autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme

AUTOR: Zdravka Govedarica / 21.02.2024.

Zdravka Govedarica

Pisano prije gotovo tri godine… Danas je moja predzadnja kemoterapija. Tek jučer poslijepodne sam se osjećala oporavljeno od prethodne i u dobrom sam raspoloženju dočekala ovaj sunčan, lijep dan. U tuš kabini, pustila sam vodu da klizi po mom tijelu, po tjemenu kojeg su počele prekrivati nježne, paperjaste dlačice.

Volim se našaliti na svoj račun pa sam poznanici prije nekoliko dana rekla kako je to smiješno paperje nešto što me jedino može staviti pod naziv ”piletina”, pa eto dodatan razlog zbog kojeg se još nisam odlučila obrijati ga (premda mnoge žene to rade kako bi potakle rast ”jače” kose).

Ali, šalu na stranu, postoji nešto drugo.

Pod tim svilenkastim paperjem još je uvijek gotovo identičan osjećaj kao kad je tjeme bilo potpuno golo. To je poseban osjećaj, gotovo takav da bih svakom sugerirala to iskustvo, taj izravan dodir vode s tjemenom, i ne samo vode… Nešto je iskonskog u tome, nešto što vam daje drugačiji, intenzivniji osjećaj s okolinom, s prirodom…

Naravno, da mi je itko ikada rekao da obrijem glavu zbog doživljaja senzibiliteta tog dijela tijela koji reagira na svaki podražaj, prepoznaje i minimalnu razliku u teksturi jastučnice, plahte, ručnika, kape…, pomislila bih da je lud. I dakako, to sigurno ne bi bio dovoljan motiv da to i učinim.

Razlike u zraku koji je ponekad prozračniji, nježniji, lakši ili pak vlažniji, teži, topliji ili hladniji, baš sve to osjetite na tjemenu koje je uglavnom, a osobito ženama, bilo takvo jedino po rođenju.

Vjerujem da ni muškarci koji nisu odjednom obrijali glavu, već su postupno gubili kosu, nisu doživjeli taj osjećaj. Imali su vremena za adaptaciju, i oni i njihova koža, a ta prilagodba uvijek nešto daje, a nešto oduzima, kao i u bilo čemu drugom u životu.

Danas je predzadnja kemoterapija i moje misli i doživljaji se polako približavaju rastanku jedne terapije koja je toliko intenzivna i toliko specifična, za svakog pojedinca ponaosob koji je proživi, da nema jedne priče primjenjive na sve ostale, a opet u svakoj je nešto prepoznatljivo.

Ipak, postoji nešto drugo što me danas snažno obuzelo kad spominjem tu prijelomnu točku u kojoj će sve to postati ”jučer”.

Oduvijek sam izrazita individualka, nisam nikad crpila snagu iz osjećaja pripadnosti nekoj većoj grupi, iz prostog razloga što sam bila lišena tog iskustva ili možda, bolje reći, te potrebe.

A ovdje, gdje upravo sjedim i pišem, u sobi gdje sam primala te svoje kemoterapije i gdje ću danas primiti pretposljednju, tu među tim ljudima čija imena ne znam, čije dijagnoze ne znam, čije živote ne poznajem niti poznajem njihove osobnosti, tu sam osjećala pripadnost.

I ne samo s njima, ta pripadnost je išla još dublje, nastavila se prema prostoriji, prema zidovima, prozorima, inventaru… Sve to je postalo, na neki čudan način, moje i ja njihova.

Bilo bi normalno jedva dočekati trenutak kad ću zadnji put kročiti nogom na taj odjel. Zatvoriti jednom zauvijek ta vrata, pozdraviti se s osobljem u nadi da, ako se ikada sretnemo, to ne bude ponovo u istim okolnostima.

Ali u meni se stvara neki osjećaj, nešto što se ne može nazvati tugom, ali na rubovima ima njene naznake, nešto što nema imena, ali je povezano s osjećajem gubitka, amputacije jednog vremena u kojem je prvi put dio mog bića istinski i duboko pripadao nečemu, a ne radi se o drugoj individui.

Ta pripadnost koja vas istovremeno porobljava, ali i oslobađa je toliko moćna da vas preoblikuje kao ništa do tada u tako kratkom vremenu i onda vas u jednom trenutku naprosto ostavlja, samog, izvan tih ljudi, izvan tih zidova, prozora, hodnika…

Izvan svega gdje ste zajedno s drugima, u nekim svojim tišinama, koje bi narušio jedino zvuk uređaja koji najavljuje kraj infuzije, primali tu svoju kemiju u tijelo, u um, u svijest, u podsvijest, u sve stanice, vidljive i nevidljive, fizičke i astralne, u sve što ste vi.

Da, gotovo sa zebnjom čekam taj odlazak iz tog svijeta, kojem se nikako ne želim vratiti, a opet…, nešto moje će ostati vječno zarobljeno u toj sobi kao i ja u njoj, negdje će bezbojnom tintom u kutu jednog zida biti uklesano i moje ime, kao da se radi o nadgrobnom spomeniku, premda se radi o nadživotnom, onom gdje smo pobjeđivali bolest i smrt.

Gdje smo u konačnici u koječemu pobijedili i sebe da bi taj svijet napustili kao pobjednici…, makar to bilo na određeno vrijeme.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: