Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio

(Uz knjige Johana Ickxa ”Ured: Židovi Pija XII.” i Davida Kertzera ”The Silent Pope. Pio XII, Mussolini and Hitler”)

U svjetlu događaja od nekoliko mjeseci unazad, ovogodišnji Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, 27. siječnja, još više je nabijen značajem i težinom uspomena. Građani u Europi dižu se i pozivaju na uzbunu protiv bujanja antisemitizma, upozoravaju na to da zakletva ”Nikad više!” mora biti ispunjenja ”Sada!” jer ”Sada je nikad više!”. Sada je trenutak, kad šutnja znači ”pristanak!” Kad svijet obilježava Dan sjećanja na žrtve Holokausta, on podsjeća i na dimenzije naše odgovornosti.

O šutnji i o (ne)reagiranju, govori knjiga, što ju je netom Glas Koncila predstavio čitateljstvu, u obliku feljtona u tri djela, pod naslovom ”Ured: Židovi Pija XII.”. Riječ je o odlomcima – trima od ukupno 18 poglavlja (zašto samo tri?), koliko obuhvaća knjiga, iz kojih su objavljeni: iz hrvatskog prijevoda Johanna Ickxa, ravnatelja Povijesnog arhiva Državnog tajništva Svete Stolice (izvorni naslov: ”Le Bureau – Les Juifs de Pie XII.”, Rim, 2020.; hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, travanj 2023.).

Johann Ickx, Belgijanac (Flamanac), od 2020. godine, otkad je papa Franjo skinuo embargo nad arhivskom građom vezanom uz pontifikat pape Pije XII. (1939.-1958.), ima pristup dokumentima (a radio je i u drugim crkvenim i kurijalnim arhivima), i zato je htio, kako naglašava u predgovoru, utemeljeno na autentičnoj prepisci, proturječiti svim zlobnim napadima na lik i djelo pape Pija XII. i dokumentirano dokazati da Pio XII. ni u kom slučaju nije ”Papa koji je šutio”.

U prvome redu, Ickx citira drugoga korisnika vatikanskih spisa, Davida Kertzera, sociologa po profesiji, a koji je radio na istim izvorima, ali sa sasvim suprotnim rezultatima, pogrešnima, vjeruje Ickx, štoviše – iskrivljenim, zloporabljenima. Kertzer je svoje djelo naslovio ”The Silent Pope. Pio XII., Mussolini and Hitler”, a objavljeno je 2021. godine u New Yorku. Zato Ickxova knjiga nije ”prva znanstvena knjiga” o toj temi, kako tvrdi recenzentica Naida Mihal Brandl.

Ickx podastire čitateljima u 18 poglavlja, širok spektar zadataka pred kojima su se našli dužnosnici Državnog tajništva pod pontifikatom pape Pija XII. Knjiga predstavlja sadržaj predstavki, diplomatskih nota, promemorija razgovora s različitim sugovornicima. Na ulaznu prepisku dužnosnici Državnog tajništva sastavili bi prijedloge odgovora, rješenja, napomene, da bi sve to otišlo Papi na stol, a od njega vraćeno s Papinim zabilješkama, prijedlozima, mišljenjima.

Iako Ickx u svom predgovoru naglašava da se strogo drži izvora, on ipak pretendira i na to da ”prepričava” Papin stav po iznesenim predmetima. To nije tako – čitatelji imaju pred sobom drugo: ako se uopće može govoriti o ”Papinom stavu”, onda ga saznaju samo kroz ”filter” Papinih suradnika. Čak i da su ti suradnici bili svi kao jedan, ništa drugo nego posve odani Papini ”glasnogovornici”, mora se računati s time da ”filter” između izvornog govornika i prenositelja utječe na kakvoću iznesenog.

A nije za očekivati da su svi dužnosnici, svi iskusni službenici u papinskom odnosu prema svijetu i u vatikanskoj diplomaciji, imali svoje stavove, svoje mišljenje, svoje slaganje, ali i neslaganje. Poznato je da papa Pio XII. nije bio u osobito povjerljivom i tijesnom odnosu s državnim tajnikom, kardinalom Luigijem Maglione. Niti tajnik državnog tajnika (današnjim rječnikom: ministar vanjskih poslova Svete Stolice) msgr. Domenico Tardini, nije se mogao smatrati osobom osobitog Papinog povjerenja. Lojalni, ali stručni i iskusni, školovani diplomati, u mnogočemu su ”mislili svojim glavama”. Ambicija, samo kroz prepisku vatikanskih ureda ”slušati Papin glas”, nije realna. Autor nije promišljao o ”jazu” između usta govornika i uha (ili vida) slušatelja.

Njemački povjesničar Saul Friedländer je u recenziji za francusko izdanje napomenuo, kako kazalo imena u knjizi (gdje nedostaje), pozornom čitatelju dokazuje koliko malo autentičnih izjava pape Pija XII. sadrži ova knjiga, koja pretendira na potpunu autentičnost.

David Kertzer nije se vodio takvim ambicijama, nego je čitatelju omogućio uvid u papinske urede i njihovo osoblje i načela kojim su se oni vodili. Apsolutno i neupitno je bilo načelo da Sveta Stolica mora u svim mijenama i gibanjima, zadržati svoju neutralnost. Ni za vrijeme Drugoga svjetskog rata, tijekom kojeg se provodilo konačno rješenje židovskog pitanja, a ni poslije, kad se svijetu rasvijetlila prava dimenzija Holokausta, papa Pio XII. nije se očitovao, i šutio je kad je Nijemac Rolf Hochhuth u svojoj drami ”Der Stellvertreter” (”Zamjenik”, 1963. godine) suprotstavljao Papu, Kristova zamjenika na Zemlji – mladom isusovcu, koji je nakon opetovanih zahtjeva Papi za osudu masovnog ubijanja Židova, odlučio kao njegov (Papin) zamjenik poći sa žrtvama u plinsku komoru.

Optužbe na ravnodušnost pape Pija XII. prema Hitlerovom istrebljivanju Židova nisu zaobišle ni činjenicu da se trudio spasiti samo pokrštene Židove. Papa nije prosvjedovao ni u Rimu kad je Mussolini u rujnu 1938. godine donio rasne zakone (po uzoru na Njemačku, u mnogočemu čak radikalnije), ali je intervenirao u korist pokrštenih Židova, u cilju njihova izuzeća.

U 18. poglavlja Ickxove knjige pojavljuju se 18 sudbina ugroženih, koji su se Papi obratili s molbom za pomoć: za imigracijske vize, za mogućnosti bijega iz opasne okoline, za mjesto sakrivanja i izbjegavanja deportacija, za skrivanje i pokrštenih, ali i nepokrštenih Židova, iznalaženje tajnih putova iz Rima. Nisu svi podnositelji molbi dočekali pomoć – zbog opreznog djelovanja Svete Stolice, zbog, naravno, imperativa neutralnosti.

Čak ni Kertzer ne svaljuje odgovornost za neuspjele pokušaje spašavanja na Svetu Stolici, ni on ne zamjera papi Piju XII. I kritičari Pape ili Crkve bili su svjesni da su se našli pred diktatorima koji nisu poštivali nikakve ugovorne odnose, koji gaze obećanja i obaveze bez grižnje savjesti, kojima ljudski život ne znači ništa. Papa nije mogao to ne vidjeti i vidio je, kao što se može razabrati iz razgovora s poslanikom njemačkog Reicha pri Svetoj Stolici – zašto je papa Pio XII. poslao brzojavnu čestitku Hitleru kad je preživio pokušaj atentata na njega u Münchenu 9. listopada 1939. godine koji je poduzeo mladi stolar, Georg Elsner, u znak prosvjeda na godišnjicu Reichskristallnachta (pogromske noći njemačkog Reicha). Hitler je prerano napustio mjesto, a Elsner je platio glavom.

Papa se držao nekih neupitnih aksioma vatikanske politike: stroge neutralnosti Svete Stolice u svim sukobima i ratovima, komunizam je najpogubnije zlo tadašnjega vremena, i da njemački i talijanski fašizam pored svih negativnosti, kojih je Vatikan itekako bio svjestan, zaslužuju blagu, odnosno blažu osudu.

Kertzer na više mjesta naglašava da je papa Pio XII. u isto vrijeme kad je zazirao od javne osude nacističke Njemačke, upozoravao i opominjao na opasnost da bi komunizam mogao pobijediti u ratu i zatim podjarmiti cijelu Europu. Istovremeno je Papa odšutio i njemački napad na Poljsku, na brutalno ophođenje njemačke soldateske s poljskim civilima, na istrebljivanje poljske inteligencije, klera i redovništva.

Kertzer je stoga pozornost obratio nastojanjima Vatikana i samoga Pape da državnici slobodnog svijeta kuju savezništvo u cilju sprječavanja uspona novih diktatora nakon poraza vladajućih. Velika zabrinutost ispunjavala je papu Pija XII. na glasine o tome da će saveznici prilikom svog prodiranja prema Rimu i Srednjoj Italiji, koje je okupirala Njemačka, bombardirati Vječni Grad.

Stroga neutralnost – koja se može doživjeti kao pucanj u koljena svakom nastojanju, otporu ili prosvjedu i osudi, potaknuti zločinca na odustajanje ili čak na preokret. Strogu neutralnost poštivali su (morali su poštivati?) vatikanski dužnosnici u uredu pri Državnom tajništvu, koji se posvećivao iznalaženju putova i mogućnostima spašavanja ugroženih. Službenici su provjeravali identitete podnositelja molbi, stanje s imigracijskim propisima, postoji li konkordat između određene zemlje i Svete Stolice ili ne.

Onako, kako vatikanski arhivar opisuje prepisku između vatikanskih službi (a oni bi pripremili argumente za Papinu odluku – ne citira se Papino očitovanje, od Pape izravno – ni riječi!), ali ima i kolebanja između pojedinaca u Državnom tajništvu, koji su neki više, neki manje, bili skloni Židovima, svim Židovima, ili iz principa ni jednom jedinom, neki bi pomagali ili smatrali da Sveta Stolica mora prvenstveno skrbiti za katolike, dakle i za pokrštene osobe.

Nunciji su bili više ili manje angažirani. Za nuncija Orseniga u Berlinu ne može se ne zamijetiti da je bio relativno hladan dužnosnik, pedantan birokrat, bez mnogo inicijative. Francuski poslanik pri Svetoj Stolici Charles Roux se sjećao klime u Državnom tajništvu Svete Stolice: ”Ja sam argumentirao moralom, etikom, pravom, čašću, pravednošću, a oni ‘metodom’, ‘praktično ili nepraktično’, tradicijom, običajem”.

Johan Ickx uspio je predstaviti nastojanje, čak i hrvanje, vatikanskih dužnosnika za iznalaženje mogućnosti spašavanja Židova, gdje im zbog strogih aksioma vatikanske politike – prije svega zbog stroge neutralnosti – izravno djelovanje nije bilo omogućeno.

No gdje je u tome sam Papa – to iz se iz tih prikaza ne nazire. Papa je ostao u pozadini i zato – pasivan. Možda, a to je špekulacija, koja nema temelja u objavljenim ili prepričavanim dokumentima ove knjige, možda se Papa držao pravila, što ga je on dao, navodno, prema sjećanjima ljubljanskog biskupa dr. Grigorija Rožmana (1929.-1945.): ”Žrtvovati čast i krunu mučeništva, kad interes Crkve to zahtijeva, i radije ispasti ‘grešnikom’ pred svijetom”.

I zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac primio je sličnu poruku, jer je on napomenuo kako bi se najradije povukao u neki samostan, no da vremena nisu za mučeništvo nego za ustrajavanje u muci i patnjama.

Razmišljanja o različitim pristupima proučavanja i promišljanja o papi Piju XII. potakla su me da sagledam držanje dr. Alojzija Stepinca, po pitanjima, koja su se nametala i njemu. Kontroverzan je i on – njegov odnos prema Židovima bio je ambivalentan, a u tome je bio u potpunom suglasju sa svim članovima jugoslavenskog episkopata. Ni jedan od njih se nije usudio prosvjedovati zbog okrutnih izgreda ne samo protiv židovskih zgrada i imovine, nego i protiv židovskih sugrađana i sugrađanki, nitko od jugoslavenskih biskupa nije digao glas zbog rastuće brutalnosti progona Židova u Njemačkoj i Austriji. Dokumenti o tome sabrani su u zbirci ”Actes et Documents du Saint Siege relatifs a la seconde guerre mondiale”. Vol 8-10; urednici: Pierre Blet (Francuska), Angelo Martini (Italija), Burkhart Schneider (Njemačka).

Naslov ”Papa koji je šutio” (”The Silent Pope”) opravdan je, neovisno o tome što su mu bili pravi razlozi – jer on se sam nije nikad očitovao. Međutim, on je bio potomak iz nekog davno prošlog razdoblja i iz staleža koji je u previranjima talijanskog nacionalnog buđenja, kad su revolucionari napadali Crkvu, papinstvo, Papinsku državu, očuvao lojalnost Papi. Nije se progovorilo o motivima – oni su bili neupitni svakom pravom katoliku i ”sinu Crkve”.

Drugi Vatikanski sabor morao je dobro provjetravati cijeli Vatikan i preodgajati generacije onih koji su bili naviknuti na posluh bez pitanja. Danas se i svećenici postavljaju ruku pod ruku s vjernicima, ne samo kad se radi o interesima Crkve, nego kad je Čovjek u središtu angažmana.

Moramo ustati, gdje se krše temeljna prava, a interes Crkve, radi kojeg ona treba uvažavati neutralnost, ne može i ne smije više nikad biti ispred i iznad tih prava. U tom smislu su dvije citirane rasprave o papi Piju XII. koriste zrcalo: Kako je nekoć bilo, a kako ”ne ponovilo se” ni to!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora