Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

1

U Dalmaciji, krunskoj zemlji Austrijskog Carstva, u šibenskoj četvrti Varoš, radničkoj i težačkoj, 1852. godine rođen je pisac Simo Matavulj. Neostvarenu karijeru kaluđera, zamijenio je učiteljskom školom, a predavao je vješto na srpskom, francuskom i talijanskom jeziku, prevodio je knjige ako je trebalo i s ruskog. Njegov vokabular nosio je u sebi i bogat dalmatinski zavičajni govor, brđansko jezično blago kao i zagrebačke kovanice i germanizme s kojim se susretao u školskim udžbenicima. 1892. napisao je znameniti realistično-satirični roman “Bakonja fra Brne” u kojem se, u jezičnom smislu, kovitlaju i isprepleću kulture ovih južnih prostora, kao što se nemirno talasaše i u srcu samog pisca (ili stotinu godina kasnije u srcu zagrebačkog pjesnika Sime Mraovića).

Kao što se, vjerujem, ove kulture emotivno isprepleću i 2025. u mislima i radu kazališnog i filmskog redatelja Nikite Milivojevića, suradnika na dokumentarnom serijalu RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj” koji će se u jednoj od režiranih epizoda prisjetiti gorespomenutog šibenskog pisca te storije o poznatoj šibenskoj kapi.

U Šibeniku srce ja izgubih pjevao je Arsen.

Može li se ovako nekim nabrajanjem pojedinačnih detalja dočarati sveukupni doživljaj gledanja cjelovitog serijala ili još bolje može li se na ovaj način predočiti cijela jedna (nevidljiva) kultura? Možda i ne, ali nije to toliko ni bitno, ova dokumentarna serija može biti samo usputna stanica ili ishodišna točka za daljnje istraživanje (svijeta oko sebe i svijeta u neposrednoj blizini).

2

Neki bi radije čitali o nekulturi Srba, mada su nekulture malih naroda vrlo slične, nisu naročito posebne, te folklorne razlike nisu suštinske. O njima se također ne piše ispravno, ni točno, često gledamo a tko to tamo piše, a ne samo što se piše. O kulturi nekog naroda može se pisati fragmentarno, fokusirano na specifično razdoblje, može se pisati istraživački, s velikim upitnicima, s dobrim i lošim namjerama, revizionistički, s osjećajem istjerivanja pravde, iz raznoraznih pobuda i potreba.

3

Zašto te najednom toliko zanimaju Srbi? – upitat će ona čuvši u zadnje vrijeme ekavicu s našeg računara nešto učestalije nego što je to znalo biti, više prigodničarski, ranijih godina u vidu ex-jugoslavenske kinematografije, klipova starih ratnih vijesti ili neke popularne hit komedije koju smo odlučili random pogledati. 

Gledam dokumentarni serijal, odgovaram supruzi, uostalom zar nisu i oni stanovnici države u kojoj živimo?

Ta njezina lakomislena (i nevina) opaska me u konačnici i “isprovocirala” da se upustim u ovakav tekstualni pokušaj.

Ipak, iznenadit ćeš se kao i ja što sam se “iznenadio” – njih ima dosta. A bilo ih je i znatno više, koliko god ih “mi” ne željeli ovdje, koliko god smo se međusobno protjerivali i zatirali u nekoliko ratova. Sjećaš se ono, kad smo ih zvali našim neprijateljima, tamo od devedesetih pa naovamo, dosta i bezobrazno dugo? Nevjerojatno dugo. A njih ima, kao što ih je bilo tako će ih sigurno i biti – sviđalo se to mnogima ili ne. Onima koji ne žele Srbe u Hrvatskoj i onima koji se trude da ih ne primjećuju, brišući ih iz registra svoje svakodnevice.

4

Jer Srbi su se kao pripadnici manjinskog naroda utišali i povukli ù se kao što to inače znaju činiti na primjer slabiji i nemoćni, slijepi i potrebiti. Ili kao svi oni drugačiji koje društvo miče s očiju te poništava mentalno i medijski, sklanja u raznorazne ustanove, pravne i medicinske.

Ovdje, naravno, mislim prvenstveno na one najobičnije građane srpske nacionalnosti, a ne na vidljivost Srba u politici, manjinskim glasilima i folklornim društvima. Doduše, postoji i neka, skoro pa gerilska, medijska prisutnost ove manjine koja jest financirana poreznim novcem — ali s druge strane, zar se i javna televizija ne financira dotacijama iz državnog proračuna?

5

E pa baš me zanimaju Srbi, znaš, njih je prvih nekako nestalo (iz građanskog života) u poslijeratnom Mostaru, Dubrovniku, Splitu, da ne nabrajam dalje. Nisu oni kultura jogurta, već ljudi sa sudbinama i politikama, religijom i običajima, kakvih već na Balkanu ima i kakve samo mislimo da dobro poznajemo.

Ne obraćam se ovdje supruzi, da me ne biste krivo shvatili, obraćam se fikcionalno svim onim pravovjernicima koji će čitati (ili baš neće pročitati do kraja) ovaj tekst. Onima koji ne vide ponekad ni svoje bližnje, susjede u nevolji ili rodbinu, a kamoli tamo neke Srbe, Bošnjake ili nedajbože Židove, Rome, Nepalce, Mađare, Folksdojčere, bogate mlade Albance u skupim brzim automobilima… Hercegovce, Crnogorce…

6

Ako ste već pogledali NDH i Partizane (od Klasića), Partiju (od Malića), BBC-jevu Smrt Jugoslavije i one domaće ratne filmove, ako pročitate i današnje vijesti o mržnji i međusobnim poništavanjima, zar stvarno mislite da bi vam jedan serijal o kulturi koji je dostupan na YouTube kanalu i mogao baš toliko naštetiti pa otupjeti vašu nacionalističku oštricu?

Dobro, priznajem, serijal nije toliko zabavan kao onaj uspješni kino-hit Svadba s Draganom Bjelogrlićem, ali barem daje iznova priliku da sve nakupljene frustracije utopite u ambisima komentar-sekcije jutjuba ili fejsbuka. Recimo, možete ispraviti netočne navode (konstrukcijama tipa ne postoje slavonski Srbi već Srbi iz Slavonije), možete još jednom podcrtati da je Dubrovnik pa ne zna se je l’ više hrvatski ili katolički, jesu li mu stanovnici autohtoniji od doseljenika iz Hercegovine, Bosne i Italije. Pogubno je dublje zalaziti u taj predrasudni mulj i psiho-patološke analize.

7

Jesu li naši Srbi naši pisci (ili naši znanstvenici, naši sportaši)? Jesu li barem povijesne ličnosti zaštićene od zaborava i konstantnih reinterpretacija? Jesmo li ustavno ravnopravni sugrađani ili se tu samo radi o nekom nesporazumu, a Hrvatska je uređenjem istinska nadnacionalna država poput SAD-a ili Švicarske, pa su uspjesi svih njezinih građana uvijek i samo hrvatski?

8

Više sam (i dosta naivno) htio pisati o mnogim zanimljivostima iz ovog dokumentarnog serijala, o boljem upoznavanju naših sugrađana, pripadnika manjinskog naroda velikog kulturom, poviješću i tradicijom. Ali evo, drž’ ne daj, tekst mi ispade kvazipolitičan i autorefleksivan — a znam da je moglo sve teći puno mirnijim tonom. Tonom koji ne bi unaprijed puhao na očekivane ružne komentare i vrući nacionalizam.

Uvidjevši kako sam, birajući teme koje me literarno zaokupljaju, opet zagrizao velik zalogaj. U pokušaju istraživanja povijesnih činjenica koje stoje u pozadini svega čeg’ se u dokumentarnom serijalu dotiču njezini autori, potražio sam pomoć i savjete kod dragog mi kolege od tipkovnice, pisca Iva Kara-Pešića, koji godinama radi i živi na relaciji Dubrovnik-Rim.

Nakon što smo u diskusiji pokušali precizirati što je zapravo temat ovog mog pomalo kaotičnog višeglasnog teksta s prekomjernim digresijama, branio sam se i opravdavao svojim dobrim namjerama i okvirnim opisivanjem samo jednog subjektivnog gledalačkog iskustva. Izvukli smo i još neke zaključke koji slijede:

* Produkcija kulturno-umjetničkog programa režimskog(!) RTS-a, po Kara-Pešićevom mišljenju, čak je učinila mali iskorak izbjegavši izravnu provokaciju s nekim nepovoljnijim nacionalističko-revizionističkim naslovom serijala (kakav se lako mogao i dogoditi) i još im je, kaže, pametan potez bio pozivanje lokalnih povjesničara iz Hrvatske i njihovo uključivanje među sugovornike.

* Kada se radi o jednom širem vremenskom zamahu na paleti povijesnih zbivanja, valjalo bi biti oprezan i s baratanjem pojmova nacije i naroda, koji su u našoj zajedničkoj prošlosti mnogim stanovnicima kao identifikacijski izrazi bili i nepoznanica. Oni su sebe predstavljali isključivo kroz regionalnu pripadnost i vjeroispovijest.

* Serijal (očekivano?) prešućuje i pobunu lokalnih Srba ili agresiju JNA na Dubrovnik devedesetih, te time gubi priliku dati prostora slici one drugačije Srbije koja se suprotstavljala takvim politikama. O nesreći srpskog življa u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu se u epizodama ipak govori, ali dosta uviđajno i “u rukavicama”.

9

Tko želi ići u tom smjeru može tražiti zamjerke RTS-u na temu već pomenute režimske strukturalnosti. Poznato je i da jedan Miljenko Jergović, naš veliki pisac, redovno proziva Hrvatsku Radioteleviziju kao prorežimsku. To donekle znamo i mi koji pratimo kulturni program HRT-a, i kakvih tu sve ima pogubnih sadržaja u pojedinim informativnim emisijama i kulturnim prilozima. Mogli bismo reći i da su sve javne televizije u državama manjkave demokracije ili izražene autokracije –  donekle prorežimske.

Ja od takve spoznaje ipak nemam nikakve konstruktivne koristi i rado gledam kvalitetne sadržaje, recimo Trećeg programa HRT-a (filmove po izboru Dejana Šoše!) – u svemu ponuđenom tražim ono što je zanimljivo i kvalitetno. Tako me loše politike i drugih balkanskih televizija ne odbijaju nužno od svih njihovih sadržaja.

Za mentalnu higijenu uvijek postoji dovoljno alternativnih i slobodnih medija na internetima.

10

Uz vlastite opservacije, parafrazirat ću otprilike kako je najavljena dokumentarna serija “Kultura Srba u Hrvatskoj”, dakle – kao prikaz kulturnog nasljeđa Srba u Hrvatskoj, kao ispreplitanje kulturnih nasljeđa (međunacionalnih ali i onih kulturnih nasljeđa kojima se ispriječila granica).

Neispričane priče otete su zaboravu, priče o pojedincima koji su opstajali u teškim uvjetima na ovim prostorima, dijeleći sa nama, svojim sugrađanima, i dobro i zlo.

Od manastira u Dalmaciji do urbanog života u Zagrebu i Slavoniji. Od vladike Jovana Ćulibrka do Laurie Anderson.

Od prvih migracijskih valova do očuvanju jezika i identiteta, o porijeklu, o povratku korijenima, o suživotu, o sjećanjima na djetinjstvo. U jednoj od epizoda redatelj Nikita Milivojević traga za izgubljenim vremenom i, kako sam autor kaže, malom osobnom pričom kojom čovjek može otkriti i njen odraz u velikoj svjetskoj historiji-priči.

11

Osobna sjećanja na djetinjstvo u Lici ili poetsko ljubavni prikaz Dubrovnika su samo neki od momenata zbog kojih je ovaj serijal značajan i zanimljiv, ali gledatelj naravno mora biti otvorenog srca i imati razumijevanja za nečiji pogled na prošlost koji se možda automatski i ne poklapa sa našim slikama iz kolektivnog etnonacionalnog sjećanja.

Bota Miljković lijepo priča o Slavoniji, ali i o Beču i Beogradu, Vladimir Tabašević iskreno čita poeziju Danijela Dragojevića podno Lovrjenca, Đorđe Matić podsjeća na anegdote i povijesne priče starog Zagreba.

I eto ga, ne lezi vraže, sad baš u kojem trenutku će naš nervozni gledatelj prepoznati onu opetovanu otimačinu Nikole Tesle i ci-je-lo-ga grada Dubrovnika ili u kojem trenutku će naš nervozni gledatelj poskočiti sa svojeg naslonjača na sam pomen prezimena obitelji Medaković, Milanković, Kašanin, Stefanović Karadžić – tko bi mu ga znao i tko bi mu pomogao u njegovoj nacialarmantnosti.

12

Dok na ulici svira ratna koračnica i mladost nadoknađuje propušteno i nenaučeno gradivo svojih roditelja, koga još zanima kultura drugoga, naizgled drugačijega, tamnijega ili svjetlijega, a kamoli tek koga zanima isprepletena kultura koja nije dovoljno različita (od naše) pa samim time izaziva nepotrebnu pomutnju?

Kakva kultura, kakvi bakrači, dobro mi znamo što je bilo.

Pričaj ti to nekom drugom.

Eh, da su neka normalnija vremena valjda bi i ovaj tekst bio drugovačiji, “normalniji”. Uostalom, onima koje zanima kultura drugoga, a duboko vjerujem da takvih još ima, njima će i ovakav neuobičajen osvrt biti dobra preporuka za gledanje dokumentarnog serijala “Kultura Srba u Hrvatskoj”.

13

Eto toliko na ovu temu o suživotu i kulturi poštivanja i uvažavanja manjina. Čak sam se potrudio da u tekstu ni u jednom trenutku ne upotrijebim riječ – fašizam.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora