada se nakon nekog vremena vraćamo na željeno mjesto, ali sjećanje i mjesto više ne sliče jedno na drugo. Onda boli. Povratak tada počinje gubiti očekivani i željeni smisao. Ode, otišao život u nepovrat.

Ratna sjećanja zaista dopiru do oprečnih krajnosti, zavodljiva poput nade i stvarnija od stvarnosti. Neobičan im je odnos. Čovjek nekad ne zna kreće li se kroz stvarnost ili kroz sjećanja, šta je jedno, šta drugo, teško ih je razdvojiti, razaznati jedno od drugog, šta je stvarnije. Valjda u tom trenutku odabire prema potrebi.

Urezanu sliku kasnije pozivamo i dozivamo, sliku spasa za koju smo uvjereni da nas okrepljuje, vječito joj se vraćamo, bojimo se od nje rastati. Znade postati mjerilo stvarnosti. Često biva da pronosimo tu sliku poput onog privjeska oko vrata što visi na ogrlici iznad srca pa kada nam je najteže otvorimo ga da bude lakše. U međuvremenu, udaljili smo se od ishodišta. A i ishodište je postalo sjećanje. Lako se to pretvori u začarani krug.

Te slike što ih iz pamćenja dozivamo u pažnju za nas mogu biti najprecizniji instrument minulog i budućeg, života za koji se nadamo da će nastaviti tamo gdje je nasilno zaustavljen. Samo, prostor je preslagan, prošlo je vrijeme, isteklo, nema ga više. Onda shvatimo da je vrijeme nevažno, vremena zapravo nema, ono ne postoji. Postoji i važno je samo razumijevanje.

Nezamislive su to i okrutne promjene. A izmjeriti promjenu sjećanjem uvijek je najzahtjevniji i najnezahvalniji ljudski poduhvat.

Rat i vlasnici rata – rat uvijek ima vlasnike – preslaguju prostor i vrijeme, nemilosrdno, surovo, hladno, ne obazirući se čak što će ljudskom biću učiniti najveću bol i nepravdu. Uzmu ti smijeh, uzmu ti prijatelje, uzmu ti radost i sreću, uzmu ti život…

I ni to im ne bude dovoljno. Njihovi domaći izvođači i sjećanje žele oteti, propisati. Bitange i ništarije! Nastupaju kao da su bolji poznavatelji tvoga sjećanja od tebe sama, kao da to nije tvoje nego njihovo sjećanje. Žele ispraviti sva kriva sjećanja.

A šta osobi preostaje kad sa sobom ne može ponijeti život od kojega se prisilno rastaje tugom i suzama, život od kojega se rastaje, ali od kojega se nikad neće rastati. Ta nisu djetinjstvo i mladost brak pa da se možeš rastati.

Od Knina se ne rastaje. To bi značilo rastati se, odustati od sebe. To su nepovratnosti od kojih nikad ne odustajemo, od kojih je nemoguće odustati. Kad vlastiti život moraš ostaviti, sa sobom poneseš sjećanje puno života, jer života više nema.

Život postaje izbjeglica u zemlji sjećanja.

Eto kako život stane na hrpu. Od rođenja pa sve do smrti, ispripovijedao se onomad život jednog grada i njegovih stanovnika. Svaki predmet bačen kroz prozor, preko balkona, nečiji je život, odbačen i prezren. Hrpa je život poslagan na svirep i neželjen način.

U tome trenutku više života bilo je u svakoj od tih hrpa smeća nego u čitavom gradu. Cijeli Knin pakirao se na hrpe, pretvoren u smetlište života. Bio je to jedini dio Knina koji je ostao. Sve drugo prestalo je biti. Trebalo je ostaviti koju hrpu kao svjedočanstvo o sjećanju jednog grada, o sjećanju jednog Knina.

Bio sam nezreo, naivan i budala. Trebao sam birati predmete, brižljivo ih sabirati, sakupljati i ponijeti sa sobom. Danas bih imao zbirku sjećanja, zbirku kninskih priča, povijest grada, imao bih kninski porodični album.

A hrpe – bliske, intimne, oslobađajuće, pune života. Sav Knin bio je u njima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
    •  Naša tuga – pristali smo na ružni svijet

> Svi tekstovi ovog autora