Građansko strpljenje

Je li snobovski tražiti građansko strpljenje pred gorućim svjetskim problemima?

Tako je s tom našom demokracijom: netko ju koristi kao ulaz u slobodu, za sebe i druge (jer svi su pozvani), a netko je koristi kao priliku da, kada uđe, zatvori vrata. Demokratskim putem moguće je ostvariti i suštu suprotnost demokracije. To nije ništa novo u povijesti. Nove su samo mrcine s ulaza.

Da iskoristimo i prilagodimo dobro poznatu uzrečicu: I put do pakla može biti popločan demokratskim pločicama. Opasnost je vidljiva samo na znakovima pored puta. A najveća pak opasnost nastupa u trenutku kada putnici više ne znaju čitati te znakove.

Ekstremne političke fronte, bilo lijeve ili desne, imaju zajedničku metodologiju obraćanja čovjeku: populističkim dodvoravanjem koketirati s nižim ljudskim strastima – u svrhu mobilizacije masa preko kojih će se dokopati vlasti.

Nije slučajno da istaknuti populisti današnjice imaju razbarušene kose, na sastancima se pojavljuju u sportskim dresovima te rado insceniraju direktnost svoje moći; jednim potezom pera, čupanjem papira ili sastankom na kojem kratko i jasno daju zapovijedi dok ostali pognutih glava šute i odobravaju.

Ta politika ”hipijevske metode”, a autokratskog poriva kod običnog čovjeka izaziva osjećaj doticaja s realnošću i ”blizine” političara narodu. Da ”asfalt napokon prolazi selom”. Debljina i kvaliteta asfalta pritom je sporedna briga. O znakovima pored puta da i ne govorimo!

Za demokraciju je, mislim stoga, danas više nego ikada potrebna ”građanska strpljivost”. Ta vrsta strpljivosti nije neko ”čekanje Godota”, nego uključuje intelektualnu poniznost, umijeće čitanja znakova, umijeće dijaloga i većega truda oko rešerširanja.

Ta, dakle, strpljivost nije kapitulacija pred samoprozvanim ”demokratima” koji su užasno loši političari, nego strpljivost s demokratskim procesima i uključivanjem i onih drugih. Ti procesi jesu ”sporiji” od autokratskih, ali posljedice ovog drugog mnogo dulje zarastaju. Kao što i ratovi puno brže prođu, nego odjeci patnje i nakupljene mržnje u nutrini ljudi.

Odgovornost zahtijeva izdvojeno vrijeme. Bilo bi pogubno zamijeniti ju s današnjim ”brzim odgovaranjem”, koje se na brzinu sklepa dekontekstualiziranim sveprisutnim informacijama. Odgovornost je uvijek proizlazila iz kreposti strpljenja pred vlastitim znanjem i poniznosti pred tuđim. Ona je poučljiva i stoga i otvorena. Brzi odgovori su postali čista obmana sebe i drugih da se razumije svijet. Da se sakrije kako su svijet i čovjek danas ipak u velikom nesporazumu.

Demokracija naravno može i treba u mnogim stvarima postati ”brža”. Ali dok to ne postane (do čovjeka je) velika naša dužnost jest građanska strpljivost s demokracijom – ne dakle s onima koji demokraciju iskorištavaju za vlastiti probitak, nego demokracijom kao projektom koji je u ovoj mjeri relativno mlad i sigurno zaslužuje više pažnje nego stoljetni autoritarizmi pojedinaca i carstava.

Je li dakle snobovski zahtijevati ovakvu vrstu strpljivosti u vremenu gorućih kriza i problema? Možda i nije ako vidimo da upravo ”nestrpljivost” građanstva dovodi do jačanja ekstremnih i populističkih političkih struja.

Na tu kartu nestrpljivosti upravo igraju svi oni koji profitiraju od paničnih odluka građana. Stoga ne bih smio shvaćati svijet jednim klikom miša, nego oko sebe graditi mrežu povjerenja i osoba. Apstraktnim imenicama sve agresivnijeg jezika vratiti lica stvarnih ljudi oko sebe.

Uzeti u obzir treba i to da ekstremne struje uglavnom ne nude brza rješenja za prevladavanje klimatskih kriza, razbuktalih ratova ili drugih socijalnih problema – dakle tamo gdje bi procese odluke većinom i trebalo ubrzati (a zbog čega često demokracija gubi na poenima).

Te struje naprotiv nude brza ”rješenja” uglavnom za ono za što su našli ”žrtvenog jarca”. Oni se vode logikom da je lakše odstraniti ili ubiti ”bolesnika”, nego pronaći lijek za bolest. S tim da si uzimaju za pravo određivati tko bi, po njihovom sudu, bio bolesnik.

U stvarnosti, dakle, bolesti i nema osim u njihovom laboratoriju diskursa. Stoga bi ukidanjem bolesti ukinuli zapravo sami sebe. U njihovim rješenjima, za razliku od demokratskih, uvijek je jedna velika strana društva isključena.

Taj primjer potvrđuje i nedavno otkriveni slučaj ”Potsdamskog sastanka” u Njemačkoj. Razotkriven od strane istraživačke novinarske kuće Correctiv  – gdje se 25. studenog 2023. okupila krema ultradesnice i neonacista (uz prisustvo prominentnih članova brzorastućeg ultradesnog AFD-a) i ”raspravljala” o novim planovima i rješenjima za njemačko društvo.

Ono što stoji u njihovim nacrtima i prijedlozima zgrozilo je njemačku javnost i stvorilo napokon probuđeni val protesta u cijeloj Njemačkoj, koji još uvijek traju, a prema nekim izvorima (Volksverpetzer: https://www.volksverpetzer.de/aktuelles/300-demos-wochenende-28/) brojke ljudi na ulicama prelaze i dva milijuna.

Prema, dakle, planovima s ovog sastanka, između ostalog bi iz Njemačke trebalo ”izvesti” milijune ljudi. Ne samo migrante, nego i one s njemačkim državljanstvom, a koji imaju migrantsku pozadinu te na koncu i one Nijemce koji su migrantima pomagali. Ukratko ”remigrirati” ih.

Ako su ovakva rješenja alternativa ”sporosti” demokracije, onda se trebamo pomiriti s činjenicom da ćemo i mi kad-tad pripasti nekoj skupini označenoj ”bolesnikom”. Ja osobno sačuvao bih to građansko strpljenje kao početno sredstvo protiv gubitka preglednosti spram svijeta i protiv mobilizacije od strane onih koji profitiraju od moje panike.

Za demokraciju se treba boriti, na njoj raditi i inkarnirati ju u ”meso” građanstva – kako ne bi bila prepuštena bezličnoj šumi birokracije. Takav jedan pozitivan primjer postoji već u Estoniji, gdje demokratskim procesima na putu ne stoji birokratski aparat.

Što se tiče Katoličke Crkve u Njemačkoj, ona je također aktivna na trenutnim prosvjedima protiv ekstremne desnice. Biskupi zajedno s narodom na protestima; na organizatorskim transparentima vidljive su i crkvene organizacije; među govornicima su i crkveni ljudi.

Za poželjeti je da se i u Hrvatskoj jednoga dana vodeći crkveni ljudi ”prepadnu” loših politika i loših sebe, a onda osvanu na transparentnoj strani života.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Osveta loših đaka
    •  Povratak u korito
    •  Rodni studij: Tko tu koga u Crkvi – sluša?
    •  Institucionalizacija milosti
    •  Čovjek i svijet u nesporazumu
    •  Religija uspješnog pojedinca
    •  ''Security-zacija'' društva i života
    •  Hoteć ugoditi svjetini…
    •  U ime Oca i Sina i tradicije svete
    •  Gdje je, dušo, vidljivost tvoja?

> Svi tekstovi ovog autora