autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Apsurde, kuća ti je ovdje!

AUTOR: Olivera Jovanović / 14.08.2023.

Olivera Jovanović

Rodila sam se u Višegradu gdje je moj otac bio sveštenik. Miropomazana sam u manastiru Dobrun, gdje su kršteni moji mama, baba – svi moji preci s mamine strane.

Moji roditelji su se družili s efendijom i njegovom hanumom. Pop i hodža, kako ih je narod zvao, bili su glavna atrakcija na Bikavcu brdu grada Višegrada.

Voljeli su da se druže na čuđenje tadašnjih vlasti koje su ih optuživale za sve i svašta. Čak su im podmetali sve i svašta, prozivali ih u Oslobođenju, a onda je deda, tatin otac, poručio tati da ne pravi belaja jer se selo okupilo i čita Oslobođenje. Belaj je praviti uspomene… Zajedničke…

Ubrzo sam po rođenju dospjela u bolnicu. Žena koja je bila s nama u bolničkoj sobi me je zagledala i rekla mami da sam osjetljiva na zlo. Pitala je da li bi mama dozvolila da se ona po svom običaju pomoli, da mi nešto prouči. Bila je muslimanka. Znala je da je mama popadija.

Popadija je dozvolila. Prije bolnice otac me je krstio na putu prema bolnici. Mislili su da ću da odem. Mama je od straha za mene izgubila mlijeko. Žena iz bolničke sobe me je i dojila. Imam majku po mlijeku. Muslimanku. Kakva uspomena. Životna… O tome nije pisalo Oslobođenje.

U trudnoći sam šila haljine. Vanja mi je rekao da u blizini Stare crkve ima krojačka radnja. Krojačica je saznala od kojih sam јеr na Čaršiji sve se zna. Nije htjela da naplati uslugu jer su njenu porodicu nekada zadužili moji baba i deda. I ona ima uspomenu.

Volim Dubrovnik. Imam uspomene. Moje prvo ljetovanje s roditeljima bio je Dubrovnik. Vanja je posle moždanog udara prohodao u Dubrovniku. Tamo sam upoznala krasne ljude. Nives, Tibor, Kate i njena mama su nas ispratili kao najrođenije kada smo, nakon dva i po mjeseca, ostavili kolica i krenuli kući.

Tamo sam na Stradunu, u crkvi posvećenoj Blagovijestima, prislužila prvu svijeću za pokoj duše svoga oca. To mi je išlo uz njega. Stradun i njegova krilatica: Život je lep. Iz Dubrovnika sam jednog ljeta letjela u Zagreb do Svetog Duha gdje je manastir u čijem je osvećenju sasluživao moj otac. Kakve uspomene!

Ljetos sam ušla u Hrvatsku sa beogradskim tablicama. ”Beograd je čudo. Bio sam tamo kao mali. Išao s mamom posjetiti prijatelje. Volio bih opet poći. Uspomene su to lijepe…” sa žalom je pričao carinik na granici BiH i Hrvatske – tamo gdje se nazire i miriše more i gdje se kriju uspomene.

U vrijeme korone ušli smo u Hrvatsku sa BH tablicama: ”Imate lijepo ime. Imao sam djevojku Oliveru…” Lijepa uspomena. ”E mama super što se zoveš Olivera – nisu nas rovili”, kliktali su moji Jovanovići kladeći se u deset maraka ko će prvi ugledati more.

Ta igrica im je ostala odmalena kada smo ih pokušavali smiriti s tim što smo tada započinjali igricu od Mostara… ”Evo sad će more, ko prvi ugleda dobiće deset maraka.” Od Mostara do mora uživali smo Vanja i ja.

Vanja je često imao epizode sa sarajevskim taksistima. Čim bi ga prepoznali odmah bi krenuli priču o strinama, jaranima i komšijama Srbima. Jednom je rekao taksisti da nisu Srbi iz Papua Nove Gvineje da bi bio bingo imati strinu, jarana ili komšiju Srbina. Valjda bi to trebalo da je normalno. Ili su to samo uspomene, a mi svi samo stranci sa zajedničkim uspomenama.

Kažu da je Bora Đorđević pjesmu ”Na Zapadu ništa novo” napisao tako što je zapisao naslove iz novina. Tada je to bila čudna pjesma – vjerovatno zbog čudnih naslova koji su postali čudnjikavi stihovi: ”Samoubica se ubio s leđa”. I tada je u toj pjesmi stajalo: ubio prvo ženu pa sebe.

Nažalost, žene ubijaju svaki dan. Počelo je i svaki sat. Po tome nismo stranci nego najbolji jarani. Za to ne treba izvlačiti iz sjećanja neke sjenke iz Papua Nove Gvineje.

U tom hororu pred kojim se zanijemi, kako smo zanijemili ovih dana, mi nismo stranci sa zajedničkim uspomenama nego rođena braća kojih bi se i sam đavo postidio. Tu nema granica ni tablica. Tu se ne graniči Hrvatska s Balkanom, BiH sa Srbijom. U tom konglomeratu nasilja nad ženama i entiteti se ujedinjuju. Postajemo bezgranični prostor gdje nestaju majke i ostaju siročad.

A žene pletu lijepe uspomene kao što je moja, bolnička a lijepa. Bezvremena. A isplele su je dvije žene. Moja majka, sveštenikova supruga, koja je dozvolila da se muslimanka pomoli za mene, da mi prouči i žena koja je imala slobodu da upita i prouči. I nahrani me.

Danas bi o tome pisale novine jer bi bilo čudo kao što je čudo imati strinu, jarana ili komšiju Srbina iz Vanjine priče. Jer čudo je sve što je normalno.

Nenormalno i strašno postala je svakodnevica horora koji živimo. Uživo! Jer šta bismo mi bez lajka na rijaliti u kojem na najstrašniji način odlazi majka koja je uradila sve što nam govore da treba – prijavila je nasilje.

Možda bi bila živa da nije! Apsurde, kuća ti je ovdje!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: