Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru

Gradić St. Joseph, u američkoj saveznoj državi Missouri, nalazi se na kraj svijeta. U njemu živi sedamdesetak tisuća stanovnika – još početkom dvadesetog stoljeća bilo ih je sto tisuća – u St. Josephu smrt je došla po odmetnika Jassea Jamesa, vođena metkom ispaljenim iz revolvera njegova jataka, tu je, u St. Josephu, bila početna stanica Pony Expressa, tu se, u St. Josephu, godine 1972. rodio Marshall Bruce Mathers III, koji će postati svjetski slavan, pod umjetničkim imenom Eminem.

Ali sve to su činjenice i podaci koji bi dobro poslužili u stvaranju romanesknog ili filmskog mita, ali u stvarnosti, St. Joseph je strašno mjesto na kraju svijeta.

Tu se u srijedu, 12. studenoga 1980, dogodilo ubojstvo tajnice u mjesnoj biblioteci, tridesetjednogodišnje Patricije Jeschke. Patricia već drugi dan nije došla na posao, pa se ravnateljica knjižnice Dorothy Elliott zaputila do njene kuće, da vidi što se to događa – isto to bi godine 1980. učinila ravnateljica gradske biblioteke u Gospiću, Kaknju, Varešu, Vinkovcima… – zvonila je ispred vrata Patricijina stana, ali se nitko nije javljao. I naravno, što će, nego je nazvala njezinu mamu, gospođu Helen. Ona je došla, pa su zajedno provalile u stan.

Bilo je to u četvrtak, u jedan po podne. Zatekli su strašan prizor, koji će ih obje, majku i ravnateljicu, pratiti do kraja života: užetom zadavljena, izubijana po glavi, seksualno zlostavljana, mrtva je ležala mlada bibliotekarka.

Uslijedila je policijska istraga, puna proturječnosti, čudnih istražiteljskih postupaka, koji bi teško mogli biti opisani u romanu ili filmu, jer sasvim odstupaju od stroge ceremonijalnosti žanra. Ubrzo se istražitelji, koje predvodi detektiv Lloyd Pasley, koncentriraju na psihotičnu i izgubljenu djevojku koja je prethodno danima naokolo tumarala, za koju su uspjeli detektirati da se zove Sandra Lynne Hemme.

Postoje ljudi, nesretne djevojčice i dječaci, koji iz nekog objektivnog ili subjektivnog razloga nikada ne prekorače onu granicu koja djetinjstvo dijeli od odraslosti, s čijim prelaskom tek postajemo do kraja svjesni razlike između snova i maštarija, i onog što se stvarno oko nas zbiva.

Sandra, ili Sandy, već je s dvanaest imala ozbiljnih psihičkih problema, s trinaest se prvi put pokušala ubiti, što će ponavljati još nekoliko puta za tinejdžerskih godina.

Od rana će živjeti na lijekovima, neki od njih stvaraju ovisnost, pa će i s tim imati problem. Potom će je liječiti od slušnih halucinacija i od uzastopnih, stalno ponavljajućih epizoda, derealizacije.

Postoji u jeziku fraza po kojoj si u određenom trenutku bio izvan sebe. Sandy je neprestano bila izvan sebe, ili joj se činilo da nešto nije u redu sa svijetom oko nje, raspao se i rasuo. Govoreći o tome, znala bi reći svašta.

Držali su je vezanu na drvenoj stolici, glava bi joj padala na grudi od legalnih i ilegalnih psihofarmaka. Pojavom bila je odvratna, fizionomijom bila je nelijepa, što je policajcima, dok su je ispitivali, pomagalo da se oslobode svake empatije.

Kako to ponekad biva, na nju nisu gledali kao na ljudsko biće, nego kao na izvor informacija, kao na nakupinu žive tvari, koja će njihov posao odvesti u određenom smjeru.

Ono što je govorila bilo je krajnje proturječno. Nešto što sad kaže potpuno će se razlikovati od onoga što će reći sutra ili što je rekla jučer. Ili će se, ako se bude lošije osjećala, njezin iskaz sasvim raspadati.

Jesu li stvarno vjerovali da je Sandra Hemme ubila Patriciju Jeschke, koju prethodno uopće nije poznavala? Je li to detektiv Lloyd Pasley, inače ozbiljan policajac, stvarno vjerovao?

Možda je i to pogrešno pitanje. Vjerovanja čovjeku pomažu da živi. Pomažu mu da ne poludi, kao ta djevojka, vezana na stolici. Osim toga, čemu bi sličio policijski posao i kako bi izgledalo naše pravosuđe kada bismo, doista, uvijek pronalazili stvarnoga krivca, ili kada bi se istrage i sudski procesi razvlačili do pronalaska onoga tko je stvarno kriv?

Ima tu i još jedan problem: pitanje krivnje često je u suprotnosti s integritetom i cjelovitošću zajednice. Bude li osuđen, ili barem označen krivac, raspast će se zajednica, razjest će se, kao u sumpornoj kiselini, država. Pa nije staljinistički režim progonio nedužne iz hira ili iz paranoje.

Progon nedužnih svoj puni smisao i moralno opravdanje nalazi u očuvanju društvenog i državnog okvira. Golem je Sovjetski Savez, nepregledan je to prostor, nad kojim se vlast može vršiti samo po cijeni stotina tisuća nedužnih krivaca po logorima i zatvorima u Sibiru. Uhićenje i suđenje krivcima ne znači tu ništa.

Policija St. Josepha je, dakle, iznudila nekakvo vrlo čudno priznanje od Sandre Hemme. Sud je, bez ikakvih materijalnih dokaza, prihvatio takvo priznanje. Advokat Sandre Hemme, neki čudan i nesposoban čovjek, možda uplašen, a možda naprosto nezainteresiran za svoj posao, nije učinio ništa da djevojci pomogne. Je li i on vjerovao da je taj izluđeni curetak zadavio našu bibliotekarku, o kojoj se tih dana, mjeseci i godina mnogo pričalo, i koja je svojom pojavom, nastupom i ulogom u zajednici, bila živa suprotnost Sandri Hemme?

Patricia je, naime, bila lijepa, ljubazna i draga, desetak godina starija, ali jedna od onih mladih žena koje njihovi susjedi u malim gradovima gledaju pogledima koji su ispunjeni milinom i dragošću, i uvjerenjem da će se one, te mlade i lijepe žene, izvući iz ove provincijske čamotinje, da će vidjeti svijeta i da će svojim životom u velikim gradovima stvoriti i u nama iluziju da smo se izvukli, da smo se spasili.

Iz takve perspektive, skoro da je i logično da je njena ubojica ta mala luda nakaza. Sandra Hemme lice je propadanja, ubogosti i nesreće cijele naše zajednice!

Tako je to, kažem, moglo izgledati. No, Sandy je imala dušu, i ta je duša, suprotno našim očekivanjima, bila nježna i osjetljiva. Pred sudom je glasno i jasno priznala krivnju i opisala kako je ona to ubila Patriciju Jeschke. Učinila je to da bi izbjegla prijetnji smrtne kazne. Tako je sudac mogao donijeti odluku o doživotnoj robiji, i mogao se trajno umiriti nemir maloga grada.

Poslije se Sandy pokušala predomisliti, imala je već bolje branitelje, ali je na ponovljenom suđenju presuda samo potvrđena. Ukopalo ju je njeno priznanje.

Činjenica da ga je dala samo da izbjegne smrtnu presudu, neće značiti ništa. Kao što nikada ništa nije značilo to što je pred policijskim istražiteljima govorila stvari koje nisu imale nikakve veze sa stvarnošću, jer ni ona u tim trenucima nije bila u vezi sa stvarnošću. Stvar je, naprosto, bila završena.

Sandy nikada nije odrasla, nije stvorila jasnu razliku između snova, mašte i zbilje. U zatvoru provodi sljedeće 42 godine. Više nego dvostruko više od Štajnerovih sedam hiljada dana u Sibiru.

Otpočetka se, zapravo, znalo tko je vjerojatno ubio Patriciju Jeschke. Policajac Michael Holman, protiv kojeg su postojali materijalni dokazi, za koje se u policiji, u istrazi dobro znalo. Prvi, da je dan po ubojstvu pokušao upotrijebiti kreditnu karticu žrtve. Drugi, kod njega su pronađene žrtvine naušnice. Zar je još nešto bilo potrebno? Nije, naravno da nije, ali Michael Holman naprosto je bio nepogodan za krivca.

Da je on uhićen i osuđen, stvorila bi se neravnoteža u zajednici. Da je on uhićen i osuđen, bio bi razjeden djelić tih moćnih temelja na kojima imperij stoji. Sjedinjene Američke Države, ehej, kako to moćno zvuči! I važnije je to Sjedinjene Američke Države, od toga tko je stvarno ubio Patriciju Jeschke. Vrlo slično kao u SSSR-u. Razlika je samo u tome što SAD štite mikrosvjetove na kojima su utemeljene, dok je SSSR štitio makrosvjetove na kojima je bio utemeljen. Razlika između demokracije i korporativizma.

Policajac Michael Holman umro je od starosti i od vlastite smrti, prije devet godina. S karticom Patricije Jeschke pokušao je kupiti fotografsku opremu. Za što mu je trebala? Poslije je napustio policiju, jer je bio optužen za pokušaj prevare osiguravajuće kuće. Postao je provalnik, odselio se iz Missourija, neko vrijeme je, priča se, proveo u zatvoru. Patricia ga je, očito, kao policajca pustila u kuću. Nije bilo tragova provale.

Zašto je bilo tako neprihvatljivo da ubojica bude osuđen za ubojstvo? To će zanimati borce za ravnopravnost ovih i onih. Je li to jedna nesretna žena opet stradala zbog zločina bijelog muškarca na položaju moći? Ne, jer je muškarac bio – crnac. Crni policajac i dvije bijele žene. Ipak bi bilo nezgodno da je crni policajac ispao ubojica. A možda je razlog bio drugi.

U petak, 14. lipnja, Sandra Hemme de facto je proglašena nedužnom. Moraju je pustiti u roku od trideset dana, ako se tužiteljstvo ne odvaži na novi postupak protiv nje.

U zatvoru provela je više od 15.000 dana. Na svaki Štajnerov dan u Sibiru, Sandra Hemme provela je dva.

Uskoro će je, pretpostavljamo, istjerati na slobodu i njezin život pretvorit u filmsku bajku, u kojoj pobjeđuju pravda, sloboda i demokracija.

Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumne naslovljena: Sandra Hemme, žena koja je u povijesti robijanja najduže nedužna provela u zatvoru).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora